Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

20. Maja 2016.
 

Mehmed Meša Delić: Bijela cesta

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

U mojim mislima, pa i u snovima često zablista duga bijela cesta, bez kraja i početka, i sve mi se izgubi u toj bjelini koja me vodi u zavičaj.

Pored te bijele ceste nema uobičajenih saobraćajnih znakova nego su poredani ramovi sa slikama iz djetinjstva.

Dok gledam te slike, slušam kako žubore rijeke Bosna i Bistrica koje teku između šumovitih i kamenitih obala, a često i kroz polja ili palučke koje često i poplave.

A onda kada stignem do rodnog sela i siđem sa bijele ceste i krenem po rupavom i kaljavom putu zapahne me blagi, dragi lahor, koje me osvježi, pa na umor zaboravim.

Idući tim dragim putem, kojeg su gazila moja često bosa stopala, ukazuju mi se njive, bašče, vrtovi, voćnjaci, potoci. U voćnjacima se uspravila stabla šljive, trešnje, jabuke, kruške, dunje, a u avlijama jorgovani koji rastu uz same zidove kuća ili ograda.

Na prvi pogled mi se činilo da se ta stabla visoka do neba i da mu cijepaju azurnu kupolu. Kada sam se približio voćnjacima mogao sam vidjeti istinsku veličinu stabala, ni niska, ni visoka.

Stigavši do naše mahale, avlije i kuće, tada sam se najprijatnije osjećao. Idući preko avlije sjetio sam se uskog, strmog putića koji je vodio dole u potok pored kojeg je bio bunar, na koji sam uvijek trčao u polasku i povratku iz škole, gazeći taj uski i strmi putić svojim malim stopalima.

Sada tog strmog i uskog putića nema više, nema mojih mali stopala da ga maze, umjesto mojih stopala mazi ga gusta mehka trava.

Nema ni bunara, nema nikoga da do njega potrči. Bunarska kućica pala po zemlji, pored koje protiče voda k’o suza bistra.

Nema ni onog našeg vrta, onog zelenog i ograde od špicastih taraba. I vrt je usahnuo, umrla mu ona boja zelena, umrla mu proljeća sa gustim slapovima svjetlosti koja je pljuštala po vrtu i po mojoj duši.

Vidi se samo djelić vrta u kojem je leptir potopio svoja smrzla krila i zračak sunca koji proviruje kroz izlomljene tarabe. Nije to isto ono zlatno žeženo sunce, koje blista i koje se družilo sa ružom u tom zelenom vrtu i koja je prijetila svojim malim trnom kao da je sablja dimiskija.

Sjećam se tog zelenog vrta i tih proljeća, sjećam se i ruku oca i majke koji zalivaše taj zeleni vrt, tim drhtavim i žuljevitim rukama su i mene grlili i kosu mi mrsili, a svakog proljeća bi mi majka kazala: vidi, proljeće, u proljeću te majka rodila uz miris cvata i behara.

Kada dođe proljeće u moj zavičaj ono nebo opere, pa se zacakli kao ogledalo u djevojačkoj sobi. Razigraju se svi ovi oko nas potoci, uhvate se u kolo kao momci i djevojke i zaigraju kroz okrajke što se zelene kao razbacane dolame.

Kada ovu predivnu sliku vidim i u ram uspomena stavim i nekuda odem od čežnje bivam napadan i gonjen da se opet svemo ovom vratim, to mi nedostaje kao kapi kiše ispucaloj zemlji od suše.

I svjetlost sunca, mjeseca i zvijezda dolaze da me sretnu u avliji, a sjećanje i uspomene se obavezale da me vode do sehare koje će da otvaraju i zatvaraju. Na toj sehari je katanac, a ključeve od njega imaju sjećanja i uspomene i samo oni mogu seharu otvoriti.

Kada pomislim na sve to bivam darovan čudesnom toplinom ljudskosti i one prsnosti koja mi istovremeno izmami i suze i osmjeh. Znam da je upravo u ovim kosmičkim i nebeskim dvorima među suncem, mjesecom i posebno zvijezdama, smješten moj zavičaj i bijela cesta što me tamo vodi…

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Redakcije časopisa ”Avlija” na odmoru od 1. do 31. maja 2019. godine

Čitajte, pišite, fotografišite, šaljite radove za objavljivanje na portalu avlije.me tek od 31. maja 2019. godine ______________________ Istaknuta slika: Fatima Ahmed Photography
by Redakcija
0

 
 

Braho Adrović: Presuda (Najbolja pjesma za 2018. godinu po izboru časopisa ”Avlija”)

Braho Adrović PRESUDA Zapamtiće zemlja,vazduh, voda Sve na svijetu ima svoju priču Trag će uvijek ostat od naroda Svi tragovi i tebe se tiču Kada dođe vrijeme i zanijeme ljudi I kamen će progovorit’ jasno Neki novi...
by Redakcija
0

 
 

Mustafa Smajlović: Majka (Najbolja priča za 2018. godinu po izboru časopisa ”Avlija”

– Majko, imaš da imaš sve što ti duša zaište. Ni ptičijeg mlijeka ti ne smije manjkati. Ti okom, ja ću skokom! – kazao je sin Muradif i pokazao majci Behari njenu sobu sa pogledom na veliki park u jednom od najlj...
by Redakcija
0

 

 

Konkurs za objavljivanje radova u 20. broju časopisa ”Avlija”

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme ”Avlija” iz Rožaja raspisala je međunarodni konkurs/natječaj za objavljivanje radova sa slobodnom temom za 20. broj časopisa ”Avlija”: poezija (do 5 pje...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Milenko Mišo Marić: Kuću kućom i avliju avlijom čine ljudi

KUĆU KUĆOM I AVLIJU AVLIJOM ČINE LJUDI Skoro četvrt vijeka je prošlo od rata u Bosni i Hercegovini, a kao da je to bilo juče, kao da još živimo u poslijeratnom, ili kako pjesnik Slobodan Ž. Obradović reče ‘‘prije...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona