Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

31. Januara 2019.

Jasmina Halilović-Murić: Sjećanje na Bajram

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Jasmina Halilović-Murić

 

SJEĆANJA NA BAJRAM

 

 

Čula se pjesma djevojaka iz obližnje kuće hadžinice Fate. Graja i veselje tih mladih glasova nijesu se smanjivali, iako su djevojke od jutros sređivale kuću komšinice Fate koja živi sama, jer su svi njeni otišli u inostranstvo, ostavivši staricu u emanet našem komšiluku. Te mlade snage nani Fati za Bajram čiste kuću, namijesile su joj slatkih i slanih jela. A Fata je djevojke narednih dana hvalila kod komšinica, potencijalnih svekrvi. Rado je ova starica od sedamdeset godina išla u mahalu i hvalila onako uz fildžan crne kahve djevojke koje su joj čistile kuću, a buduće svekrve brzo zaboravivši vakat kada su i one nosile ”snahino ruho” i bile same snahe, na te nanine riječi prevrćale su očima i nerazgovjetno gundurile u bradu.

Na prvi izgled obična mahala sa uskim sokacima i istrošenom kaldrmom, sa strane sokaka nepravilno rasute su kuće jednospratnice, sa prozorima premazanim crnom farbom, i krovovima crvenim kao djevojačke usne. Kuće su okruživale bašče u kojima je bilo raznobojnog cvijeća. Poslije ljetnje kiše miješao se miris lipe sa mirisom cvijeća u avliji, duša se odmarala od tog mirisa. Mi djeca smo tih dana zapitkivali  djeda Bajra je li ovakav miris u Džennetu?

Ispod starog okrošnjalog drveta trešnje koje je postačima u vrelim ramazanskim danima predstavljala pravu blagodat, bila je klupa drvena, napravljena vještim rukama našeg majstora Salka. Na klupi bio je komad mehke kože od kurbana, pustećija. Moj djed Bajro često je sjedio na toj klupi. Nekada je ležao na klupi i gledao u beskrajno plavetnilo neba na kojem bi se ponekad vidio bijeli oblak koji se kretao i nestajao iza krošnje, a on bi se ponekad zanio, pa bi  hvatao oblake ljuteći se što mu tako brzo zalaze pred očima. A kada bi nas uhvatio da mu se smijemo počeo bi da nas grdi, govereći: ,,Ja u vašim godina više neću biti, a vi u mojim hoćete, pa ćete se pitati tada čemu ste se smijali! Tada bismo vješto zamakli iza kuće.

Na toj pustećiji u dugim ramazanskim danima sjedelo se i  razgovaralo do pred sam iftar, a nekada bi se znalo i iftar tu dočekati. Iftar smo nestrpljivo čekali i mi djeca. Sa našeg Brda vidio se top koji je oglašavao početak iftara. Za sofrom bi se okupili mi ukućani, a na sofri bi mirisale ukusne pite zeljanice, krompiruše, pirinač i meso, hošaf sve vrste suhog voća. Posebno mjesto imala je hurma njome se prvo moralo iftariti, i čašom hladne vode, one su prekidale naš višesatni post. Djed Bajro govorio da se naš Poslanik, alejhi selam tako iftario. Poslije malog predaha, obavezno smo išli u obližnju džamiju i klanjali teravije namaz, koji se klanja samo za vrijeme ramazana. Na kraju bi imam obavezno držao predavanja, a svi bismo slušali pažljivo kao da jedna duša u džamiji diše.

Za vrijeme ramazana mi djeca smo budili na sehur naše mahaljane udajarući plastičnim flašama, ozbiljno smo shvatali naš poziv bubnjara. Bilo nam je žao što naš dragi gost ramazan prolazi. Onako dječački, jedva smo iščekivali dan Bajrama i unaprijed zamišljali šta će nam ko pokloniti. Neki od nas nijesu imali tako krupne želje. Moj drug Ramiz, kome jedavno umro otac, želio je nove cipele za Bajram, jer su  stare cipele ostale bez đona. Znao je gdje na kaldrmi ima udubljenja koja su ga redovno zadirkivale po dječijim tabanima, a mi smo se pravili da to ne primjećujemo, njega je mnogo brinulo da li će i ove godine naći na Bajramsko jutro odjeću novu i cipele.

Da, uoči Bajrama, e to je već prava žurba. Naš krojač Smako je od početka posta imao posla, svima je bilo bitno da zablistaju prvo Bajramsko jutro, a krojačeva radnja šarenila se kao ćilim raznih boja ili kao kakav perzijski vašar, baš onaj što se spominje u djedovim knjigama. Posljednji dani ramazana kod njega su glavne probe lepršavih haljina koje su ucrtavale strukove djevojaka a širile prema rukavima, pa su djevojke izledale baš kao mlade kaćunice u proljeće oslikavakući svoju mladost. Djevojke su nestrpljivo isčekivale bajramsko jutro, da bi zablistale punim sjajem i vidjele svojeg đuvegliju. Kuće ovih posljednjih ramazanskih dana odisala je svečanošću, posebno se vodilo računa da je posuđe oprano, pribori za kahvu od bakra uglancani, prozori ukrašeni zavjesama, ama ni miša u duvaru naše majke ne bi ostavile rahat, već bi i njega pomjerila dok bi sređivale kuću za Bajram.

Najslađi dio Bajrama jesu svakako slatkiši i kolači koje su vješte ruke moje majke spremale, tufahije, ravanije, baklave i sukani dudovi su samo neki od slatkiša koji bi se našli na hastalu. Uoči Bajrama u kući je sijalo svaka sijalica, avlija koje su tek oprane isparavale su svježine vrelog ljetnjeg dana i donosile smiraj duši, u kući svi okupani nestrepljivo smo čekali sutrašnji dan. A moj odlazak sa babom i djedom na bajram-namaz me dodatno radovao.

Da, osvanulo je to čarobno jutro svi smo ustali očešljali se, namirisali i uputile prema maloj mahalskoj džamiji. Tada sam sreo druga Ramiza koji mi je ispričao nevjerovatnu priču, da je ispred vrata jutros našao novo odijelo i cipele i da je njegova najveći radost sada, jer će se šepuriti u novom bajramskom odijelu i cipelama, prkoseći udubljenjima po kaldrmi-sokaku koje su ga do juče još zadirkivale po tabanima.

Kada smo klanjali bajram-namaz, odzvanjale su riječi u džamiji: Bajram Mubarek Olsun! Allah Razi-olsun! Mi smo to znali iskoristiti pa smo starijim ljudima ljubili ruke, a oni su nas darivali bajram-bankom. Poslije toga obilazi se mezarje, a na mezarju  se uči Fatiha. Dok smo učili dovu mojem drugu Ramizu kotrljale su se suze niz bijele obraze, činilo se kao da biseri kapaju. Pravili smo se da smo odrasli momci, i ismijavali mlađe od nas sve do trenutka kada bismo došli kući i čvrsto smo odlučili ove godine da se zamomčimo, da je više sramota da idemo da kupimo bombone i bajram-banke, ali kada smo vidjeli ostale koji su sakupili bombona, još kad smo čuli da nana Fata dijeli neke njemačke čokolade, a kome ona hoće dala bi i dvije pa je dobro bilo biti dobar sa nanom Fatom i rado smo joj svi pomagali, zaboravili smo obećanje da ćemo se zamomčiti. Bezbrižno smo otrčali kod komšija da sakupimo te šarene loptice koje su nam toliko značile i uljepšavale djetinjstvo. Naročito smo bili nemirini za Bajram, jer su dolazile komšije i prijatelji od Bajrama, а dedo nije dao da se tuku djeca, pa je nama blagdan bio sa svih strana jer smo znali da neće biti kazne. A odrastajući shvatao sam da meleci ne nose Ramizu novu odjeću, već moj djed Bajro koji ga nije odvajao ni po čemu od mene.

Prolazile su godine, dolazili su i odlazili bajrami. Ja sam odrastao i trbuhom za kruhom otišao u bijeli svijet gdje se rado i dan-danas sjetim bajramskih radosti… Ali onda osjetim hladnoću u duši jer ovamo, daleko od moga šehera i mahale, daleko od moje rodne kuće i avlije nema onih bajramskih adeta i običaja. Valja ostavit valjan porod koji će pamtiti ove naše običaje… Prekide me iz toga razmišljanja zvuk alarma na mom mobitelu, hajde sine Zijade valja nam ići na bajram-namaz!



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Redakcije časopisa ”Avlija” na odmoru od 1. do 31. maja 2019. godine

Čitajte, pišite, fotografišite, šaljite radove za objavljivanje na portalu avlije.me tek od 31. maja 2019. godine ______________________ Istaknuta slika: Fatima Ahmed Photography
by Redakcija
0

 
 

Braho Adrović: Presuda (Najbolja pjesma za 2018. godinu po izboru časopisa ”Avlija”)

Braho Adrović PRESUDA Zapamtiće zemlja,vazduh, voda Sve na svijetu ima svoju priču Trag će uvijek ostat od naroda Svi tragovi i tebe se tiču Kada dođe vrijeme i zanijeme ljudi I kamen će progovorit’ jasno Neki novi...
by Redakcija
0

 
 

Mustafa Smajlović: Majka (Najbolja priča za 2018. godinu po izboru časopisa ”Avlija”

– Majko, imaš da imaš sve što ti duša zaište. Ni ptičijeg mlijeka ti ne smije manjkati. Ti okom, ja ću skokom! – kazao je sin Muradif i pokazao majci Behari njenu sobu sa pogledom na veliki park u jednom od najlj...
by Redakcija
0

 

 

Konkurs za objavljivanje radova u 20. broju časopisa ”Avlija”

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme ”Avlija” iz Rožaja raspisala je međunarodni konkurs/natječaj za objavljivanje radova sa slobodnom temom za 20. broj časopisa ”Avlija”: poezija (do 5 pje...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Milenko Mišo Marić: Kuću kućom i avliju avlijom čine ljudi

KUĆU KUĆOM I AVLIJU AVLIJOM ČINE LJUDI Skoro četvrt vijeka je prošlo od rata u Bosni i Hercegovini, a kao da je to bilo juče, kao da još živimo u poslijeratnom, ili kako pjesnik Slobodan Ž. Obradović reče ‘‘prije...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona