U zemlji u kojoj živim, Božić je praznik kojem se najviše radujemo – porodični praznik. Svi se trude da te dane provedu sa najbližima. Bolnička odelenja se prazne, ostaju samo izuzetno teški bolesnici.
Krajem decembra 1995.godine kola hitne pomoći su dovezla oronulog starca, pod sumnjom da boluje od tuberkuloze, sto je najčešće i bio slučaj kod beskućnika. Ispostavilo se da čiča ima srčane tegobe; nije bio tuberan. Za tri dana je bio zalečen, a nakon što se okupao i obrijao nije više ni izgledao kao starac.
Zadržali smo ga na odeljenju uprkos ukazu da se bolesnici suvišno ne izležavaju. Kako je stacionar pred praznike počeo da se prazni, odlučili smo da Jakaba, usred zime ne puštamo na ulicu.
Saopštili smo mu radosnu vest: – Sve je sređeno, bićete i dalje u toplom, dnevno tri obroka. Bez brige!
– O, ne! Ne želim da ostanem. Za Božić moram da izađem. Imam gde da idem. Prijatelji me čekaju. – odgovori je.
Uzaludno je bilo svako nagovaranje. Čergo Jakab, koga smo posle tri nedelje svi na odelenju zavoleli, je izašao dan pre Božića.
I sama sam se spremala na put, trebalo je kupiti karte. Dok sam čekala na red pred šalterom prošao je pored mene Jakab, pristojno obučen, s prijateljima, beskućnicima. Više je voleo da bude na ulici s njima nego u toploj bolesničkoj sobi Klinike. Jer, to su njegovi prijatelji… I čovek treba da bude s prijateljima ako je već izgubio porodicu.
Svakog Božića ga se setim… Svake godine je beskućnika sve više, svake godine se sve više njih smrzne… Gde li je sada Čergo Jakab?