Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

21. Novembra 2013.
 

Max Levine: Babo

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Babo nije bio loš čovjek. Babo jednostavno nije znao drugačije. Držao je Majku kao najveću sveticu, a po kafanama pričao o njoj kao o najvećoj kurvetini.

Dobro se sjećam dana kad nas je Babo odlučio napustiti zauvijek. Odlazio je tu i tamo, ali se uvijek vraćao u roku dva dana. Opijao se konstantno, natjecao se sa gorima od sebe, htio biti kao oni, što li je već htio. Ali Babo zaista nije bio loš čovjek.

Nekad davno, prije nego smo se rodili svi mi, kad je Babo upoznao Majku, tad je Babo bio i neki drugi čovjek. Djeda nisam upoznao, ali koga god pitam, kažu mi da je djed bio govno od čovjeka. Pravo govno, kažu. Babo nije bio nalik na djeda, ali i Babo je nosio nešto od djeda. Volio je piti, volio je pušiti, prosipati svoja zapažanja raznim uhljupima koji se zateknu u određenom trenutku. Također, i Babo je imao tu slabost da ga je mogao iskoristiti tko hoće i izvući novac od njega, bockajući tamo gdje ga najviše boli, a to je bio ponos. Kad je Babo upoznao Majku, e onda je znao što je ponos.

Tijekom godina, kad smo se izrodili svi mi, taj ponos je dobio neko drugo značenje… busanje po kavanama dok bi pio sve što je zaradio. Drugi su bacali novce na stol, kladili se koliko će Babo izdržati… zarađivali na njemu za svoje žene, za svoju djecu, svoju kuću i okućnicu. Mi smo tad spavali, a u međuvremenu smo živjeli kao najveći bijednici. Da nije bilo Majke koja nas je sve čistila, hranila i uspavljivala, bili bi još veća bijeda. Svako jutro kad bi izašla iz kuće, spuštala je pogled do zemlje od srama koji je bio tu zbog Babe i njegovih poroka. S vremenom joj se i tijelo sve više spuštalo k zemlji jednako kao i njezin pogled. Sve je to Babo znao, ne sumnjam u to. Zato se i opijao večer za večeri sve više, samo kako bi na koji sat zaboravio na sramotu koju nam je nanosio i koje se on sjećao iz svog djetinjstva. Uvijek bi pratio Majku pogledom kad bi tako sama izlazila iz kuće, sva stisnuta i u brizi noseći svoju sramotu. Majka je nekad bila najljepša žena u kraju. I kad je sve krenulo po zlu s Babom, sačuvala je dio te ljepote, iako je bila zamotana u haljine koje je sama šila i na nogama imala one ružne bakandže, a ruke joj bile grube i nokti rascvjetani od zarađivanja novca pranjem podova i obavljanja kojekakvh poslova po tuđim kućama. Ni ona sama nije imala nježnog oca. Kad bi ih mlatio, e onda bi ih mlatio sve od reda. Samo ni on nije poživio dugo i Majka se već dotada spetljala s Babom i počela svoj žvot. Sjećala se kako joj je Majka, naša baka, koja inače nije bila baš s Božje strane tada rekla:

– Pazi mala, taj ti neće dati ništa bolje! – ipak je otišla s njim znajući da će s njim otići i na kraj svijeta ako treba. Babo je tada bio daleko obećavajući; imao je daleko manje promila u krvi i budućnost mu je bila daleko svijetlija. Ali njegov otac je počivao u njemu i bilo je samo pitanje vremena… i Majka je to znala, ali ga je voljela i obožavala kao što ga je voljela i obožavala dok je god živio i dok je god sama poživjela.

Babin dan počinjao je u 5 ujutro kad se dizao i gmizao u željezaru gdje su ga također izrabljivali do popodnevnih sati kad bi dolazio doma na ručak, odspavao najviše dva sata i odlazio u pohod po kafanama. Za vrijeme ručka nitko nije pričao, jer sam Babo na trijezno nije mnogo pričao. Nije nam pomagao pisati zadaće, niti se o ičemu vezanom za kuću brinuo. Nekad bi nas pomazio prije odlaska i to bi bilo to. Takvog sam ga ja poznavao. Moj stariji brat znao je i onog drugačijeg Babu; Babu koji ga je vodio na utakmice, u parkove gdje su se igrala druga djeca, učio ga držati pišu i skupiti šake u male malje za tuču… A onda je nastao kvar. Nitko nije znao zašto i zbog čega, ali u Babi je nastao kvar. Nije to bio kvar koji je nastao u jednom danu ili u par dana, nije to bio kvar iz rata kakav smo viđali okolo, bio je to kvar koji je Babo nosio u sebi od rođenja i koji je svakim danom postajao sve gori. Moj stariji brat je najviše uživao s Babom dok je bio sav na mjestu i upravo zato ga je moj stariji brat mrzio najviše. Upravo zato je mislio da ga ima pravo mrziti najviše od sve nas djece. I bio je u pravu. Ja nisam mrzio Babu, nisam znao. Ni kad se sve završilo, nisam znao što bih osjećao prema njemu. Mislio sam o njemu kao o Babi, onako kako sam čuo da druga djeca nazivaju svoje očeve kakvi god oni bili i tako nekako o njemu mislim i danas. I danas se osjećam premalenim da bih o njemu mislio ikako drugačije.

Večer prije nego nas je napustio, netko od lokalnih pijanaca ga je dovukao kući. Majka ga je našla na sagu u dnevnom boravku, blatnjavog i nesretnog. Spavao je i tijelo bi mu se povremeno trzalo. Uz to je i nešto mrmljao, nekakve bulazni. Majka je pričala kako je uvijek sanjao da ga proganjaju dva crna dok on nešto drži u rukama što oni očito žele. Netom prije nego što će ga zgrabiti, Babo bi razgoračio oči i napravio krug njima. Mi bismo svi stidljivo virili i bojali se da će nas vidjeti, ali sumnjam da je on ikoga od nas vidio. Majka bi uvijek sjedila na kauču preko puta, onako sveta i nepomična kakva mu je dolazila u njegova priviđenja koja su se rađala i u najvećim pijanstvima. O tim priviđenjima sam slušao kasnije od njegovih kolega s posla, kojekakvih drkadžija i kokuza. Rekli su mi kako bi uvijek zvao Majku dok bi se valjao po blatu i pružao ruke u zrak kad bi mu se ona ukazala. Ujedno je to bio i znak kad su ga dizali iz blata i nosili njoj na vrata. I ona bi ga tako uredno dočekivala, skidala s njega blato i ostavljala ga na sagu da se naspava, sjedila s njim na kauču preko puta, a onda ga pred jutro vukla u krevet da se probudi kao čovjek.

Babo je imao oči kao more na koje nikad nismo otišli. I moja Majka se utapala u njima od dana kad ga je upoznala. Mi djeca smo svi nasljedili te oči i zato joj je uvijek bilo teško gledati nas, čak i dok je Babo bio živ. Rekla je da je znala na dan kad ga je upoznala da će ići s njim i na kraj svijeta. Sada, nakon svih tih godina, i ona i on i svi mi bili smo na kraju svijeta, u dobru i u zlu. Babo je bio njezina karta u jednom smijeru.

I tako bi ona sjedila s njim u boravku dok bi on hrkao i bulaznio. Ona bi tiho plakala kao žena koja ne plače da je drugi i napose mi djeca ne vidimo. U njezinim suzama su bili svi krajevi svijeta do kojih smo s Babom svakodnevno dolazili. Ona već dugo nije stvarno plakala, jer je davno, još dok je njezin otac bio živ, shvatila da od plakanja nema koristi. Doduše, plakala je iznutra, iako je bila svjesna da ni od toga nema koristi. Plakala je iznutra dok ga je gledala kako odlazi, plakala je iznutra dok je čistila podove, dok je kuhala, dok je gledala kroz prozor kad će se vratiti.

– Alkoholičar! – rekli bi joj.

– Nije on alkoholičar! Teško mu je! – branila ga je ona. Šta oni znaju, mislila je… Šta oni znaju šta je njemu! Naposljetku, nije to znala ni sama. Kad bi im rekla da je to zbog njegovog oca, oni bi joj odgovorili kako je taj mrtav skoro dva desetljeća, a ona bi odmah pronašla neko ”ali” koje je uvijek postojalo kad se radilo o Babi. Morala ga je zaštiti od drugih, jer on sam sebe nije znao ili nije htio zaštititi.

Tu večer nakon koje je svemu bio kraj, Babo nije došao s posla u uobičajeno vrijeme. Došao je nešto kasnije i srdito počeo prekapati po loncima u kuhinji. Svi smo znali da je došao izravno iz kafane i da su ga opet izazvali. Tražio je novac kojeg više nije imao… Majka je znala njegovu formulu zarade i potrošnje; danju je radio, na večer potrošio bar polovinu onoga što je zaradio. Znala je dobro tu njegovu formulu, e da… Jednako kao što je znala da je kraj mjeseca kada mu postane nadasve tijesno u džepovima i u koži.

– Nemoj… – molila je – Nema ništa tamo… Nemoj… – molila je i kumila.

– Opet!!! – Babo je dreknuo na nju. Nitko nije znao šo je mislio. Majka je poskočila i stisla se u strahu i svi smo se mi stisli i čekali da sve prođe. Svi smo znali da je pijan, ali nitko nije znao koliko. Babo nije bio nasilnik. Nije tukao ni nas, ni Majku. I Majka je to često ponavljala drugima doista vjerujući u to što je govorila. On ju je gledao uplašenim i razgoračenim očima i vidio je kada se trznula što je smatrao kao potvrdu svoje misli. I onda je sasvim neočekivano zamahnuo rukom na nju i tresnuo je svom žestinom. Prije nego je pokrila svoj obraz u nevjerici, tresnuo ju je i po drugom. Svi smo vrištali, nastala je opća halabuka… vrištanje i molitva… Babo se uhvatio za glavu, tresao njome lijevo desno, a onda je pogledao na Majku i krenuo prema njoj.

– Mila… ja… – molio je – Ja… – htio je nastaviti, ali nije znao. More u njegovim očima se pjenilo, sklapao je ruke, kleknuo na koljena do nje. Ona je ležala srušena ispod prozora na koji ju je bacio. Pokraj nje ležala je razbijena posuda s cvijećem na dnu koje je skrivala novac od njega.

– Oprosti… – moglo se razabrati iz svega što je bulaznio i šaptao. Vjerujem da se Babo tad osjećao prokletim zato što je taknuo Majku, najsvetiju svetinju od svih svetinja.

– Što… – onda se na vratima pojavo moj stariji brat. Ugledavši sav užas prizora nasrnuo je na Babu s tolikom mržnjom kakvu je i sam Babo osjećao prema svom babi. Udarao je po njemu; udarao ga je po licu, po grudima, po nogama, suze su mu frcale od bijesa koji se nakupio u svih tih 17 godina čiju je snagu nosio u šakama. Udarao ga je za Majku, za sestre koje nisu shvaćale, za mene, udarao ga je za sebe. Babo se nije branio, primao je udarce mirno čekajući da sve završi… U desnoj ruci je snažno stisnuo ono novca što se krilo na dnu posude s cvijećem… Majka je vrištala i molila brata da prestane, čekala je trenutak kad će brat dignuti ruke i pokriti njima lice i zajecati… isto to čekao je i Babo. Bila je to gesta koju je pamtio još od bratovog djetnjstva. Samo što su bratove šake sad bile veće i snažnije. I onda je brat zaista pokrio rukama lice, zajecao i pobjegao iz kuće. Vjerujem da se šćućurio u onom kućerku preko puta i čekao da Babo ode iz kuće da se može vratiti i štititi nas koji smo ostali, jer nije dugo potrajalo nakon što je Babo otišao, a brat se istom vratio k nama. Sam Babo nikad nije istukao svog babu. A vjerujem da je to želio… O, kako je to samo želio!

Mi smo svi vrištali po raznim kutevima kuće, Majka se nije micala sa svojeg položaja, ali je i ona plakala. A onda se Babo dignuo držeći pogled na podu i otišao iz kuće u kafanu gdje je odgovorio na izazov i pobjedio. Tako su mi kasnije pričali. Ali ja sam znao da se Babo po prvi put osjećao kao istinski gubitnik. Te noći se opet valjao po blatu, ali Majka mu nije dolazila. Hvatao je po zraku rukama, ali nje nije bilo. Vjerujem da se osjećao i više nego gubtinikom, osjećao se prokletim.

Razni uhljupi koji su na njemu zaradili te noći nudili su prijevoz svojem junaku dana, ali Babo ga nije htio. Nastavio je ležati u blatu i čekati Majku da se pojavi u snovima.

– Vidimo se sutra! – vikali su mu, ali Babo je već tada odlučio da se neće vidjeti sutra.

Odlučio je otići na prugu i tamo poleći svoj život u nečije druge ruke, kad se u ruke Majke više nije mogao vratiti.

Posljednje misli?

Vjerujem da kod Babe nije bilo posljednjih misli. Ali tko bi ga mogao znati. Ipak je on bio čovjek koji nije puno govorio, što bi značilo da je puno više mislio. Siguran sam da je svoj život smatrao daleko predugim. Ta večer je bila studena, prava zimska večer. Ujutro je sve bilo bijelo i mi smo se vukli  u školu nakon svega što smo proživjeli večer prije.

Babo se nije pojavio ujutro u dnevnom boravku, nije se pojavio ni na ručku, nije se pojavio ni nakon posla… nije se pojavio nakon dan, nije se pojavio ni nakon dva dana. Majka je strpljivo gledala kroz prozor i krila od nas brigu koju je osjećala. Već se počela i raspitivati kod susjeda koje je više zanimalo što se zbilo kad je otišao, više nego što su htjeli pomoći. Kako god, Babo se nije pojavljivao. A onda su se na vratima pojavila dva policajca i rekla da su našla Babu na pruzi blizu S. Pretpostavljali su da je to on, ali ona treba otići i prepoznati tijelo. Majka nije jecala, nije žalila… otišla je u policiju kao žena koja je čvrsto uvjerena da to nije njezin čovjek tamo. Ali to je bio Babo. Spokojno je ležao tamo s blago otvorenim očima. Ona se isti trenutak utopila u ono malo mora što je virilo ispod utrnjenih kapaka. A onda je počela vrištati iz sve snage, moliti i jecati. I do kraja života nije prestala. Vrištala je, molila i jecala oanko kako je smao znala – u sebi.

Na Babin sprovod nije došlo mnogo ljudi. Došli su neki rođaci; tetke koje su govorile Majci da se spasila i stričevi koji su nam trpali novac u džepove vjerujući da će tako učiniti dobro i sebi i nama. Nikad nismo razgovarali o noći kad je Babo otišao, ali smo ga se sjećali. Majka je nastojala da ga pamtimo po dobrom pa je uvijek spominjala dane kad je Babo bio od volje i kad nije išao u kafane. Ti dani su bili rijetki.

Po susjedstvu se kasnije pričalo kako je Babo umro i kako je bio nasmješen kad su ga našli. Svi su znali da je to sigurno bio trenutak kad je Babo ugledao Majku u svojem priviđenju. I sam vjerujem u tu priču i drago mi je što je Babo umro sretan. Iako nikad nisam znao zašto je Babo pored žive Majke trebao onu koja mu se pojavljivala samo u snovima.

Brat je nedugo nakon Babine smrti otišao u Kanadu i nikad nisam imao priliku saznati što on misli o Babi. Ne čujemo se mnogo, a kada se čujemo, Babu ne spominjemo. Sestre Babu ni ne pamte, a Majka je već davno otišla. Otišao sam i ja, ali ne zauvijek, upisao škole, polagao ispite, sjetio se Babe kad god bi mi nudili piće i mislio o njemu i o tome što je činio i zašto je to činio… ali nikad o njemu nisam mislio ništa loše, jer vjerujem da Babo nije bio loš čovjek.

Babo jednostavno nije znao drugačije.

 

Max Levine

Max Levine

Spisateljica koja objavljuje pod pseudonimom Max Levine rođena 25. srpnja kao najmlađa od sve djece i najstarija od svih kćeri. Studentica koja u slobodno vrijeme piše kratke priče i pjesme, u slobodnom stihu, naravno, i to uglavnom loše.

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/razne-slike/slides/case-u-polutami-ugostiteljskog-objekta.html



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Nikolina Todorović: Nevino djetinjstvo

Nikolina Todorović   NEVINO DJETINJSTVO   Prvo ubistvo   S prvim proljetnim zracima sunca mazila bih mekane trave i pržila lupom mrave.   Kasnije bih plakala. Naravno.   Drugo ubistvo   Jadni povrijeđeni go...
by Redakcija
0

 
 

Sreten Vujović – korifej crnogorske književnosti

Postoje književnici  koji na svom putu, stvaralaštva dostignu najveće poetske domete. Poezija Sretena Vujovića predstavlja, jedan od naljepših dometa savremene crnogorske književnosti. Piše: Božidar Proročić Životni...
by Redakcija
0

 
 

Orijentalno-osmansko nasljeđe u Rožajama

Orijentalno-osmansko nasljeđe u nestajanju   U multimedijalnoj sali NVO ‘’Avlija’’ 17. januara 2019. godine održana je radionica na temu ‘’Orijentalno-osmansko nasljeđe u Rožajama’’ na kojoj su mlad...
by Redakcija
0

 

 

Husnija Kamberović: Džemal Bijedić u historiji Bosne i Hercegovine

DŽEMAL BIJEDIĆ U HISTORIJI BOSNE I HERCEGOVINE Džemal Bijedić u historiji Bosne i Hercegovine[1] Džemal Bijedić je rođen u Mostaru 1917. godine. Porodica Bijedić porijeklom je iz Crne Gore, ali su u drugoj polovici 19....
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Zaim Azemović: Ne budi pušku

Sastali smo se u šumi naspram naših kuća. Bio je sumrak. – Dođi – imam nešto da ti pokažem – rekao je Mile. Sad na mjesečini odnekud iz grma izvadi pušku i prinije mi je pod oči. – Našao sam je...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona