Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

26. Februara 2014.
 

Jurica Bakmaz: Zatvorenih očiju

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Damir je imao detaljan plan za danas. No, još je bilo prerano da dan započne. Znao je to po cvrkutu vrabaca i brujanju rijetkih automobilskih motora. Trebat će mu dosta snage da napravi sve što je naumio, pa je odlučio još malo ostati u krevetu. Ne otvorivši oči, samo se okrenuo na drugu stranu kreveta i prekrio noge dekom.

Morao je odnijeti smeđi sako krojaču odmah u 8 da bude gotov istog dana. To mu je bio jedini sako i pomno ga je čuvao, ali se bilo teško boriti s vremenom. Tkanina se na laktovima stanjila, ona na lijevom laktu i rasparala. Radi preventive, stavit će odmah zakrpe na oba lakta. I to kožne, ne platnene. Uz pažnju, to će mu vjerojatno biti posljednji sako u životu i isplatilo se malo više platiti da se što duže očuva.

Poslije krojača je u planu bila ljekarna. Imao je dva recepta: jedan za tablete za tlak, drugi za razrjeđivače krvi. Zatim će napraviti jedan veliki luk kroz četvrt da dođe do boćališta. Tamo će već biti dobar dio umirovljeničkog društvo koje se u to vrijeme počinje okupljati, najprije šetači pasa, pa poslije njih naspavan svijet. Mora im se ispričati što tog poslijepodneva ne može stići na dogovoreni turnir u trešeti, ali danas je bio poseban dan, drukčiji dan.

U 9 je imao dogovor sa Lujom T. s kojim je radio u pogonu užare zadnjih 10 godina staža. Lujo je bio mlađi od njega i stalno je švrljao gradom. Bilo ga je teško uhvatiti. Posljednji ga je put vidio prije gotovo 6 mjeseci. Predugo. Mogli su u tom periodu postati stranci. Dogovorili su se naći ispred kafića u kojem su od 9 do 10 umirovljenici imali popust na kavu od dvije kune.

Poslije kave će skoknuti do tržnice po patlidžan za ručak, pa pokupiti zakrpani sako, te navratiti kod urara oko 11. Tamo će ga je čekati sat iz vremena carice Katarine II., jedina stvar koju je njegova baka ponijela iz Rusije kad je pobjegla pred boljševičkom revolucijom najprije u Tursku, pa u Austro-Ugarsku. Urar ga je obećao podmazati najkasnije do 11 sati. Poslije slasne juhe od patlidžana za ručak, zatvorit će oči samo na pola sata da otjera poslijepodnevni umor. Time će biti završen prvi dio dnevnog plana.

Damir se opet okrenuo u krevetu, ispod zida punog slika predaka i prijatelja. Cvrkut vrabaca se prorijedio. Zrak u sobi je bio suh i blago mirisao na lavandu.

Pravi posao će početi tek poslije ručka. Nakon mnogo neodlučnosti, konačno se odlučio spustiti na treći kata i pokucati na vrata Matku. Matko je bio tvrdoglavi, prevrtljivi stari jarac i među njima nikada nije bilo ljubavi. Ali Matko je bio i predsjednik kulturog kluba koji je djelovao u susjednoj četvrti već 27 godina za redom, i nitko u tom periodu nije primljen u klub bez njegova blagoslova. A on je želio biti primljen. Oh, kako je želio biti primljen!

Do prije 15-ak godina Damir je bio član jednog drugog kluba. Susjedi se okupljali kod lokalnih garaža. 30-orica muškaraca, vlasnici tih garaža, jako bliski. Među njima su bili i Damir i njegova dva brata, te jedan njihov rođak s majčine strane. Provodili u tamo besposlena socijalistička poslijepodneva šunjajući oko svojih automobila, glancajući ih, stalno nešto povirkujući pod haubu, mjereći ulje 5 puta dnevno. Postali su poznati do te mjere da je jedan jugoslavenski dokumentarist čak snimio i film o njima koji nikad nije pušten na televiziju. Filmaš ih je nazvao auto-klubom, pa su se i on sami tako zvali.

Odjednom, u naponu snage (sad je tome već preko 20 godina), preminuo je Damirov stariji brat. Na sprovod su došli svi članovi auto-kluba, njihove supruge, djeca, brojni susjedi, kolege s posla, rodbina. Nedugo za njim su umrla još dvojica članova kluba. Njihova djeca nisu nastavili članstvo u klubu. Zatim mu je preminuo i bratić, pa još neki članovi kluba, pa drugi brat, dok na kraju nije ostao samo Damir. Na sprovodu posljednjeg člana je bilo jako malo ljudi. Jedva tjedan dana poslije toga, kao posljednji živući član, Damir je ugasio klub: prodao je nekom poznaniku svoj automobil skupa s garažom. Dok mu je predavao ključeve, ostale garaže su bile zatvorene.

Te je večer, neutješan, dugo ležao u krevetu prije nego je usnuo. Vratio se opet u djetinjstvo, na sprovod svoje sestre. Bila je u osnovnoj školi kad se utopila. Na sprovod su joj došli rođaci iz svih krajeva zemlje, ljudi koji su radili s ocem i majkom, svi susjedi, sva djeca iz njene generacije u školi skupa sa svojim roditeljima, djeca iz njegovog razred i razreda njegove braće, kao i hrpa nepoznatih ljudi koji su došli klimajući glavom i mrmljajući da tako mladi ljudi ne bi trebali umirati. Govorilo se da je na sprovod došlo pola grada. No, njegova sestra je u snu bila živa! Stiskala je ljudima ruke i ljubila ih u obraze. Zahvaljivala im je što su došli i govorila da ne budu tužni jer je lako umrijeti kad te toliko voljenih dođe ispratiti. Bila je odjevena u bijelu haljinu za bal. Kad je pozdravila sve, doplesela je do mjesta gdje je trebala biti grobnica na glazbu zvončića koja je dopirala odasvud. Na mjestu gdje je u stvarnosti bio njen grob je stajalo stablo čije su grane dosezale do oblaka. Umjesto lišća, raslo je bijelo cvijeće. Na deblu su bile izrezbarene stepenice. Njegova sestra je, mašući svjetini, plesala po stepenicama sve dok nije nestala u bjelini neba. Jedna mu je crno-bijela žena, za koju je bio siguran da je njegova baka koju nikad nije upoznao, stavila ruku na rame i rekla da se ljudska vrijednost mjeri u ljudima koji ih isprate s ovog svijeta.

“Iza naših života ostaju samo sjećanja na naše živote. Na početku postojimo kao skup stanica, skup organa, skup djela. Zatim se pretvorimo u skup uspomena u umovima drugih ljudi.”

Ujutro, Damir je ustao pun poleta i živosti, odlučan započeti potragu za ljudima koji će se prisjećati njega na njegovom sprovodu.

Članovi auto-kluba su bili pomrli, ali njihove obitelji i djeca su svi bili njegovi poznanici. U sljedećih nekoliko mjeseci ih je sve posjetio, najprije udovice, pa odraslu djecu. Mnogi su se čudili zbog čega ih se sad sjetio posjetiti, neke i prvi put u životu.

Uskoro je otišao u mirovinu, pa je, zbog višak slobodnog vremena i manjka novca, posjetio samo rođake koji su se raselili po Hrvatskoj. Supruga mu se ljutila što troši njihovu životnu ušteđevinu na putovanja, pa se neko vrijeme smirio. Ali nastavio je svakog Božića, Uskrsa, imendana i rođendana za kojeg je znao nazivati rođake, pitati ih za zdravlje i pozivati u posjete.

No, kako je vrijeme išlo, ljudi koji su popunjavali njegov adresar su polako počeli umirati. To ga je jako zabrinulo, pa je počeo posvećivati veću pažnju susjedima. Srećom, živio je u neboderu od 12 katova i tu je bilo dosta materijala. Redovito se šmucao po svakakvim događanjima u četvrti, nikad nije propustio priliku popričati s nekim u dućanu ili kafiću, čak se odlučio i zbližiti s ljudima koji se dane kratili igrajući svakodnevno buće i trešetu u dvorištu.

Negdje u vrijeme kad je postao pravi majstor u kartaškim igrama, preminula mu je supruga. Sasvim neočekivano, njen sprovod ga je spojio s nekim tazbinskim srodnicima za koje nije znao niti da postoje. Neko vrijeme je žalovao, pa prodao očev stari vinograd i kupio nekoliko avionskih karata da vidi svu tu raseljenu rodbinu koju mu je supruga ranije branila posjetiti. Vidio je Bonn, Köln, Padovu, Toronto, Pittsbourgh i Melbourne, na kraju Čačak, Skoplje i Ljubuški.

Ali ljudi su nastavili umirati. Njih su nasljeđivali neki mlađi ljudi, potpuni stranci. Nije mogao reći niti da ih je nosio dok su bili u pelenama. S njima nije bilo nikakve poveznice. Ako bi ga i ugostili jednom, to bi bilo i jedini put.

Potreba za novim ljudima, svježim priljevom mesa koje će ga otpratiti s ovog svijeta mu je ispunjavala cijele dane. Ponekad je jednostavno želio zaustavljati ljude na ulici i pozivati ih doma na čaj, puvući ih za rukav i prisliti ih da ga upoznaju. Započinjao je razgovore sa svim ljudima s kojima je stizao, ne birajući tipove ljudi, niti dob, niti prigode. Gotovo svi bi s njim popričali, ali nitko, baš nitko nije bio voljan uspostaviti prisnije odnose s pričljivim, usamljenim udovcem.

Ljudi su umirali, nestajali, odseljavali se. Damir je osjećao sve veći i veći pritisak. Osjećao je da se svijet oko njega smanjuje, da će ga uskoro neslomljiva opna balona u kojem je živio pritisnuti i ugušiti ga. Pritisak je rastao i rastao, sve dok ga konačno nije slomio.

Jednog utorka poslijepodne (prokletog utorka, zašto uvijek zlo dolazi utorkom poslijepodne?) je do njega došla vijest o smrti rođaka kojeg je susreo jednom u životu, unuka od pratetke njegovog oca (valjda, teško je reći). U rodoslovnom stablu Damirove obitelji taj je čovjek bio u poprilično udaljenom ogranku, moglo bi se reći i nebitnom da Damiru baš svaka duša pogrebne povorke nije bila bitna. Neprocjenjiva. Kad je primio vijest, uhvatila ga ja sjeta, pritislo ga je u prsima. Između svih zvukova koji su ga okruživali najjače je čuo otkucaje vlastitog srca, sve tiše i sporije udarca. Prestrašivši se da će mu srce stati, počeo je brzo hodati da ga stimulira: najprije je koračao po hodniku svog stana, zatim je jurio kroz park u četvrti, pa oko četvrti, pa po šetnici uz more, kroz stari centar grada, čak je pješke išao i supruzi na grob, sedam kilometara od njegovog stana. Jurio je danima, u svako vrijeme, gradskim ulicama i trgovima, parkovima i livadama oko grada, samo da motivira srce, da ga neumorni mišić ne iznevjeri i prerano odustane. A u jednoj od tih jurnjava se sjetio nečeg zanimljivog.

U njegovoj četvrti su bili nogometni, košarkaški i teniski klub. Isto tako je bio i klub igrača video igara, klub planinara i jedriličarski klub. Ali klub u kojem je Damir pronašao riješenje za svoj problem je bio Matkov kulturni klub. U njemu je bilo i djece i staraca. Nalazili su se tri puta tjedno u dvorani osnovne škole. Stari i mladi, poredali bi se na sredini košarkaškog terena i revali na sav glas stare narodne napjeve. Neki bi se samo gegali na mjestu, drugi bi plesali kolo. No, Matkov klub nije bio bilo kakav kulturni klub kakav se može pronaći u svakom gradu uz more i koji može starcu učinkovito odvući misli od konačnosti visoke životne dobi. Ne, taj je klub bio nešto posebniji. Svi članovi tog kluba, svih njih 167, i djeca i starci, bi se okupili na sprovodu preminulog člana i otpjevali nekoliko pogrebnih tužaljki, redom odjeveni u crno. Ponekad bi netko izostao, mlađi ili stariji, ali to nije umanjivalo veličanstvenost događaja. 160 ljudi, uz sve ostale puste poznanike i rodbinu, pjeva tužaljke na sprovodu. Prizor kojem nema ravna u Damirovim očima!

Matko, predsjednik kluba, i Damir su susjedi od same izgradnje neboder. Počeli su se svađati još na prvim sastancima kućnog savjeta, katkad zbog zamjene pregorenih žarulja, nekad zbog obnove fasade ili krova. Izvan sastanaka nikad nisu bili u otvorenoj svađi, ali su se dovoljno hladno pozdravljali da svi uokolo lako uočavali studen njihovog odnosa. Ako ne poduzme nešto, hitro i učinkovito, u vezi s tim neprijateljstvom, Damir sasvim sigurno neće postati članom kluba. A bez članstva nema ni 167 crnih ljudi koji pjevaju na sprovodu.

Zbog toga je danas morao biti pomno isplaniran dan. U 8 kod krojača, u ljekarnu, preko boćališta na kavu s Lujom T., natrag kod krojača, kod urara, po patlidžan, juha i poslijepodnevni odmor. Zatim će odjenuti svoj osvježeni sako sa šminkerskim kožnim zakrpama, pa kod Matka na porciju ulizivanja, puzanja i mićenja. Matko će biti oduševljen bakinim antiknim satom. Obožavao je satove! Imao ih je preko 30 obješenih po svim zidovima stana. Ako ništa drugo ne upali, bio je spreman dati mu ga. Sigurno će ga primiti u klub.

Vrapci su prestali cvrkutati, a automobili su zakrčili cestu pod prozorom. Bilo je vrijeme za ustajanje, da posebni dan konačno počme. Ali…

Vrapci su prestali cvrkutati. Nije čuo kad su prestali cvrkutati. Mora da je zadrijemao.

Kad je to shvatio, preplavila ga je tuga. Sav njegov trud, svi novci, sva putovanja po svijetu – sve će biti uzalud! Nikad neće znati tko mu je došao na sprovod, tko je tugovao, tko je govorio kako je šteta što je mrtav. Kao što je prespavao kraj izvedbe orkestra vrabaca u krošnji pod prozorom, prespavat će i zbor koji će ga otpratiti pod zemlju. Paraliziran tom spoznajom koju je tako dugo izbjegavao, ležao je u krevetu čvrsto stisnutih očnih kapaka, ali nije uspio zadržati suze koje su ipak pronašle put iz oka. Sa zida su ga promatrale fotografije umrlih i dalekih ljudi kako jeca u tišini.

Udovi su mu se počeli tresti. Oštru bol u prsima i lijevoj ruci je primijetio tek kad je postala jača od tuge. Konačno je tog jutra otvorio oči, samo da bi ugledao bijelo svjetlo.

 

 

Jurica Bakmaz, rođen 1984. godine. Piše kratke priče već nekoliko godina, neke su objavljene (u Večernjem listu, Karlovačkom tjedniku…). Živi u Zadru, Hrvatska.

Istaknuta slika: Foto: Artinjan Artinović, Vrnjačka Banja, Srbija



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Emina Jusufović: Stjuardesa

Emina Jusufović   STJUARDESA . Lijepo je, kažu, kada se čovjek probudi rano ujutro pa se onako od srca nasmije. Hem, što je lijepo, a, hem, što je zdravo, kažu. Onako za dušu dobro dođe, pročisti te taj smijeh a d...
by Redakcija
0

 
 

Vlado Jović: Odgoj i higijena ruku obitelji Kulenović

Vlado Jović   ODGOJ I HIGIJENA RUKU OBITELJI KULENOVIĆ   Ademir Kulenović zvani Žmirke nemalo se iznenadio kada je od oca dobio šamarčinu zbog koje ne samo da mu se zamračilo pred očima, već je vidio i sve zv...
by Redakcija
0

 
 

Mirjana Štefanicki Antonić: Procvala samonikla bulka

Mirjana Štefanicki Antonić   PROCVALA SAMONIKLA BULKA     ,,Misli te uvek odvedu do mesta gde ti je srce ostalo.”   Fjodor Mihajlovič Dostojevski     Jutros mi je procvala, samonikla, crvena bulka, u žardinj...
by Redakcija
0

 

 

Beloruska narodna bajka Ivan Prelepi i knez Ladimir

ИВАН ПРЕЛЕПИ И КНЕЗ ЛАДИМИР Белоруска народна бајка   Извор: Златна птица: белоруске народне бајке / приредио и предговор на...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Diana Gluck: Bosa

Bilo  je to davne 1933/1934. godine kada je mala Bosa pohađala drugi razred osnovne škole. Poticala je iz jedne siromašne porodice. Bila je mala, krhka, zelenkastih očiju, nasmejanog lika, volela je knjigu, bila je dobar ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona