Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

20. Maja 2013.

Jadranka-Sonja Lakićević: Olga – Gorda djevojka majka

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Jadranka-Sonja Lakićević

 

OLGA – GORDA DJEVOJKA MAJKA

 

Zagreb davne 1949. godine. Septembarska noć  bila je prelijepa. Pod jednom lipom u parku na klupi, skriveni od pogleda radoznalaca, dvoje zagrljenih. Između rečenica kojima su razmjenjivali komplimente, nježno su se dodirivali usnama. Kako je vrijeme odmicalo, poljupci su bili sve strastveniji, a njena duga, gusta, crna kosa bivala je sve zamršenija od mladićevih milovanja. Bio im je to prvi sastanak poslije dugog upućivanja zavodničkih pogleda i raspitivanja jedno o drugom.

Pero Vrca, Dalmatinac iz Splita, sa svojom blago kovrdžavom smeđom kosom na krajevima izblijedjeloj od jakog sunca, velikim plavim očima koje su uokvirivale dugačke trepavice, plijenio je ljepotom, osvajajući ženska srca, ali njegovu pažnju je najviše privukla Olga Lakićević zgodna, mlada Subotičanka.

Dugo ju je gledao, željno očekujući momenat da se direktno upoznaju.

Oboje su bili učenici Zemaljske glumačke škole dr. Branka Gavelle. Susretali su se po danu na probama, vježbama (baleta, floreta, scenskog nastupa, dikcije), naveče u Hrvatskom narodnom kazalištu, na predstavama koje su  morali gledati svi učenici. Pored tolikih obaveza, pogledi su im stalno lutali tražeći jedno drugo. Izlazeći iz Kazališta, Pero, ne mogavši više izdržati, priđe Olgi i pozva je u šetnju, što je ona s prikrivenim oduševljenjem prihvatila, izvinula se drugarici, i kada su napokon ostali sami, dospješe u park na klupu pod lipu.

 

To veče je njihova ljubavna idila počela. Od tada, čim bi ugrabili malo slobodnog vremena od prevelikih obaveza, posvećivali bi jedno drugom.

Njihova maženja i nježnosti iz parka i drage im klupe prešla su u njihove sobice, čekajući vrijeme da budu potpuno sami i da ugrabe to vrijeme samo za sebe usklađujući ga sa obavezama u školi. Obostrane nježnosti uz divne večeri pri odsjajima svijeća, Olgu su u potpunosti razoružale. U jednom trenutku predivnog  zanosa pripala mu je i dušom i tijelom. Od te večeri, sve češće su viđani zajedno u školi, menzi, šetalištu, parkovima, poslastičarnicama, do jednog majskog dana, kada je sve počelo da se ruši kao kula od karata.

Olga je već drugi mjesec osjećala da se, izgleda desilo ono što je u tom momentu najmanje očekivala. Otišla je, puna straha ginekologu koji je potvrdio njene sumnje. Sva u suzama, ni sama nije znala kako je stigla do stana. Jedva je čekala momenat da vidi Peru i s njim podijeli strah koji ju je sve više obuzimao.

„Ah, lipa moja, jesi li ti sigurna da je to dite moje“? – bile su njegove riječi kada je čuo o čemu se radi.

„Pero, zar možeš biti toliko nekorektan, kako te nije sramota tako nešto i pomisliti, a kamoli izgovoriti?! Svi naši drugovi i drugarice, profesori znaju za našu vezu mjesecima. Gde sam ja to bila, osim u školi, menzi, učeći i sa tobom“?

Gledajući Perin, ne više zaljubljeni pogled, frapirala se. Nešto je presječe u grudima, pomislivši da će se srušiti. Na brzinu mu samo reče:

„Ako je ovo“, pokazavši rukom na stomak, „samo moje, onda će tako i ostati“!

Prikupivši snagu, tresnu mu šamar, okrenu se, ostavi Peru da  stoji oborene glave i brzo krenu što dalje od tog mjesta gdje je dobila najtežu životnu lekciju.

Jedva je došla do stana. Legla je na krevet i zurila u plafon, ne znajući  koliko vremena je provela ne pomjerivši se ni milimetar.

Kao u košmaru, misli su joj se rojile – već drugi rastanak od osoba kojima je vjerovala – Pero i tata sa njegovim mišljenjem o njenoj budućoj profesiji.

Došla je u Zagreb puna entuzijazma da će kao telentovana, zgodna, diplomirana glumica napraviti veliku karijeru. Nije se osvrtala ni na to što je se tata Miraš odrekao, čuvši koju školu je odabrala. Jedino što je rekao bilo je:

„Tamo idu samo kurve“.

O njenom izboru nije više htjeo da diskutuje. Bila je svjesna da je to bio njen zadnji susret sa ocem jer nije mogla sebi dozvoliti da je olako shvataju.

Jedino što joj je bilo drago, ako joj je išta u tom momentu moglo popraviti raspoloženje je, što će cijeli Kolašin dugo pričati o njoj.

U toj kratkoj posjeti kod tate, uživanje joj je bilo jahanje na konju. Kako je  konj bio iz rata, navikao samo da korača uz rub puta, bilo je opasno gledati kako jedna djevojka jaše po tako opasnom, kamenitom  terenu. Svi koji su je gledali, vikali su: „Pogibe đevojka!“, dok je ona i dalje jahala, prepustivši se uživanju, a duga crna kosa vijorila za njom. Ništa u tom momentu nije željela osim, da je mogla, odjahati s tim divnim konjem daleko, u svoju sigurnost.

Pomisli da bar tad u Kolašinu „pogibe ova đevojka“, sada ne bih doživjela ovakvu uvredu.

Drugarica Nela je upravo ušla u stan. Vidjevši Olgu da nepomično leži na krevetu, blijeda, uplakana, uplaši se.

„Olgice, šta se dešava sa tobom, šta ti je, jesi li bolesna“?

Nela, uplašivši se , priđe Olgi, uze je jednom rukom, a drugu joj stavi ispod glave kako bi ju podigla.

„Olgice, Olgice, šta ti je, nemoj me plašiti. Hoćeš da idemo doktoru. Daj progovori, molim te“!

Tek tada, uspaničeni glas Nele, Olgi je počeo dopirati do svijesti. Tiho joj odgovori:

„Draga moja prijateljice, upravo u duši sahranjujem  ljubav prema mojim dragim osobama – Peri, i tati o kome sam ti već pričala“.

„Jao mila moja, tata će ti se kad-tad odljutiti, a ako si se sa Perom posvađala, možeš misliti, jedan se otegao, drugi se protegao. Ma klin se klinom izbija, draga moja, nisu oni vrijedni ni jedne naše suze. Hajde, hajde, glavu gore, idi, umij se, a ja ću nam skuhati kavu za to vrijeme. Olga se,  slušajući Nelin vedar glas, malo trže. Polako je ustala, otišla da se umije, očešlja, presvuče i dođe do Nele malo pribranija. Kafa i cigareta su joj baš prijale. Nakon nekoliko ispijenih gutljaja, pogleda u oči svoje prijateljice.

„Trudna sam i jedva sam čekala da vidim Peru da sa njim podijelim tu vijest, koja je, znam, i jednom i drugom došla u najnezgodnijem trenutku“.– reče Olga i ispriča Neli sve, od odlaska ginekologu, Perine uvrede.

Nela je u trenutku problijedjela, jer vjerovatno, čuvši ovo, iako uvijek vedrog duha, nije mogla da se snađe u brzini i utješi  drugaricu.

„Olgice moja, pa muškarci su ti velike kukavice, ta njihova, godinama poznata rečenica: „Da li je dijete moje“ neka te ne čudi. Pa niti je prvi ni posljednji koji ju je izgovorio. To im je najbrži odbrambeni sistem. Vidjet ćeš, jutro je pametnije od večeri, kada prespava i shvati šta je bubnuo u momentu, doći će on da ti se izvine“.

„Ma nema govora, Nela, on za mene više ne postoji. Možeš zamisliti kako sam se osjećala gledajući njegov hladan pogled. Kako sam bila glupa,zanoseći se njegovim izlivima nježnosti.  Ja, koja sam uvijek sa visine gledala na ta glupa muška udvaranja, da pokleknem zbog lijepih plavih očiju i njihovih uobičajenih fraza dok ne pridobiju djevojku.

Nikada to sebi neću oprostiti Nela, nikada“!

Sada,  kada se u njoj stvarao novi život,  pomislila je da je njena buduća karijera možda propala. Na momente ju je hvatao strah, ali se, srećom, brzo izvlačila iz tog stanja.

Noćima nije spavala, postajalo  joj je, zbog smanjene koncentracije, sve naporno, ali o  tome nikome nije pričala. Znala je da mora sve hrabro podnijeti sama.

Poslije napornih dana u školi, odlazeći u svoju skromnu sobicu, počinjalo je učenje. Nije više bilo onih lijepih ugrabljenih trenutaka sa svojim mladićem,nježnosti, poljubaca, milovanja,  koji su joj punili dušu i davali  elan za sutrašnje obaveze.

Sljedeća sedmica bila je prekretnica za oboje. Direktor škole, saznavši šta se dogodilo Peri i Olgi, pozvao ih je na razgovor. Pitanje opstanka nije bio problem, jer je dr. Branko Gavella u tom periodu planirao da Zemaljska glumačka škola preraste u Akademiju za kazališnu umjetnost. Učenici su mogli biti i bračni parovi.

Direktora i nastavnika u Zemaljskoj glumačkoj školi, Dragu Ivaniševića, ozbiljnog porodičnog čovjeka, je izjava preplašenog Pere da nije volio Olgu u periodu kada su se zabavljali je toliko potresla, da ga je odmah izbacio iz škole.

Pero, nemajući više šta da traži u Zagrebu, uvidjevši da je svojom nepromišljenošću napravio veliku životnu grešku,sjedne u voz i vrati se,  osramoćen, u Split.

Olga  je, međutim, naišla kod direktora na puno razumijevanje. Vidjevši pred sobom tako mlado, lijepo, razočarano stvorenje, čiji dlanovi su se znojili, pogled odavao tugu i strah, sažalio se na sudbinu  djevojke, jer je  čuo od profesora sve pohvale o Olgi Lakićević, odličnoj učenici.

Nastojao je da je smiri i utješi, mada je bio svjestan da će je ta bol koju je  doživjela pri prvoj ljubavi, progoniti čitavog života.Poslije mnogo razgovora, predložio joj je:- Kada za to dođe vrijeme, trebala bi otići u Suboticu, gdje joj živi majka, poroditi se, dijete ostaviti u Domu “Jaslice” na Paliću i vratiti se da završi zadnju godinu školovanja.  Nadao se da je to bilo jedino ispravno rješenje u tom momentu.

 

Nekoliko mjeseci kasnije, Subotica je bila sva u bijelom. Snijeg je padao i pokrivao  savijene grane drveća od bijelog tereta. Prolaznika je bilo malo, sjedili su pored toplih peći, ostavivši svoj gradić pust, da mu ne remete ljepotu.

Na ulici,samo jedan fijaker. Fijakerist nije požurivao svog konja zbog malog putnika unutra. Olga je sa majkom zbunjeno gledala u jastuk sa bebom na  krilu, koja  je  spavala  mirnim dječijim snom, uljuljana od ujednačene vožnje.

Olgi se niz umorno lice skotrljala  suza, gledajući u svoju tek rođenu kćerku. U sebi pomisli, kako ću se vratiti u Zagreb i ostaviti ovo malo biće. Život je nikada nije mazio, tako da će morati podnijeti i taj teret sudbine. U tom momentu, fijakerist naglo stade i prekinu Olgine misli.

Izašle su u Željezničkoj koloniji. Brzo su ušle u skroman stan.

Olgi  se ponovo počeše slivati suze niz obraze.

„Nikada  nećeš vidjeti svoju Jadranku-Sonju, kunem ti se“! – odlučno reče,  pomislivši na grubost oca djeteta.

 

Bilo je do davnog 25. januara 1950. godine.

 

Jadranka-Sonja Lakićević

Jadranka-Sonja Lakićević

Jadranka-Sonja Lakićević, rođena je 1950. godine u Subotici. Zbog profesije majke Olge Lakićević, pozorišne glumice, često je mijenjala mjesta boravka, od Subotice, Sombora, Karlovca, Tuzle, Zenice do Brčkog.

Od osnovne škole počela  glumiti u dječijim predstavama, a posebno se istakla  u ulozi Erne u  „Doživljajima Nikoletine Bursaća“ Branka Ćopića i u „Putu oko svijeta“ Branislava Nušića u zeničkom pozorištu. Nastavila je igrati u Amaterskom pozorištu „Vaso Pelagić“ u Brčkom. Tako je u predstavi „Snježana i sedam patuljaka“ glumila Snježanu i učestvovala u radio-dramskom programu Radio Brčkog. Počela je da piše poeziju i prozu i da slika  od mlađih dana. Imala je samostalnu izložbu slika povodom 8-og marta u Telekomu Brčko. U časopisu za književnost i kulturu „Riječ“ Književnog kluba Brčko 2012. g. štampana joj je priča „Zagrljaj“. Knjiga „Olga“ i zbirka poezije „Feniksov krik“ za koju je dobila recenzije predsjednika Književnog kluba, zbog finansijske nemogućnosti još uvijek čekaju „bolje dane“ za štampu i promovisanje.  Radila je u Telekomu Brčko kao administrator-daktilograf  gdje je stekla i penziju i od tada više vremena posvećuje pisanju.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Emina Jusufović: Stjuardesa

Emina Jusufović   STJUARDESA . Lijepo je, kažu, kada se čovjek probudi rano ujutro pa se onako od srca nasmije. Hem, što je lijepo, a, hem, što je zdravo, kažu. Onako za dušu dobro dođe, pročisti te taj smijeh a d...
by Redakcija
0

 
 

Vlado Jović: Odgoj i higijena ruku obitelji Kulenović

Vlado Jović   ODGOJ I HIGIJENA RUKU OBITELJI KULENOVIĆ   Ademir Kulenović zvani Žmirke nemalo se iznenadio kada je od oca dobio šamarčinu zbog koje ne samo da mu se zamračilo pred očima, već je vidio i sve zv...
by Redakcija
0

 
 

Mirjana Štefanicki Antonić: Procvala samonikla bulka

Mirjana Štefanicki Antonić   PROCVALA SAMONIKLA BULKA     ,,Misli te uvek odvedu do mesta gde ti je srce ostalo.”   Fjodor Mihajlovič Dostojevski     Jutros mi je procvala, samonikla, crvena bulka, u žardinj...
by Redakcija
0

 

 

Beloruska narodna bajka Ivan Prelepi i knez Ladimir

ИВАН ПРЕЛЕПИ И КНЕЗ ЛАДИМИР Белоруска народна бајка   Извор: Златна птица: белоруске народне бајке / приредио и предговор на...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Diana Gluck: Bosa

Bilo  je to davne 1933/1934. godine kada je mala Bosa pohađala drugi razred osnovne škole. Poticala je iz jedne siromašne porodice. Bila je mala, krhka, zelenkastih očiju, nasmejanog lika, volela je knjigu, bila je dobar ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona