Fjodor[1] je vidio veliki svijet svojim malim očima u pričama drugih i poželio da bude njegov dio. Skinuo je odijelo zemlje, cipele predaka, odgurnuo majčine ruke i otišao. Svjetla su bila jaka, u raznim bojama, očima vašar, srcu usklik, nevjerovatan događaj za malog čovjeka željnog avantura, bogatstva, slave i lahkih riječi. Imao je odijelo i kišobran, kravatu i šešir, cipele u kojima je vidio svoj lik zalizane kose i oči koje su se sijale. Fjodore, Fjodore, odakle si, ko si, šta si, koliko si, kako si, hoćeš li, misliš li, da li si??? Odgovora nije bilo. Ni ko, ni kuda, nije bilo važno. Kretao se mali čovjek prema glasovima grada, prema kikotu djevojaka u jeftinim haljinama od lažne svile i poderanih lepeza. Mislio je kako je život lijep na pločniku, kako su zvijezde sjajnije od onih u njegovom kraju, kako su ove dame lijepe i njegovane, ne znajući beznačaj njihovog postojanja i ljepote… Mala soba na tavanu bila je dvorski salon za malog čovjeka, raj za želju doputovanu iz snjegova tradicije i zakona o moralu i lijepom ponašanju. Ogledalo u dnu sobe vidjelo je pajaca, nakinđurenog od glave do pete i izgubilo odraz veličanstvene ljepote koju je davalo onima koji su je imali i spolja i unutra. O, Fjodore, nisi na pravom mjestu, to nisi ti, idi kući, traži pero i papir, piši, piši i zaboravi na svjetla grada i miris sladunjavog parfema sumnjivih dama, ukus viskija i šarenilo boja u kiču nemorala i smrti, prerane, zarađene u dimu krčme. Fjodor… mali čovjek velikih koraka, oboda šešira, velike ambicije u pogrešnom svijetu. Trajao je, kretao se, smijao, pio, pušio i polahko gasio želju za trajanjem u tom bezličnom svijetu. Ogledalo je vidjelo sjenu u koju se pretvarao mali čovjek, nije više češljao kosu, nije glancao cipele, nije se smijao, a u pogledu mu je od jutros bio snijegom zabijeljen rodni kraj, čežnja, nostalgija. Počeo je tražiti pero i mastilo, papir i inspiraciju. Mirišljave djevojke su poprimile miris tegobe, jada i lažnog sjaja. Mačka mu je izgledala kao raščupana metla, mirisala je na buđ i mnjaukala je kreštavo i usilljeno… Kofer je bio lahk, zapravo prazan. Fjodor ga je vukao niz stepenice sa tavana koji je nekada ličio na dvor, prema ulicama osvijetljenim svjetlima u boji od kojih je skrivao pogled rukom u otrcanom odijelu…
Fjodore, Fjodore, nemoj da ideš
ali ako već ideš
Ponesi ovu olinjalu mačku
uzmi sve stvari svoje
Ponesi okrnjenu šolju za čaj
Fjodore Fjodore.
Sve knjige, pisaču mašinu
slike i pera
Ponesi kaput i šešir, hladno je
Sve ponesi ti matora pjesnička dušo
Ponesi i mene kada već odlaziš
Na pola puta se okrenuo postiđen svojim boravkom na mjestu nestajanja života.
U starom kaputu sam zimio zimu
već desetu, ledenu, snježnu
U cipelama sa rupama mrzli se prsti
ruke modro bijele u rukavima tankim
ni šal ni kapu imao nisam
gledali me ljudi i žalili
a ja žalio njih
pod rukom, u ruci i u džepu
uvijek poneka knjiga grijala
mi i srce i dušu a samim tim
i tijelo mi bivalo toplije
A ljudi su bivali sve hladniji
iako umotani u tople tkanine
ruku što vise niz tijelo
cipelama sa petom
i praznih, praznih umova
i jezika bez topline znanja….
Fjodor, mali čovjek očiju u kojima se ponovo ogledao mali svijet, obuko je odijelo zemlje, obuo cipele predaka svojih i željno zagrlio majčine ruke. Samo je poželio pahulje bijele i mris spoznaje pripadanja. Dom i pisac i poneka breza koja čeka proljeće. Fjodore, Fjodore, dobrodošao kući.
Lome se, o, kako se lome
pod teretom grane breze,
pod snježnim pokrivačem
hladnoće tamne…
Škripe, o, kako škripe
u ledenoj noći krhke ruke
te visoke dame
što do juče bijaše vesela
s treperavim lišćem
u bojama duge…
O, ona pjeva kroz kristalne
treptaje pjesmu o toplini
sunca i doziva ptice
da se opet vrate na
njene raširene ruke
s prvim proljetnim vjesnicima,
da ona im bude
olistali dom…
[1] Inspirisano Jesenjinom
