Sjedio je sam pored pruge neke daleke zemlje, nekih stranih ljudi, nepoznatih jezika i povika koji su ga tjerali u plač. Vikali su na sav glas i mlatili palicama ljudi u odijelima. Bio je i gladan i žedan, umoran i pospan. Imao je četiri godine, otac se izgubio u masi naroda, a majka i sestra su samo plakale i molile se za život, samo da budu živi i zajedno bilo gdje. Čupava kosica, crna obavijala je njegvu glavu kao šešir, kao gnijezdo neke velike ptice. Oči mokre od suza i straha gledale su okolo sebe sve te ljude, sve te policajce, pse i mačke i pamtile, pamtile i slagale slike u svoje malo a tako veliko sjećanje. Tražio je oca pogledom, majka je plakala, sestra jecala, bez suza. Dva dana nije vidio oca, ne znaju gdje je, da li je živ, je li prešao granicu sa njima? Glad ga je uspavljivala, oduzimala mu snagu, mutile su se slike pred očima… zaspao je. Majka ga je pokrila maramom kojom je brisala suze sa lica, poljubila ga i opet zaplakala. Privila je sestru uz sebe i rekla joj da će sve biti uredu. Kao i svaka majka tješila je svoje dijete, a znala je dobro da ništa nije uredu i da neće ni biti uskoro, a možda i nikada. Poželjela je kuću, dom, svoju majku i oca, sestre i braću. Poželjela svoj grad, razrušeni grad u dalekoj Siriji. Bila je zabrinuta za živote ljudi koji su ostali tamo. Stavila je glavu na koljena i ponovo zaplakala. Mala djevojčica je zagrlila majku i nježno rukom dodirivala maramu na majčinoj glavi. Kada djeca odrastaju preko noći to su najteža odrastanja, najgora sjećanja, najbolnije misli. Dijete je uvijek dijete svojim roditeljima, ali ova djevojčica je sada u ulozi majke svojoj majci. Tješi je na svom jeziku, ljubi je i miluje… Svu noć su presjedjeli na pruzi, ujutro je neko donio sendviče namazane marmeladom. Djeca su ih pojela, majka nije, ostavila je za kasnije. Vodu je pila u malim gutljajima i rukom povlačila flašu djeci iz usta kada bi dugo pili. Vode mora biti, ne mora ništa drugo, mislila je. Krenuli su ponovo, putem prema zapadu, prema onom istom zapadu koji ih je doveo u stanje u kakvom jesu. Nisu migranti, nisu teroristi, nisu prijetnja. Oni su samo ljudi koji bježe od zla, od rata, terora, ali se pitaju, gdje će, kuda i kome, da li će i tamo gdje ih smjeste imati slobodu i mir, da li će, a hoće uvijek za ljude biti stranci, potencijalni teroristi, opasnost za okolinu, prljavi ljudi… Koraci se nižu, prolaze dani, otac ih je pronašao, iscrpljen od hodanja i gladi.
Majka mu je dala onaj sendvič koji je čuvala danima, da, ljudi su to od krvi i mesa, ljudi izgubljeni u prostoru i vremenu,
Indira Jašarević-Čandić: Ljudi od krvi i mesa
