Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

30. Decembra 2012.

Lejla Kalamujić: ‘’U potrazi za Rajem’’ (Treća nagrada časopisa AVLIJA za najbolju neobjavljenu priču u regionu za 2011. godinu)

More articles by »
Written by: Redakcija

Lejla Kalamujić: ‘’U potrazi za Rajem’’ (Treća nagrada časopisa AVLIJA za najbolju neobjavljenu priču u regionu za 2011. godinu)

 

U potrazi za Rajem

 

   Tražila sam istinu o njemu pune dvije godine. Od dana kada je za istim ovim stolom za kojim sada sjedim zazvonio telefon. Odmah sam znala. Svake bih večeri zaokružila datum na malom kalendaru pored kompjutera. Tako sam brojala crne dane svoje potrage za istinom o bratu blizancu. Često, umorila od višednevnog nespavanja i loše ishrane, odlazila sam na groblje nacionalnih heroja. Sjela do njegovog uzglavlja i stopila se sa tišinom više stotina bijelih mramornih ploča. Zažmirila bih, i nijeme slike prošlosti zatitrale bi mi ispod kapaka.

Ubrzo nakon našeg dvanaestog rođendana, počeo je rat. Ne ovaj, nego onaj tamo na drugom kraju svijetu. Možda ste čuli za grad Sarajevo? U tom gradu, u životu prije Amerike, u blizini naše kuće postojao je park. Ili, bolje rečeno, strma livadica opasana bodljikavim žbunjem, sa bijelim nejestivim plodovima. Do rata bilo je to omiljeno igralište za nas djecu. A onda, rat je na tom mjestu iznjedrio groblje slično ovome. Pomno smo pratili kako buja i raste sa kuhinjskog prozora. Rat je prošao, život je krenuo dalje, ali tata nije htio ni po koju cijenu da mu djeca odrastaju gledajući u svijet preko nišana[1].  Jednog dana, tek što se vratio kući s posla, objavio je da se selimo. Trebalo je preći veliku baru da bi se stiglo do boljeg života. Mama i on su brzo pronašli posao, podigli kredit za novu kuću, dva auta, naše školovanje. Sa šesnaest Edin i ja postali smo Amerikanci. Za američke prijatelje Edin je postao Eden. Život je tekao s lakoćom, i izgledalo je da smo pronašli raj na zemlji. Raj je trajao sve do odluke o izboru fakulteta. Kakav je samo šok tata doživio kada mu je Edin saopštio da će upisati Vojnu akademiju. „Opet nišani“, derao se otac po kući danima. Prvi put u životu je uzimao mene za primjer, i hvalio moju odluku da se posvetim istraživačkom novinarstvu. I danas čujem njegove uzvike „perom, a ne puškom ostvaruje se pravda“.

U sjećanjima mi i dalje stoji jesen, kada smo oboje napustili porodičnu kuću, tmurna i kišovita. Moje odredište je bio New York, Edinova tvrdoglavost je istrajala, upisao je Vojnu akademiju. Bila je to naša prva razdvojenost, koju smo liječili dugim razgovorima preko skypea. Svako bi pored svog kompjutera napravio kafu, srolao džoint, i riječi bi tekle sve dok nam se oči ne bi počele sklapati u sitnim satima. Život koji smo ostavili za sobom na drugom kraju svijeta oživio je u našim razgovorima. Tim više što su mama i tata veoma rijetko spominjali Sarajevo, i što smo možda jedini američki Bosanci koji za sve ove godine nijednom nisu otišli u posjetu „kući“. Dogovorili smo da kada završimo sa faksom, odemo sami. Barem na petnaest dana. Čemu smo se tada radovali? Idealima, snovima o budućnosti i američkim praznicima kada bismo se vraćali kući i ponovo bili jedno kraj drugoga. Posljednjeg ljeta u roditeljskom domu, poklonila sam mu malu nargilu, koju je toliko želio. Kupila sam je u jednoj arapskoj radnji u blizini svog iznajmljenog stana. Bila je to naša posljednja zajednička sreća u eri američkog života prije jedanaestog septembra. Jer od tada je počelo odbrojavanje, bilo je samo pitanje vremena.

Čekanje nas je izjedalo. Ja sam sve rjeđe odlazila roditeljima. Jednostavno nisam mogla podnijeti atmosferu u kući, ispunjenu ratnim slutnjama. Prvo Afganistan, pa Irak. Po završetku studija posve sam se posvetila istraživanjima u domeni ljudskih prava. Radila sam po cijele dane, izgarala u tekstovima kao najljući aktivista, ali uvijek s prisutnom primisli da imam brata koji će kad-tad otići u rat, na strani one politike u čije sam motive tako duboko sumnjala. Nakon što je diplomirao većinu vremena je provodio u vojnim bazama. Prolazio je pripremne obuke. U dva navrata bio je određen i datum njegovog odlaska za Bagdad, da bi onda samo dan prije isti bio odgađan bez objašnjenja. Više nije bilo dugih razgovora preko skypea. Zamijenili su ih kratki telefonski pozivi dva do tri puta mjesečno u kojima bi me obavijestio da je dobro, te da nemam razloga za brigu. Znala sam da mi više od toga ne može reći, pa nisam ni pitala. Tek ponekad bih dobila nešto opširniji e-mail s njegove privatne adrese. Bili su to ispisi njegove noćne more u kojoj ga proganja plačni vapaj čovjeka kojeg ne vidi, a koji ga preklinje za pomoć.

Košmari, pa kakvo čudo, pišem mu. Nije to ništa strašno, proći će. Kažem mu da ga volim, i da mi užasno nedostaje. Ja ne sanjam ništa. Gust i ljepljiv mrak me oblije čim sklopim oči. A onda jedne noći i sama skačem iz postelje, jer telefon neumoljivo zvoni. Trčim u hodnik, grlo mi se steže dok podižem slušalicu. Edinov glas! Za pola sata kreće za Bagdad. Ovaj put nema odgode. Nema puno vremena. Prije nego uspijem doći do glasa, veza se prekida, i zadnje što čujem su riječi: „Javi mami i tati“.

Nakon petnaest dana umjesto maila iz Bagdada stiže pismo. Opet čitam snove.

   Možeš zamisliti kako mi izgledaju dani. Sve što me okružuje je čisto ludilo. Strah i bijes u svakom oku. Jedino što mi pomaže da guram dalje je tvoj maleni poklon. Koristim ga čim ugrabim koji sat samoće. Ponekad, jedini način da preživiš je da otupiš. Da te se jebe. Ali, onda noću dođe taj san. San koji je sto put gori i od ovako usrane stvarnosti. Osjećam pritisak u ušima, a nemam ušiju. Osjećam miris mora u zraku, ali ne vidim svoj nos. Tu sam, i nisam. Nešto me nagoni da uđem u tamni napušteni dvorac, u kojem nepoznati glas ispušta suze. Izgubljen sam u tom labirintu. Glas me uvlači sve dublje u tminu uskih hodnika. Preklinje me da ga izbavim, i proklinje Starca s planine.

Svako sljedeće pismo je tmurnije. Očaj se slio u moje dane. Radim mehanički. Pokušavam isposlovati put za Irak. Povlačim sve moguće veze, ali bezuspješno. Kažu nije još vrijeme. Prvo idu meci, a zatim riječi. Nemoćna, vraćam se čitanju.

   Sve se teže budim. Neko jutro me ludi narednik probudio udarcem. Iz sve snage me zviznuo po potiljku i riknuo mi iznad uha. Takvog kretena još nisi vidjela.

Bila je nedjelja navečer kada je u vanrednom terminu objavljena vijest koja je uzdrmala naciju. Sjedila sam u pidžami ispred televizora i jela kokice. „Teroristički napad na američku bazu u Iraku“. Bomba je eksplodirala u dvorištu baze. Još uvijek se ne zna koliko ima žrtava. To je bilo sve što su rekli. Uzela sam telefon u ruke i okretala brojeve. Zvala sam razne redakcije, novinare s kojima sam sarađivala. Niko nije imao informaciju više. Potpuno sluđena pokušavala sam dobiti nekog iz Washingtona, Pentagona. Nikakvog odgovora. Mama plače u slušalicu, iz pozadine čujem tatu koji je pokušava umiriti. „Ne, nisam uspjela ništa saznati.“ Vrijeme kojeg mi je uvijek falilo, pretvorilo se u beskrajnu planinu koju je trebalo pregaziti hiljadama sitnih koraka. Oko pola četiri ujutro, stigao mi je faks od prijateljice iz ministarstva odbrane. „Živ je, nema ga na spisku!“ Sjedim na podu hodnika sa listom papira u ruci, i ridam k’o konj. Proklinjem vojsku. Proklinjem ratove. Proklinjem oca koji nas je ovdje doveo. Poslije suza, na lice mi izbija osmijeh. Uzimam telefon: „Halo, tajo živ je!“ Smijemo se i plačemo, zajedno. Lagano sviće, i ja napokon uspijem zaspati sa profaksanim listom papira pored uzglavlja.

Događaji koji su uslijedili u narednih par dana, u mojim će mislima zauvijek ostati obavijeni maglom.  Prvotna euforija jer je živ, potom nemogućnost ostvarenja bilo kakvog kontakta, zatim dva vojnika na pragu roditeljske kuće, majčin krik u slušalicu telefona. Zvanično obavještenje vojske glasilo je da se desila kobna greška. Stišćući kape u rukama, dva su vojnika rekla mami, da je i on jedan od onih sa crnog spiska. Onog istog pored kojeg sam tako mirno usnula u svitanje. Možda bi svemu bio kraj, samo da tri dana nakon sahrane nije stiglo Edinovo pismo. Pismo koje je napisao u večer nakon bombaškog napada.

   „Danas je bilo grozno. Toliko grozno da sam se opet osjetio kao dvanaestogodišnjak. Ali preživio sam! To je valjda bitno. Kažem valjda jer ni sam više ne znam što je u ovom jebenom ratu bitno. Sjećaš se mog sna? Ma kako se ne bi sjećala, kad sam samo o njemu pisao. I dalje ne razumijem, ali čekaj da ti ispričam ispočetka. Ovdje sam upoznao Jusufa. To je bibliotekar u našoj oskudnoj biblioteci koja je „zakopana“ u jednoj od podrumskih prostorija. Danima sam ukopavao svoj nemir u tom malom sobičku, skriven među knjigama. Nije mi bilo do čitanja. Samo sam se sklanjao od ovog odvratnog pakla, u tišinu i opuštenost koju mi je privremeno pružala marihuana. Prošli su dani prije nego sam primijetio Jusufa. Omanji debeljuško sa brkovima. Onako, odmah mi se učinio simpatičnim. Saznao sam da je samohrani otac sedmero djece, te da je zapravo profesor engleskog i književnosti. Nismo nikada mnogo pričali o ovom ratu, radije sam ga puštao da mi pripovijeda o historiji Bagdada i Iraka. U njegovoj priči, to je bila lijepa zemlja. Jedan mali isječeni kutak raja, tako dalek od svega što nas je okružuje. Pričao mi je i o svojoj porodici, ženinoj bolesti i njenoj smrti uoči samog rata. „Bolje što nije ovo doživjela“, uvijek ponavlja. Priča mi o svojoj djeci, o tome kako ih valja hraniti i školovati. Čak mi je priznao da je to razlog zbog kojeg je prihvatio posao kod „Amerikanaca“. To je izrekao nekim čudnim tonom, u koji nisam htio dirati dodatnim ispitivanjima. Otvorio mi je svoju dušu, onoliko koliko to jedan Iračanin može američkom vojniku, i zahvalan sam mu zbog toga. Kad sam s njim osjetim bliskost, osjetim da je iskren i zato sam mu ispričao našu priču. Rekao sam da je ustvari mali „Amer“ Bosanac. Pričao sam mu o našoj kući. Obrazovan je to čovjek, širokih pogleda. Zna o ratu i o Sarajevu više nego svi Amerikanci koje smo upoznali zajedno. Znaš, to samo mogu tebi reći, nekada se pitam da li smo trebali otići. Jesmo li?

   Daleko si! Znam da ova pisma rijetko stižu, i da nije Jusufa ja ne bih imao s kim progovoriti. Prije nekoliko dana sam mu povjerio svoj san. Taj progon u glavi, koji me guši neprestano. I možda mi nećeš vjerovati, ne znam da li i sam mogu vjerovati u to, ali samo čuj. Rekao sam mu za glas mladića koji me proganja, njegov vapaj i proklinjanje Starca sa planine. Pokušao sam mu opisati napušteni dvorac, i to da mislim da je negdje u brdima. Dugo me je gledao svojim dubokim očima. Gledao me, a onda je jednostavno ustao i izašao iz prostorije. Ostao sam k’o popišan. Nije mi bilo druge nego progutati knedlu i vratiti se na radni zadatak. Vukao sam se ka vratima, kao kakvo pseto podvijena repa. A onda su se vrata otvorila. Ugledao sam Jusufa sa nekakvom knjižicom u ruci. Tutnuo mi je u ruku, rekavši: „Samo pročitaj“. Potom mi je okrenuo leđa i ponovo izašao. Na požutjelom omotu knjige je pisalo „Fedayeen[2]“.

   Jusuf nije znao šta reći. Sada kada sam pročitao knjigu ne znam ni ja šta bih ti rekao. Zato sam otkinuo jednu stranicu iz knjige, koji ti šaljem. Samo pročitaj.

I čitala sam. Svakoga dana.

   Hasan Sabbah je legendarni vođa feedayeena koji je ostao zapamćen pod imenom Starac s planine. 1090. godine on je osvojio dvorac Alamut, na istoimenoj visoravni koja je udaljena oko 100 km, od današnjeg Teherana u Iranu. Za svoje vladavine Starac je izgradio najljepši i najveći vrt ikad viđen u tom dijelu svijeta. Vrt je bio napravljen prema opisima rajskih vrtova iz Kur’ana. Starac s planine je bio pripadnik šijitske sekte i radikalni borac protiv Osmanlija i Hrišćana. Rajski vrt je bio mišolovka za mladiće koji su se borili na njegovoj strani. Izabrane mladiće pripadnici starčevog klana bi uspavljivali opijumom, te bi ih omamljene prenosili u vrt. Kada bi se probudili mladići su vjerovali da su umrli i da su dospjeli u raj. Nekoliko dana puštali bi ih da beskrajno uživaju, a potom bi ih drogirane ponovo iznosili iz vrta. Kada bi ih razočarane dovodili pred Starca svi do jednog bi govorili da dolaze iz raja. Starac bi ih ohrabrivao u tom uvjerenju, te im govorio da je poslušnost ulaznica za raj. Ubjeđivao ih je da ima moć otvoriti rajska vrata, i da zauzvrat od njih očekuju da se bore na njegovoj strani. Feedayeeni su kasnije dobili ime asasini[3]. Riječ “asasin” je zapadnjačka izvedenica od riječi “hashishiyya” i znači uživaoci hašiša.

Roditelji su se vratili u Bosnu prije godinu dana. Ispostavilo se da su stotine pređenih milja u potrazi za rajem bile uzaludne, i sada su još samo htjeli proživjeti ostatak života na mjestu gdje su oduvijek pripadali. U tmurnom novembarskom danu, otac povijen kao otrgnuta vrbina grana, vuče za sobom dva kofera, dok mama plače i moli me da se predomislim i uskoro krenem za njima. Predajem im pasoše na šalteru, i onih desetak minuta koliko je ostalo do ukrcavanja, tata skuplja očne kapke i okreće glavu od mene, a mama priča, ne zaustavlja se. Popravlja mi kragnu i drhtavim dlanovima otresa mi praške sa kaputa.

Uslijedile su dvije godine borbe sa vjetrenjačama. Smršala sam petnaest kila. Izobličenog lica i upalih obraza, besciljno sam tumarala kroz dane. Jedno sam jutro zastala ispred ogledala i susrela neprepoznatljiv pogled, ispod kojeg su visjele kesice podočnjaka. Tamne mrlje ispod očiju u kojima su se nakupile naplavine očaja. Nisam više mogla. Otvorila sam ormar i sa gornje police izvadila kofer. Nasumično sam trpala stvari u njega. Kada sam završila sa pakovanjem, shvatila sam da nemam pojma gdje bih otišla. Bespomoćna, sjela sam na krevet, spustila glavu u hladne dlanove i počela jecati. Tijelo mi se treslo, skupljalo u klupko, u želji da nestanem. Da se istopim u vlastitim suzama. Iznenada, kao alarm, začulo se zvono na vratima.

Na vratima je stajao mladić. „Mislim da biste nešto trebali znati.“, rekao je. Zvao se Mark i bio je u istoj jedinici sa Edinom. Prije nekoliko sedmica vratio se iz Iraka. Skuhala sam kafu. Cigareta se tresla među njegovim požutjelim prstima. Imao je preplašen pogled. Od nervoze je grizao donju usnu. Promatrala sam ga bez ijednog pitanja. Samo sam primakla pepeljaru i strpljivo čekala da sam otpočne priču za kojom sam toliko tragala.

„Sve se odigralo dan nakon napada na bazu“, rekao je. Usput me je pitao da li mi je Eden pričao o naredniku jedinice. Klimnula sam glavom, na što je on samo dodao „nenormalan čovjek“. „Toliko je bio bijesan nakon svega, i samo mu je bilo važno da neko plati za to što se desilo. Sve nas je poredao u krugu baze, ni muha se nije čula. Onda sam vidio da dvojica vojnika dovode našeg bibliotekara. Jadniku je drhtala brada. Zatim su se otvorila stražnja vrata na koja je ušao Eden u pratnji trećeg vojnika. Ugledavši Edena, bibliotekar je zavapio: ‘Ja zaista nemam ništa sa jučerašnjim događajem.’ Narednik ga je ušutkao jednim šamarom. Optužio ga je za izdaju i špijunažu, navodeći kao dokaz činjenicu da se zbog toga prethodnog dana nije pojavio na poslu. Nije pomagalo ni to što se ovaj kleo, da mu je dijete bilo bolesno, te da zbog toga nije uspio doći na posao. A kada se u priču upetljao Eden, u pokušaju da odbrani jadnika, upitavši narednika da li ima neki opipljiv dokaz protiv Jusufa, uslijedilo je ono što niko od nas nije mogao ni sanjati. Luđak se zlurado nacerio i počeo napadati Edena. Urlao je o tome kako je istražio njegovo porijeklo, te kako ga je motrio svih ovih dana. Rekao je da su svi primijetili koliko vremena provodi skriven u biblioteci s neprijateljem. Rukom je pokazao na bibliotekara. Tada se Eden počeo kleti da je sve pogrešno shvaćeno, da se ne radi ni o kakvoj izdaji, te je molio narednika da se pribere. Zauzvrat ovaj mu je ugurao pištolj u ruke i rekao: ‘Eh, ako je tako dokaži da si naš’. Ono što je uslijedilo u narednih desetak minuta i dalje mi je mutno u mislima. Sjećam se narednikovog glasa koji tjera Edena da puca u bibliotekara. Vidio sam kako Eden baca pištolj iz ruke i počinje trčati ka ogradi. Začuo se pucanj, Eden je pao, i jedino što se nakon toga razlijegalo dvorištem bio je bibliotekarov urlik.“

Nakon što sam ispratila Marka, otišla sam u sobu i raspakovala kofer. Vratila sam se u isti očaj, naivno vjerujući da ću dokazati šta se zapravo desilo sa Edinom. Više od svega, čeznula sam za osvetom. Željela sam da neko plati za sve što je učinjeno. Tonula sam i tonula. Provela sam desetine neprospavanih noći ispred kompjutera. Nigdje nije postao ni jedan pisani dokaz, koji bi potvrdio Markove riječi. Sam mi je na odlasku rekao da je došao kao čovjek, da zaslužujem znati, ali da nikada ne bi tako nešto izrekao javno. Jednostavno, samo je htio skinuti teret sa svoje duše. Vjerujem da nije bio svjestan da je sav svoj teret prebacio na moja pleća. Iscrpljenost je najzad pobijedila. Glava mi je jednostavno klonula na stol, i zaspala sam pokraj upaljenog kompjutera.

   Našla sam se u ruševinama dvorca. Edin je sjedio na hladnom kamenom podu, čvrsto grleći mladića, čija je garderoba odavala da dolazi iz nekog drugog vremena. Dozivala sam ga ali me nije čuo. Mahala sam mu ali me nije vidio. Htjela sam mu priči ali nisam mogla napraviti ni koraka. Mogla sam ih samo gledati kako se grle. Njih dvojica, sami, zaboravljani i od vremena.

Probudila sam se u zoru. Oko sedam sati, već sam bila na putu ka kancelariji. Zadržala sam se tek toliko, koliko mi je trebalo da uredniku saopštim da dajem otkaz. Srdačno se pozdravljajući sa kolegama, znala sam da zauvijek napuštam život koji sam do tada vodila. Par mjeseci kasnije sam upoznala nekoga. Ljetos smo zajedno otišli u Sarajevo, u posjet mojim roditeljima. Bili su presretni, zbog vijesti o skorom vjenčanju. A, tek kada sam im rekla da će za sedam mjeseci dobiti unuka. Odmah su počeli kovati planove o ponovnom dolasku u Ameriku, nakon poroda. „Da ti se nađemo pri ruci“, rekla je mama.

Protječe sedmi mjesec trudnoće. Mnogo jedem i u uređujem sobu za bebu. Pišem i dalje, ali više nisam u utrci za argumentima. Uskoro će biti objavljena moja prva zbirka kratkih priča. Ovo je jedna od njih. Priča o dva prevarena mladića.

 

   Lejla Kalamujić rođena je u Sarajevu 1980. godine. Diplomirala filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.  Do sada objavljivala u časopisima „Sarajevske sveske“, “Libra-Libera”, “UV-urbani vračevi”, “Lipar” i “Život”, te zbornicima „Pod pritiskom“. “Poqueerene priče”, “Alma” i  “Lapis Histrie”.

Dobitnica prve nagrade za zbirku neobjavljenih priča Naklade Zoro u 2008. godini, za zbirku priča „Anatomija osmijeha“.

Osvojila prvu nagradu na natječaju ”Vox feminae” za priču „Žena zvana čežnja“. Pored toga osvojila drugu nagradu na književnom natječaju “Susreti Zija Dizdarević 2009.” za priču pod nazivom “Povratak među zvijezde“”, te 2005. za priču „Oči smrti“. Također, osvojila drugu nagradu na natječaju „Super Cyber Story 2005″ (Pincom) za priču pod nazivom “Sanduq el dunya”.


[1] Nišani – muslimanski nadgrobni spomenici

[2] „Fedayeen“ dolazi od arapske riječi „fida-i“, što znači „onaj koji je spreman žrtvovati svoj život s razlogom“ ili „borac za slobodu“

[3] Eng. assasine – ubica



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Nj. E. Nataliya Fiyalka: Istorija se ponavlja ako se zanemaruju njene lekcije

CRNA GORA I UKRAJINA SU IMALE TEŽAK PUT DO NEZAVISNOSTI Razgovarao: Božidar Proročić   Vaša Ekselencijo recite nam šta zapravo 24. avgust znači u životu Ukrajine i Ukrajinaca?   24. avgusta Ukrajina slaviti Dan nezavi...
by Redakcija
0

 
 

Uglješa Kesić: Vilenjak Jan

Uglješa Kesić   VILENJAK JAN   Baš kad se jednom budio dan, na zemlju dođe vilenjak Jan, planeta ova, puna čudesa, postade njegova nova adresa.   Bio je malen, ko grudva snijega, samo je brada veća od njega...
by Redakcija
0

 
 

Nikos Kavvadias

NIKOS  KAVVADIAS, VJEČITI MORNAR GRČKE POEZIJE Piše: Božidar Proročić Nikos Kavvadias (grčki: Νικος Καββαδιας ) rođen  je 11. januara 1910. godine u gradiću Nikolski Ousouriski, u blizini Harbina, u Man...
by Redakcija
0

 

 

Ali-aga Šihlinski

ALI AGA ŠIHLINSKI, ARTILJERIJSKI GENERAL AZERBEJJDŽANA Piše: Božidar Proročić Ali-Aga Šihlinsku (azerbejjdžanski: Əli Ağa İsmayıl ağa oğlu Şıxlinski). Ali-Aga Šihlihnski je rođen 23. aprila 1865. godine u obla...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Objavljen izbor iz poezije Luiša de Kamoiša

U izdanju Udruženja za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“  upravo je objavljena knjiga „Vitez ljubavi“, izbor iz poezije najvećeg pesnika portugalske književnosti Luiša de Kamoiša. Ovo je prvi prevod ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona