Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

5. Avgusta 2018.
 

Marija Juračić: Ljepota grafita

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

„Idem ja, stara!“ povikao je Ivan i zalupio vratima. Sjurio se stepenicama s  petog kata na kojem su on i majka prije dva tjedna pronašli sklonište. Nije to bio pravi stan, više nekakav golubarnik ili zimski vrt koji je netko počeo graditi na vrhu peterokatnice pa iz nepoznatih razloga odustao. Dvadesetak metara stambenog  prostora stisnulo se uz jedan od dimnjaka ogromne zajedničke terase, načičkane antenama.  Sobica i toalet s umivaonikom. Bez tuša, bez kade, bez prozora. Betonski pod i drvena vrata čiji je gornji stakleni dio propuštao svjetlost u prostor. Stanarinu nisu trebali plaćati, samo se majka morala brinuti da stepenice oronule zgradurine ostanu čiste.

Pobjegli su jednog jutra majčinim starim automobilom natrpavši u njega neke osnovne svari; odjeću, posteljinu, posuđe i njegove knjige. Majka je automobil odmah prodala, jer u gradu nije bilo metra prostora na kojem bi ga mogla ostaviti bez naplate. Ostavili su komforno uređenu kuću, njegovan vrt, nasmiješena lica susjeda koji su se već duže vrijeme hranili njihovom nesrećom, a nesreća je bio njegov otac, pijanac i nasilnik koji je često, samo zbog krivog pogleda, psovao i tukao suprugu i podizao ruku na Ivana.

„Dok vas ja hranim, bit će kako ja hoću“, bila je njegova omiljena rečenica.
Dječak je mislio da je on kriv jer otac, eto, treba hraniti njega i njegovu majku pa je neko vrijeme jeo tako malo da se razbolio, a kada je povjerio svoja strahovanja majci, u njoj je sazrjela odluka. Svjedodžba završene gimnazije, kojoj se njezin suprug često rugao, nije garantirala posao, a svojima se nije smjela vratiti.

„Ti si izabrala, ti ispaštaj“, govorila joj je majka“, u našim obiteljima nije bilo razvoda braka pa nam nećeš ni ti nanositi sramotu.“

Prve noći u novom, praznom domu, sklupčan na napuhanom zračnom jastuku, slušao je majčino disanje s drugog kraja prostorije. Sjetio se svoje stare sobe, velikog ormara s odjećom, elektroničkih glazbenih uređaja, ogromnih postera na zidovima i svog osjećaja da ništa od toga nije njegovo. Sve je to njemu omogućio on, svemogući otac kojem treba biti neizmjerno zahvalan.

Prvi dan u novoj školi prošao je očekivano. Nije se mnogo razlikovala od njegove stare škole. Iako je imao tek dvanaest godina, već je uočavao neke tipične situacije kojih nije bila imuna ni jedna sredina. Razrednica je korektno obavila svoj posao predstavljajući ga razredu, predmetni su profesori u atmosferu unosili velik dio svoje osobnosti pa je već mogao procijeniti s kojim predmetom neće, odnosno hoće imati problema. Odmah je na svoj dječji način uočio tko je glavni šef u razredu, tko je slaba opozicija i nastojao je držati se po strani, iako je u prijetvornom osmijehu dominantnog dječaka naslutio da ga ovaj neće ostaviti na miru. Nastojao je držati se u blizini školskog ulaza, blizini dežurnog nastavnika, a odgađao je i odlazak na toalet. Tako se uklanjao i svom ocu pa je sve to činio gotovo neprimjetno.

Kada ga je umirovljenik s trećeg kata zamolio da mu isprazni šupu, a zauzvrat neka uzme što hoće iz nje, odmah je pristao, jer je u njoj uočio metar ispiljenih drva koje će njemu i majci poslužiti u zimskim mjesecima. I tu ju je našao; kutiju sa sprejevima. Nova i netaknuta ležala je tu, tko zna koliko dugo. Bila je njegova, samo njegova.

Odmah je pomislio na zid njihova skloništa. Siv, bezličan, vlažan i truo. Znao je da slikanje grafita može biti kažnjivo, ali tko će se lud bez potrebe penjati na njihovu terasu? Jedva je čekao da završi posao, da posljednju cjepanicu odnese na krov, a posljednji karton u kantu za smeće. Tresao se kao u vrućici. Stao je pred zid. I u njegovim je mislima on bio sura, mračna prepreka, onakav pred kakvim su on i njegova majka godinama stajali uvučenih glava u ramena očekujući samo grube riječi i udarce. Taj zid je bio cijeli njihov život.

Počeo je raditi. Boje su mu se slijevale iza sljepoočnica, linije pulsirale u očima. Vidio ga je pred sobom. Zid. Radost! Slobodu! Ljubav! Izvor njegova rada nije bio bunt, protest, iako bi razloga za to bilo. Njegov izvor je srce dječaka koji žudi ljepotu, igru, smijeh.  Iznenadio  ga je vlastiti osmijeh pa je osjetio da ga mora naslikati. Njegov će grafit predstavljati smijeh. Ne, njegov će grafit biti smijeh. Nije znao kao naslikati smijeh, kako prenijeti stanje duše, ali vodilo ga je nešto radosno, nešto vedro u njemu. I to radosno i vedro prelijevalo se u boje i ruku koja ih je nanosila. Kad je grafit bio gotov, sjeo je na pod, sklopio vjeđe, umoran da ustane.

Osjetio je majčine ruke oko ramena. Privukla ga je k sebi i počela se razdragano smijati:

„Dijete moje, umjetniče moj!“ govorila je preplavljena srećom. Nije znala objasniti zašto grafit tako djeluje na nju, jer nije znala što on predstavlja. Ni jedan predmet na njemu nije bio naslikan. Nije predstavljao ni stablo, ni kuću, ni čovjeka, ni travku. Golicao ju je, veselio, puhao joj u kosu, razvlačio usta u smijeh.

Vidjevši majku kako se smije i sam se počeo smijati. Prvi put nakon toliko godina njih je blagoslovio smijeh, čist, radostan, prirodan.

Nestalo je straha. Nestalo je osjećaja pokornosti i izgubljenosti. Osjećali su da ih je grad prihvatio i da su oni postali dio njegovog krvotoka.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Kenan Sarač: Ništa lično

Kenan Sarač   NIŠTA LIČNO   Mrze me jer sam Fočak, Mrze me jer sam rođen tu, u Međurječju, Mrze me jer sam rođen u centru tog šehera, Mrze me jer pišem…   Mrze me jer pronalazim i čitam knjige o ...
by Redakcija
 

 
 

Sead Salihović: Spomen park u Koraju

Fotografije poslao: Sead Salihović, rođen sam 1969. godine u Koraju, općina Lopare. Osnovnu školu završio u Koraju. Srednju Ekonomsku školu završio u Brčkom. Ekonomski fakultet završio u Tuzli. Zaposlen u JU Mješovita...
by Redakcija
 

 
 

Poezija Dejana Ivanovića

Dejan Ivanović     BURA Prijateljima iz Dalmacije   Vitla bura, u ovo doba kao i obično… Škripe hladna lica strmih pločastih ulica, uskih, stare kuće kamenih fasada stoje jednolično, ćute uspravne, z...
by Redakcija
 

 

 

Natpis na kuli Rašića u Gusinju

Natpis na kuli Rašića u Gusinju   Prijevod: O, Gospodaru, srećom počasti ovo mjesto Onaj koji dođe neka sa srećom dođe Onaj koji ode neka sa mirom ode Vlasnik Mustafa sin Ramazanov (Majstor) Debranin Abdullah, godin...
by Redakcija
 

 
 

Dušan Dojčinović: Pismo za Suadu T.

Dušan Dojčinović   Pismo za Suadu T.   Nisam čitao, tvoja pisma, draga Suada, još od onda, kada je tvoje pismo ocu rudaru, rasplakalo ceo region. I bilo najčitanije. Ne sećam se koliko je imalo pregleda. Znam d...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona