Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

23. Aprila 2013.

Miftar Adžemi: Jablan i Jablanica

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Miftar Adžemi

 

JABLAN  I  JABLANICA

 

Bio jedan pastir. Čuvao je stado sastavljeno od ovaca i koza. Svakoga dana je u svojoj pastirskoj torbi nosio kaval. U podne, kada je stoka plandovala na Porodinu, pastir je vadio svoj kaval iz torbe i svirao. Toliko je lijepo svirao da su se i stabla povijala i poigravala u ritmu njegove svirke. I sve ptice su slijetale na grane bliže, slušale i cvrkutale kao što je on svirao na kaval, a šuma je odjekivala. I jaganjci i jarići su dolazili bliže oko njega da slušaju njegovo sviranje. Odmah poslije njih, i ovce i koze, polagano, jedna za drugom, dolazile su u dvije halke oko pastira. I nijedna od njih nije pasla, samo su slušale pastira. I divljač iz šume je dolazila bliže da ga sluša. I nijedna zvijer nije pričinjavala štete stoci u njegovom stadu. I zvjerinje je slušalo pjesmu iz kavala. A pastir je svirao. I voda što je tekla i žuborila iz kladenaca u korita česama, slušala je pastirovo sviranje. A pastir je samo svirao i u svome ašku, sa poluzatvorenim očima nije primjećivao sve ovo što se dešavalo oko njega.

U jednom trenutku, onamo oko podneva, kada je Sunce već počelo da se spušta preko nebeskog prevoja, slijetela je jedna Gorska Vila na vrh od jablana što je rastao podno jedne česme, one sa najvećim koritom gdje se stoka napajala u podne. Vila je slušala pastirovo sviranje. Pastir je primjetio Vilu, i, malo se zbunio. Njena ljepota ga je opčinila. Za trenutak je pomislio: ako prestane da svira, Vila će otići, a ovako, bolje da i dalje svira pa da ona ostane, da bi je gledao i da bi se nagledao. Vila je imala dugu kosu boje lana, a oči plave kao nebo. Pastir nije mogao da je se nagleda. I opet je pomislio da prekine sa sviranjem, i samo da je gleda, ali se plašio da ona ne pobjegne, pa je svirao još, i još, i još. Vila se spustila sa vrha jablana na travu i počela je da igra kao djevojka. Na njoj je bila bijela haljina do same trave. Toliko lahka, a toliko i lijepa, Vila se okretala oko jablanovog stabla i igrala. I gle: Vila je prilazila sve bliže i bliže  pastiru. A pastiru je bilo milo što ga se ona ne plaši. Vila je pastiru prišla, uhvatila ga za desnu ruku ispod pazuha i povukla ga je da ustane i da i on sa njom igra. I pastir je igrao sa Vilom. A i on je bio naočit momak: na glavi mu je bila bijela ravna kapa, na grudima jelek sa gajtanima i žutim dugmićima, na nogama čakšire sa gajtanima a srmene čarape do koljena. Jedan kraj od pojasa mu se raspasao i vijorio se čas na lijevu, a čas na desnu stranu. I igrali su oni tako neko vrijeme, ali ne kao da gaze po zemlji, već kao da lebde u vazduhu. A pastir je i dalje svirao. U neko doba, onamo poslije Ikindije, kada je Sunce počelo da se spušta prema zalasku, pastir se umorio. Prestao je da svira. Vila se okrenula prema njemu i počela da ga moli:

„Molim te, tako ti svega na svijetu, sviraj još. Još bih da igram.“

A pastir je odgovorio:

„Ali ja ne mogu više da sviram. Odavno sviram i mnogo sam se umorio. A i grlo mi se osušilo. Svirao sam za tvoju ljubav, ali ne mogu više.“

Tada se Vila rasplakala i rekla:

„Ako ne budeš svirao još, ja ne mogu da se pretvorim u vilu i ne mogu da se vratim u moj narod. Moraću da ostanem ovakva kakvu me sada vidiš, na tvoj lik i priliku. Nego, zasviraj mi o nu pjesmu da bih se vratila u moj lik i u moj narod.“

„A koja je to pjesma?“

„Pa ona: Idi vilo od mene.

„Ali ja ne znam tu pjesmu.“

„Kako ne znaš?“ – čudila se Vila.

„Ne znam. Nikada nisam svirao tu pjesmu. Niti sam je pak ikada čuo.“

„A kako si znao da zasviraš one prve pjesme što si svirao?“

„Zaboravio sam koje su bile one prve pjesme što sam svirao.“

„Pa one dvije, da dođem i da igram. Svirao si Dođi, Vilo do mene i Igraj Vilo za mene. Ja sam te čula i došla sam da igram. E, sada treba da mi zasviraš pjesmu što se zove Idi, Vilo od mene, pa da mogu da se vratim u moj narod i u moj zavičaj.“

Čobanin se čudio i branio. Vila mu je pokazivala kako se svira, ali on nije znao. Pokušao je da zasvira kako mu je Vila pokazivala, a pjesma nikako da izađe iz kavala. Slegnuo je ramenima i nije znao šta da čini:

„Ali ja uistinu ne znam kako se svira ta pjesma. Kada bih znao, zaista bih zasvirao.“

„E, pa, ako ne znaš, ja moram da ostanem da živim sa tobom u tvome svijetu i u tvome zavičaju.“

„Pa, dobro. Ostani i živi sa mnom. Budi moja domaćica.“

„Ako. Biću. A kako ti je ime?“

„Ime mi je Jablan.“

„Ohooo, što ti je lijepo ime. Ko ti je dao tako lijepo ime?“

„Moja Mati. Ovdje me je rodila na Porodinu, ispod onog jablana. I zato mi je dala ime Jablan. A tvoje, kako je tvoje ime?“

Vila je za trenutak ućutala, nasmješila se i rekla:

„Moje ime će biti Jablanica.“

Dan je već bio na izmaku. Jablan je počeo da prikuplja stado, da se vrate na bačiju. Jablanica mu je pomagala.

Kada su predveče stigli do bačije, utjerali su stado i postavili zapreke da zatvore tor. Čula to Jablanova Mati i izašla iz bačije na vrata. Sunce samo što nije zašlo. Zraci su joj zasjenjivali oči. Stavila je ruku na čelo da bolje vidi. Šta da vidi: njen sin Jablan ide ka njoj sa jednom djevojkom, obučenom u bijelu haljinu. I drže se za ruke. A djevojka, lijepa – prelijepa, oči da ti zasjeni. Srce je majci treperilo od radosti. Jedva se pribrala i kao sa strahom pitala sina:

„Jablane, sine, koja je ova hurija što nam je sa tobom došla?“

„E, Majko moja. Ova hurija će ti biti snaha. Nećeš više sama da praviš sir i da kuhaš i cijediš urdu. Ona će biti tvoja pomoćnica. Ona će te odmjeniti.“

Majka – kao i svaka majka. Zbunila se od radosti. Pritrčala je, zagrlila snahu i nije mogla da je pusti od ushićenja. Pustila bi je na trenutak da je pogleda, pa opet bi je zaagrlila, pa bi je stegla. Počela je da blagosilja sina:

„Jablane, sinko, da-Bog-da, cijelo selo djece da izrađate i sva da vam budu lijepa kao što ste mi vi lijepi.“

(Majka je htjela da sazna pa je upitala sina:

„Jablane, sine, a čija je ćerka moja snaha? Odakle je i iz koje je familije, što mi je tako lijepa?“

I taman Jablan da zausti da nešto kaže majci, Jablanica mu je zatvorila usta rukom i nije mu dozvolila da progovori. Bezbeli se stidjela. A Jablan je ušao u bačiju, tobož nije čuo što ga je majka upitala).

Tako je majka blagosiljala sina i snahu. I gle: Bog im je dao trinaest sinova i trinaest kćeri, a sve redom – muško pa žensko. Muškarci su bili svi jaki, zdravi i visoki kao jablanovi. A djevojke, pak, sve sa plavim očima, sa kosom kao lan i dugom do pojasa, a lijepe kao vile. Od tih njihovih evlada se stvorilo cijelo selo Jablanica na mjestu gdje je bila njihova bačija. Ćerke im se razudale po cijeloj Župi, a i sinovi su im se izženili iz cijele župe. Zato Jablaničani i dan-danas lijepo sviraju u kavale i igraju u ritmu gočeva na svakom zijafetu gdje god da se čuju zurle i gočevi.

Eto, ako vas put nanese u Jablanicu, kada je neka svadba, i sami ćete uvidjeti da je da je tako.

Bilo je ovo nekada, a i dan-danas se prepričava, ali, ne znaju svi ovu hikaju. Ja sam vam je morao ispričati, ne bih li i sam za sebe koji sevab zaslužio.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Rizo Popara: Teta

Rizo Popara . TETA . (Iz knjige “Kako smo nestajali”) . Ljudski život polako zamiče u nepovrat, nestaje poput sante leda na nekoj planini, kad je saplaiše julsko sunce ili kakav južni vjetar. Snage postepeno pon...
by Redakcija
0

 
 

Dušan Dojčinović: Roj zunzara

Dušan Dojčinović   ROJ ZUNZARA   Moje, sećanje, dopire, kao magla, sa Morave, na detinjstvo, i roj “zunzara” …- I dok je voda, od reka, kod  sela Krajnjce, plavila, bostan, miris, jedne napukle, iz ...
by Redakcija
0

 
 

Svetlana Radosavljević: Jutro

Светлана  Радосављевић   Јутро   Први петли најавише зору, Сава се лено окрену према прозору. Било је још мрачно ван. Тих...
by Redakcija
0

 

 

Hurija Osmanović: Korona virus u očima ljudi

Hurija Osmanović   Korona virus u očima ljudi . Crno zvjezdano platno prekrilo je nebo. Odraz mog lica se spretno oslikavao na prozoru gdje su se kapi kiše slivale, misli su mi lutale. Odjednom se začu zvuk koji je dop...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Nermin Begović: Slaven

Nermin Begović   SLAVEN   „Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.“. Ovako počinje priča o Jobu, čovjeku koji je imao silno bogatstvo ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange