U Sarajevu poslije rata došao jedan Englez kod nekih dalekih rođaka u Vogošću da se upoznaju i da on vidi kako to izgleda jedna zemlja koja je bila do skora u ratu i kako izgledaju ti čudni Bosanci koji se tako nemilice ubijaju. Elem, hoda on po čaršiji, razgleda, ponešto priupita rođaka Osmana koji jedva razumije pokoju riječ engleskog, a ovaj Englez ništa bosanskog i tako natucaju po sav dan da bi na kraju shvatili da ništa nisu razumjeli od rečenog, ali se komunikacija nastavlja veselo i užurbano kao da su svoji u pravom smislu riječi i kao da su odrastali zajedno. Pošto je Englezu sve izgledalo čudno i nevjerovatno okretao se i čudio svemu što vidi, nevjerujući svojim očima, često bi uzviknuo ”Wow ”, a bosanski rođak bi ga upitao ”Ha” i veselo govorio: ”Šta se bolan ne bio ibretiš toliko, k’o da si vidio međeda, jesil’ ti ikad vidio ‘vako šta?” A Englez bi se nasmijao i potapšao rođaka po ramenu ”Wonderful!”
”Samo se ti smiji i pričaj, jesi vala blesav.” – govorio bi Osman.
Sutradan u šetnji Sarajevom zvonilo zvono na crkvi a rođak je odskočio od čuđenja i rekao ono njegovo čuveno ”Wow” podignuvši ruke ka nebu.
”Šta ti je bolan, jesi li pobudalio?” – rekao je Osman.
U tom času se oglasio ezan, a onaj Englez je ostao na mjestu kao kip da stoji i samo je kolutao očima i nijemo slušao poziv na molitvu koji je dolazio sa džamije u blizini i opet izgovorio riječ kojom je pokazivao čuđenje ”Wow”
”Eto ti sad, niđe ja tebe više neću odvest’. Ti bolan ko da si s Marsa pao, šta ti je ba, de, pomakni se ingliš, haj vamo, za mnom. – reče Osman.
Da bi čuđenje bilo potpuno Osman je poveo svog rođaka Engleza na jedno mjesto pred jednu zgradu i rekao mu: ”De se sad opet ibreti, matere ti, vidi” – pokazivao je Osman na sinagogu
– To ti je bolan jevrejski hram, al’ sad nema nikog tamo, bit će u subotu, pa ću te dovest da tvoje čuđenje bude potpuno. OK, ju anderstend, hej moj blesane.
Engleski rođak je zaista u čudu gledao i treptao očima nevjerujući u ono što vidi.
”Incredibly… synagogue, church, mosque”
”De ba jarane mojne ti meni tih folova, haman ti mislio da sm mi totalni divljaci. Nismo totalni, jesmo nako, malo divljaci, al’ vidi , u Sarajevu ima svega i svakoga, mali Jerusalem, kontaš . – Osman se smijao rođaku, koji vjerovatno nikada nije čuo da je Sarajevo grad sa višenacionalnom i vjerskom osobenošću poseban i jedan jedini sa svim svojim različitostima.
”Sarajevo is a wonderful city”.
Ja, jarane, divan, jašta, – razumio je Osman. Divni smo i mi, ba, samo što ponekad poludimo, pokazivao je prema brdima oko Sarajeva- vidiš , jarane , odozgo su nas gađali, rušili, a nisu uspjeli ubiti ovaj grad, Sarajevo je bolan ko planina, ne može mu niko ništa .
”Wow, wow” – uporno je uzvikivao rođak
Hajde bolan, – povukao ga je za ruku Osman
Sad ću ja tebe odvesti na ćevape, heheheh, pa ćeš se ti tek da ibretiš, pa na jednu kafu, onu pravu, domaću, pa na tufahije, baklavu, limunadu…
Džaba ti tvoj London, wow, smijao se dobroćudni Osman svom dalekom rođaku Englezu koji nije mogao shvatiti Sarajevo.
