Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

21. Januara 2019.

Jasmina Halilović-Murić: Šehidina priča

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Jasmina Halilović-Murić

 

ŠEHIDINA PRIČA

 

Pada ledena kiša, sivo modro nebo nadvilo se nad Štrpcima, rijeka teče, tiho gmiže kao zmija i nestaje. Ogromni sivi krši uklapaju se u zelenu šumu, a visoki četinari nepomično i nijemo stoje kao da se natkrilio Melek smrti koji čeka da nekome uzme dušu. Kao i tada, i sada voz prevozi putnike na istu relaciju Bar-Beograd.

27. februar 1993. godine osvanuo je običan zimski dan ni po čemu neobičan,  sa svim svojim svakidašnjim obavezama i problemima, željama i planovima  za bolje sjutra. Zbog teške situacije u državi  voz je bio jedino prevozno sredstvo koje je prevozilo radnike i putnike na posao, ljudi su išli u druge gradove da rade, rutinski svaki dan. Krišteća mašina prolazila je i po nekoliko puta na dan istu relaciju. Bilo je hladno, voz je kasnio, na stanici bila je gužva i galama, ledena kiša padala je nemilosrdno i kvasila nervozne putnike što ih je dodatno ljutilo, kritikovali su vlast i državu, Ahmed koji je bio najpribranijii branio je državu i kritikovao one koji je komentarišu. S osmijehom je govorio ,,da smo mi zdravo i naši najmiliji, biće bolje!’’ Sjetio se svoje šestogodišnje kćerke od koje se jutros teško odvojio, na rastanku ga je molila da ne ide, i kroz suze ga je molila da ostane, pretvarajući se da je bolesna i da joj je potreban. Ahmedu je bio zanimjiv taj dječiji nestašluk te joj je kao utjehu ostavio svoj sat koji je mala Šehida jako voljela. To je bio običan sat sa kožnim  kaišem, jedino što je bilo neobično na tom satu bio je njegov zvuk koji je kao magija djelovao na dijete. Rekao joj je: ,,Vidiš kada mala kazaljka bude na pet a velika na dvanaest, tada će babo doći kući i igrat ćemo se.“ To obećanje ju je umirilo. Iz toga ga je grubo prekinula krišteća mašina. Stigao je voz, ušli su putnici, sretni i zadovoljni što su se sklonili sa kiše, u vozu bilo je puno ljudi,  nastavio se razgovor među  putnicima. Bile su to nove rasprave o državi, o svakodnevnim brigama i mukama radnika. Voz je polahko prelazo kilometre pruge… Odjednom oznojena krišteća mašina stala je na mjestu gdje nema stanice. Nastala je grobna tišina, svi su ćutali i upitno gledali jedni druge, osjećali su da nešto nije u redu. U voz su ušli vojnici tražili su isprave jednolikoj masi ljudi koja je sa strahom gledala u vojnika s razrokim pogledom, širilo se nepovjerenje i strah među putnicima. Vojnici su počeli izdvajati određena imena i bez ikakvog objašnjenja i razloga izvedoše njih devetnaestak. Na njihovo pitanje ,,gdje ćete nas ljudi? kasnimo na posao, pa gdje će vam duša? mi od toga djecu hranimo’’ odgovoriše grubo i ljutito, pravim vojničkim zapovjedačkim glasom ”izlazite napolje!”

Izađoše iz kupea očevi, djedovi, braća, sinovi  ostaviše za sobom nevidljiv trag kao da i nijesu postojali. Odjednom samo muk! Krišteća mašina nastavila je put, voz 671 otišao je u istoriju beznađa. Tako je Šehida zamišljala nestanak svojeg oca i uvijek je stajala kod ovog dijela, jer dalje nije znala, nije umela. Šehida je dijete na pragu odrastanja, doba kada počinje spoznavati i uočavati istinu, u doba kada u očima drugih ljudi vidi zlo i sposobnost da svako zlo ljudi mogu da  sprovedu u djelo. Ranijih godina vjerovala je da će se otac vratiti, ta nada ove godine je oslabila, nije više bila naglašena kao ranije. Uoči svake prethodne godišnjice očevog nestanka ona bi natjerala majku da svečano uredi kuću kao za Bajram, ustala bi rano i na prozoru čekala do podne, a kasnije bi sa majkom otišla na željezničku stanicu i čekala isti onaj voz da je odvede na isto ono mjesto gdje prije nekoliko godina napraviše spomenik. Šehida je s nevjericom odlazila i bila sigurna da će tamo sresti oca i dokazati majci da je ipak bila u pravu ali, ove godine je drugačije nada se gasila lagano kao svijeća koja je dogorjela i bori se, treperi i daje posljednje plamičke svjetlosti, treperi kao iz navike. Ove godine na dan nestanka svojeg oca nije ustalo rano, niti je čekala oca na prozoru, samo se tiho i bez riječi izvukla iz kuće i krenula ka željezničkoj stanici. Hladni vjetar probijao je kroz kosti, kiša je sipila, a tamni oblaci su se nadvijali nad Štrpcima, Šehida je koračala sitnim koracima sa zebnjom u srcu naslućivala je istinu, tražila je i tragala za njom. Ušla je u voz i sjetila se kada je posljenji put vidjela svojeg oca, sat koji joj je ostavio i dalje je kucao neobičnim zvukom, stisla je sat on je jedino razumio, on je bio spona između nje i oca i nakon svih ovih godina. I dalje je mirisao na oca, na njegov parfem. Oči su joj bile vlažne i pune suza, gledala je nijemo u sat kao da se ispovijedala. Sat je Šehidi bio hamajlija koju je čuvala ljubomorno i daleko od očiju nepoznatih ljudi. Iz sjećanja trgnuo je voz koji se naglo zaustavio, izašli su. Lagano, skoro svečano prilazli su spomeniku, odložili su vijenac i cvijeće, bile su to ruže neobično crvene boje, to crvenilo ruža vratilo je u djetinjstvo, sjetila se nanine ruže u bašči pored koje je imala lipa i drvena klupa. Tu je ljeto provodila, dobro se sjeća svake nanine priče, te priče su bile iz Kur’ana. Jedna od njih jeste priča o poslaniku Isau alejhi selam. dobro se sjeća da joj je nana ispričala da je Uzvišeni Allah uzdigao Isaa na nebo, i da će se zalagati za ljude na Sudnjem danu. Zamišljala je da je možda i putnike iz voza Allah uzdigao na nebesa, zato nemaju mezarove, i nisu imali dženazu i da će oni na Sudnjem danu biti naša zaštita. Šehida je gledala u nijeme svjedoke, u modru Drinu, krše i visoke četinare. Svi su nijemo stajali, nepomično, mudro, ćutali su. Da li su zanijemeli od užasa koji su vidjeli ili od straha? Ledena kiša padala je, nebo je bilo mutno kao da se spremala provala oblaka, sa kojom će se sprati grijesi na Zemlji koja će donijet istine u ovom mutnom vremenu, u kojem odgovora nema, njih samo naslućujemo i tražimo. Voz 671 je lagano krenuo kao i onda, a Šehida je gledala kroz prljavo staklo prozora niz koje su se slijevale kapi kiše. Stisla je neobični sat na ruci koji je neobično kucao baš kao da to kuca srce njenog oca.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Sporazum kojima se Osmansko carstvo odreklo prava na Bosnu

ORIGINALNI PRIMJERAK PROTOKOLA – SPORAZUMA KOJIM SE OSMANSKO CARSTVO ODREKLO PRAVA NA BOSNU I HERCEGOVINU NAKON ANKESIJE 1908.G. I KOMPENZIRALO IZGUBLJENE NEKRETNINE NA TERITORIJI BIH PRIHVATANJEM ODŠTETE (BDA, MHD 402) ...
by Redakcija
0

 
 

Ivana Đukić: Izlaganje u povodu 40 godina stvaralaštva Sretena Vujovića

Izlaganje u povodu 40 godina stvaralaštva Sretena Vujovića Kada čitate Vujovića, vi nemate osjećaj da to je napisano u XX/XXI vijeku, niti da se radnja dešava u nekom takvom trenutku, koji se može, bilo gdje, u svakodnev...
by Redakcija
0

 
 

Intervju sa Draganom Popadićem direktorom Radio Tivta

Intervju sa Draganom Popadićem direktorom Radio Tivta   Razgovarao: Božidar Proročić     Gospodine Popadić prepoznati ste kao medijski, kulturni, i šahovski pregaoc, koliko je važno da Tivat pored turističkih sadrža...
by Redakcija
0

 

 

Tako je govorio Predrag Matvejević

Razgovor s Predragom Matvejevićem   Ovaj razgovor s Predragom Matvejevićem imao je dva povoda: izlazak osmoga proširenog izdanja Matvejevićevih «Razgovora s Krležom» (izdavač VBZ, Zagreb) i nagrada «KIKLOP», koja...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Predrag Matvejević: Cigani (Odlomak iz knjige Kruh naš)

Predrag Matvejević   Cigani / (Odlomak iz knjige Kruh naš) Iz knjige Miša Marića SVJETIONICI – Antologija i Monografija umjetnika Bosne i Hercegovine u dijaspori, ART RABIC, Sarajevo U nekim su krajevima većina ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona