Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

20. Jula 2013.

Katarina Sarić: Akutna ženska sedmica

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Katarina Sarić

 

AKUTNA ŽENSKA SEDMICA

 

 

Godina je pedeset i neka, prošlo stoljeće. Ivana, najstarija sestra moje, sad već preminule bake, provodi ih na akutnom ženskom odjeljenju br. 7. Uzalud se trudim da rekonstruišem istoriju njene bolesti. U porodičnom albumu nema njenih fotografija, kao ni grane na geneološkom stablu. Mitar, njihov brat jedinac, surovo ga i zauvijek bješe odrezao onoga dana kada je zabranio spomen njenog imena pod, tada već njegovim, patrilinearno naslijeđenim domom. Kuće u kojoj je i moja baka odrastala. A i mene u njoj othranila. Od djetinjstva mi govore da ličim na nju. Ivanu. Da sam njena kopija preslikana. Original nemam, pa ne mogu da uporedim. A njen bolnički dosije je strogo povjerljiv, ko zna da li ga uopšte i imaju, s obzirom na činjenicu da je bolnica dva puta bila srušena u periodu od ’53. do ’79. Jednom u požaru, drugi put u zemljotresu. Bile smo jednom. Baka je jedva pristala, nije se više mogla odupirati mojim navaljivanjima. Nju kao da nije zanimala Ivanina nesrećna sudbina. Tada mi je i priznala da se zbog nje nije mogla udati punih sedam godina. Nije Mitar dozvolio da mlađa preko starije ode iz kuće.

2013. je. Punim 18 godina. Izgaram od želje da upišem glumu ali ne mogu. Moj otac, domazetović i pijanac, neće ni da čuje. Između glume i kurvanja stavlja znak jednakosti. Majke odavno nema. Nikog više nema. Ko bi me naučio kako se postaje ženom. Samo ovo moje ludo srce koje zna da mora sastaviti sve djelove koji mu nedostaju, one ženske, one prećutane, da bi postalo cijelo.

Ono me vodi. Njegovi otkucaji ucrtavaju  tačke, smjernice kretanja na ritmičkoj mapi mog budućeg puta. Postavljaju daske koje život znače u samu pozornicu stvarnosti. A moju ulogu izmještaju sa scenskog svjetla u tminu iza kulisa. Postajem Deus ex machina koji će razotkriti istinu i rasplesti klupko porodične drame. Simuliram ludilo i dospijevam u bolnicu. Istu onu u kojoj je baka Ivana proživjela, slutim, najbolji dio svog života. Otac jadikuje i proklinje čas u kojem je majku oženio. Dospio u kuću prokletih ženskinja. Jer, od kako je Mitra gađala kap u dvorištu, muški plač je u njoj zamro. Proklinje i čas u kojem sam se ja rodila. Slika i prilika  Ivane sa kojom se točak nesreće zavrtio. I meni u amanet zapalo da vratim se na isto mjesto, na kojem sve je počelo. Ona alfa a ja omega.

U bolnici ostajem cijelo jedno ljeto. Poslušno uzimam terapiju iako znam da nije mi ništa. Doktorka koja me vodi konstatuje poremećaj ličnosti. Opšte mjesto, gluposti. Po prijemu u bolnicu tresem nekontrolisano vilicom, uznevjereno mičem zjenicama gore-dolje. Česta scena u filmovima koje sam gutala. Odglumila sam je savršeno. Najmlađa sam pacijentkinja na akutnoj ženskoj sedmici. Činjenica koja mi vrlo brzo obezbjeđuje i status miljenice. Sestre se utrkuju koja će mi prije ugoditi. Zovu me kod njih na ambulantno, goste i nude slatkišima, opušteno gledam televiziju ili slušam muziku. Samo što svi moji pokušaji da ih uvučem u priču čiji sadržaj moram da saznam, zbog koje sam i došla, lome se o rubove njenog prstenastog okvira. Koji zadugo ostaje sve što imam.

Sve dok se ne budem zbližila sa sestrom Radmilom. Ona će raspeti kostur bake Ivane preko prstena kompozicije i ispisati stranice koje nedostaju. Rekonstruisati sliku!

Bilo je to teško vrijeme, govori mi. Slušala je od starijih sestara koje je zatekla na odjeljenju onda kada je započela staž. Medikamenata nije bilo, a žensko krilo akutne sedmice do zla boga uvijek puno. Uglavnom su ih fiksirali (bolnički termin za surovo vezivanje teškim kožnim kaiševima), često i tukli. Danas to više, hvala bogu ne rade. (Hvala đavolu sestro Radmila, jer rade, rade, otkud onda čujem stravične krike, neartikulisane životinjske, koji dopiru noću iz prizemlja u kojem su smještene pacijentkinje sa teškim psihozama?!)

Ona se lično ne sjeća moje bake. Ali pamti priču o buntovnoj doktorki Marini koja je napustila bolnicu i par godina kasnije osnovala privatnu ordinaciju. Bolničko osoblje je vremenom zaboravilo, sve dok, a dogodilo se to otprilike sredinom devedesetih, nastavlja sestra Radmila, dr Marina ponovo ne bude, poput uragana ušla u njihove rutinske živote i umalo im poljuljala tlo udobne svakodnevnice. U to vrijeme, naime, ona bješe osnovala jednu od prvih nevladinih organizacija na ovim prostorima koja se bavila pitanjem ženskih ljudskih prava. Pokrenula tada bješe i pitanje nehumanih uslova u kojima se, kao vezane u toru drže na akutnoj ženskoj sedmici, odjeljenju na kojem je i sama radila dugi niz godina. A napustila ga jer nije više mogla podnijeti njihovu gluvu patnju pored koje su ostale njene kolege bezdušno prolazile danima, mjesecima, godinama… Poput automata. Međutim, njeni napori su bili u zametku zataškani tada. Medijska prašina se brzo slegla i kao koprena pala iznova na bolnicu i njeno osoblje kao zaborav. Spominjala je tada, sjeća se sestra Radmila, pacijentkinje sa kojima se brutalno postupalo. Koje su dovođene u bolnicu kao žrtve nasilja njihovih muževa, a zatim bile otpuštane (poslije nekad čak višegodišnjeg programa prevaspitanja) uz potpis istih tih nasilnika. Žrtve koje su morale da svojim dželatima poljube krvave ruke. Kao kartu za slobodu. Nasilje niko nije prijavljivao. Bolničko osoblje je prećutno bilo saglasno po pitanju ženske krivice. Muževi su ih opravdano tukli jer su bile neuračunljive, potom bi oni nastavljali da ih vezuju i tuku iz istog razloga, sve dok se krug ne zatvori a one budu dovedene u red.

Bila je sigurna da će ona znati. Ako iko zna. Priču moje bake Ivane. Moje nikad upoznate dvojnice. Srce mi se steže od bola. Ravnodušnosti te iste sestre Radmile koja me, istini za volju voli, ali nemoćno sleže ramenima, pomirena sa sudbinom nesrećnica, kao da i sama krst njihov pretežak nosi. Još gore, voli ga! ,,Sve smo mi žene paćenice iste”. Ovim riječima završava dok ja u nevjerici širim oči mlade srne koja neće i ne može da se pomiri sa tim. Da nije, da ne može biti drugačije!

Nije bilo tada pravo vrijeme. Pomislih. Ne još. Ali sada jeste. Novi je milenijum, priča o ljudskim pravima i njihovom kršenju aktuelnija kod nas više nego ikada. Naročito ženskih. Odlučujem da potražim doktorku Marinu. Ako je još živa. I ako u njoj još stare vatre gore. Buktinje promjena. Sestra Radmila uspijeva da dobavi njenu adresu koju mi, ispisanu na parčetu hartije, užurbano daje na dan mog izlaska iz bolnice. Govori mi da se čuvam. Grli me i zove milim djetetom. Prate me izgubljene oči iza rešetaka. Još dugo zatim hodam sa rešetkama na vlastitim. Nebo mi je među njima razapeto. Okovano.

Spadaju tek pred blagim i toplim pogledom nekadašnje buntovnice sa akutne ženske sedmice. Namučila sam se da je pronađem. Preselila se, otvorila uz podršku prijateljica iz Amerike, Kuću slobodnog duha. Godine nosi kao kraljevski plašt. Objašnjava mi da sam u pravi čas došla. Da im treba svježe krvi. One koja će promijeniti ovaj naš, muški svijet. Kuća tek lani otvorena, odmah sam je kao svoj dom osjetila. Jedini, istinski, suđeni. Zajedno ćemo dovršiti ono što ona onda ne bješe uspjela. Sad je pravo vrijeme, naše vrijeme. Žensko!

Poklanja mi knjigu Simon de Bovoar. I govori da ličim na baku Ivanu. A nas obije na Simon. Ivanu je posebno voljela. Nije to bilo baš etički, zna ona to, ali nije mogla obuzdati snagu emocija. Bila je dežurna te kobne noći koju nikada nije zaboravila. U kojoj se bješe zaklela da će životom svojim urezati feminističko slovo na crnogorskom zidu plača. Zidu ženskih suza. Ivanu su, tačnije krpenu lutku koja je možda jednom imala obličje žive žene, na odjeljenje donijela dva seljaka koja nijesu željela da otkriju identitet. Rekli su samo to da su je pronašli u jami na njihovom imanju. Privukao ih je nesnosni smrad koji bješe iz nje dopirao. Mislili su da je upala neka životinja i tu krepala. Iznenadili su se kada su izvukli vezano žensko stvorenje, skoreno od naslaga izmeta i krvi, sa već sagnjelom krpom u ustima. Nijesu se čudu mogli načuditi. Kako je uopšte živo. U takvom su je stanju prevezli u bolnicu. Pravo na ruke izbezumljene doktorke Marine. Danima je strpljivo sjedjela u dnu njene bolesničke postelje. Prkosila etičkom kodeksu bolnice i zgranutih kolega koji su osuđivali svako zbližavanje sa pacijentkinjama. Spuštala u Ivaninu bolnu jamu vedra dobre nade koja će se, znala je to, jednom puna vratiti. I jesu. Nakon cijele dvije godine. Tihog i jezivog mučenja za obije. Priču je dobijala u fragmentima. Izlomljenu i nepovezanu. Bolno iskrzanu. Ali i to je bilo dovoljno. Katarza za Ivanu, za Marinu košmar. Nije uspjela da je spasi. Da se suprotstavi daleko brojnijem i moćnijem konzilijumu kolega. Bili su jednoglasni u donesenoj odluci. Prebacili su je na hronično. Nikada više nije izašla na svjetlost dana. Na hroničnom je i umrla. Marina istog dana napušta bolnicu. Od tada, dolazi isključivo noću. Sjedi u kolima, puši i dugo gleda jedno, do glave ošišano drago žensko biće, naslonjeno na rešetke prozora u lijevom krilu hroničnog odjeljenja. Koje ne spava noću. Nikad. Kao ni ona.

Odmotava mi klupko priče. Koju bolno u sebi, evo već pola vijeka nosi. Neispričanu. Sada su uloge izmijenjene. Ja postajem njena katarza. Ona košmar moj. Ivana je zavoljela mladića druge vjere. Šiptar neće prljati njihovu krv, bile su posljednje Mitrove riječi. Roditelji se nijesu miješali. Njemu su ionako sve već bili prepustili. Od nepokretne imovine, veliku kuću sa imanjem, od pokretne, tri kćeri, sestre i sluškinje njegove. U noći u kojoj se odlučuje da pobjegne sa njim, postavlja zasjedu. Dugo se prije toga opirala. Jakim, nesalomivim duhom. Žene koja je u svemu bila ispred svoga vremena. Mlađa sestra je izdala. Ona koja je željela da se što prije uda ali joj brat nije davao blagoslova. Nije bio običaj da mlađa preko starije ode iz kuće. Uhvatili su je, i danima nakon toga držali u podrumu. Sve dok nije pristala da se uda. A sam bog (ili đavo) zna šta su joj sve radili. Kada su uspjeli da je tada slome. Ipak. Pokušava bjekstvo još jednom. U sedmoj godini  silom nametnutog joj braka. I tada je pronalaze. Bacaju u jamu.

Sada znam. O razvodu nije ni pomišljala. Znala je da je on moguć jedino u civilizovanom svijetu. Njegova vrata mi Marina sad tek otvara. Ona me uči da postajem ženom. Ona i Simon. Ali i dalje pamtim riječi doktorke Olge, načelnice akutnog ženskog na kojem sam odležala cijelo jedno ljeto 2013.

,,Sve moje pacijentkinje se razvode kad stignu na odjeljenje”, govori jednoj mladoj stažistkinji u hodniku na spratu na kojem je moja soba. ,,A onda tokom liječenja, promijene mišljenje i uvide da je najbolje da se vrate svojim muževima”, superiorno zaključuje.

Naoružana tim riječima, kao štitom istine koja će raskrinkati nepravdu, odlazim u Podgoricu, pravo u Kancelariju za ljudska prava. Primaju me toplo. Saslušavaju pažljivo. A onda mi sa žaljenjem kažu da bi moj iskaz na sudu bio oboren kao ništav. Kao iskaz lude djevojke kojoj je uspostavljena dijagnoza poremećene ličnosti.

,,Šta je ludilo?”, pitam ih. I odjednom vidim sebe u ulozi Isusa koji pita Pilata:

,,A šta je istina?”

I shvatam da je glavom moram platiti. Kao Ivana što je. Pola vijeka ranije. Iako je danas Novi Milenijum. Nas će savremena civilizacija još dugo obilaziti. Akutno. Ženski.

.

Katarina Šarić

Katarina Šarić

Katarina Sarić rođena 10. 03. 1976. godine. Diplomirala na Filozofskom u Nikšiću, maternji jezik i južnoslovenske književnosti. Živi i radi u Budvi.

Kontakt: katarinasaricsajt@gmail.com

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/umetnicke-fotografije/slides/lisce-pletena-klupcad-od-biljnih-vlakana.html



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Grad Sarajevo-Exodus Safeta Zeca predstavljen u Potočarima

Kao dio zvaničnog programa obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici   SLIKARSKI OPUS „EXODUS“ SAFETA ZECA PREDSTAVLJEN U POTOČARIMA   (Potočari-Srebrenica, 07.07.2020) U okviru obilježavanja 25. godišnjic...
by Redakcija
0

 
 

Predstavljena inicijativa Odmori u Bosni i Hercegovini

Od danas aktivna i web platforma www.odmoriubih.ba   PREDSTAVLJENA INICIJATIVA „ODMORI U BIH“ ZA PODRŠKU TURIZMU U BIH   (Sarajevo, 07. juli 2020. godine) Na današnjoj press konferenciji u Botaničkoj bašti Zemaljskog ...
by Redakcija
0

 
 

Bečki proces: Zajednička budućnost – Jedna Europa (Vienna Process: Common Future – One Europe

Diplomatska akademija Beč – Obilježavanje 75. godišnjice (01. srpnja 2020.)   Dana 01. srpnja 2020. god. Platforma Modern Diplomacy, Međunarodni institut IFIMES, zajedno sa najstarijom diplomatskom školom na svi...
by Redakcija
0

 

 

”Prašnjavo sunce” Valerija Kazakova na srpskom

„Прашњаво сунце“ Преведена збирка песама Валерија Казакова   У Београду, у издању Удружења поетских стваралаца (ур. Анђе...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Faruk Ličina: U Luksemburgu ljude cijene po kvalitetu, a ne po pripadnosti vjeri ili naciji

Faruk Ličina, predsjednik ŠURE Luksemburg U Luksemburgu ljude cijene po kvalitetu, a ne po pripadnosti bilo kojoj vjeri ili naciji Faruk Ličina je rođen 1980. godine u Skoplju, a živi i radi u luksemburškom gradu Kayl. Po...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona