Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

2. Jula 2019.

Miro Radojević: Vojni poziv (II mjesto za najbolju priču na konkursu za pomirenje i mir)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Miro Radojević

VOJNI POZIV

1981. godina. Virovitica, simpatični gradić na krovu Hrvatske, na rubu sjeverozapadne Slavonije. U njemu stara kasarna JNA „Nikola Miljanović – Karaula“, vojna pošta 8530. U njoj 288. mješovita protivoklopna artiljerijska brigada. U njoj baterija – četa 12/B. U četi ja, Miroslav, pisac ove istinite priče. O jednoj generaciji, istjeranoj iz mira, potjeranoj u rat, na kraju zatvorenoj negdje između.
Noć. Iznad mene, na krevetu na sprat, spava Naser. Ne pomjera se nikada, tek ponekad, kao da i nije tamo. Metalni krevet više ne škripi, kao kada sam ja bio gore, i vrpoljio se posvunoć, gušter vojnički uhvaćen u zamku žičanu. Zamijenili smo se na njegovu molbu, i začas riješili stvar. Odmah tu, na samom početku, pokazali smo dobru volju, lako i prirodno, kao što su godinama poslije drugi pokazivali zube.
U spavaoni su i svi ostali: Zvonimir, Zoran, Edin, Tihomir, Milorad, Anton, Josip, Nenad, Vesko, Ljubiša, još jedan Zoran, Daba, Aleksandar, Dimče, Agim, Miroljub, Zoltan… I mnogi drugi, sa svih strana. Oktobarska klasa. Svi se uredno odazvali na vojni poziv, tek svršeni srednjoškolci, maturanti. Budući artiljerci. Pod komandom kapetana Radomira, i njegovog zamjenika poručnika Mladena. Tu su i vodnici, desetari iz starije klase, razvodnici, dežurni, požarni… Slušamo ih sve redom, to nam je posao.
Obuka teška, neki put surova, šestomjesečna, duga kao švedska zima. Top isto težak, lovac na tenkove, surov kao neki gvozdeni lav, T12, glatkocijevni, kalibar 100mm, ruski snajper među topovima, 2870kg težine, 9,5m dužine. Dugačko, elegantno, sivomaslinasto smrtonosno čudovište. Nas šestorica po topu. Toliko je ljudi potrebno da zvijer ukroti, pripitomi, zauzda, i pravilno je upotrijebi. Ja sam prvi dodavač granate, jedan od dvojice poslužilaca, tu su još i punilac, nišandžija, pomoćnik nišandžije, vozač kamiona – tegljača. Za ovo moćno oruđe najbitnije je vrijeme. I sloga. Za koliko ga možemo rasklopiti, ukopati, spremiti za paljbu, opaliti, sklopiti ga i pobjeći na drugu lokaciju. Jer, sljedeći hitac ide ka nama. Uvježbavamo samo tu jednu mogućnost, druga u borbi ne postoji. Da pucamo i uništimo. Neprijateljski tenk. A u tenku ljudi, isti kao mi, mladi i uvježbavani za samo jednu opciju, da što brže pucaju i unište nas. Pobjeđuje ko ima prednost, ko opali prvi, ko je više vježbao.
Vježbamo svaki dan, vrijedno, jer radi se o životu i smrti. Spremamo se za paljbu, spremamo se za pokret. Spremamo se za paljbu, spremamo se za pokret. Opet i opet i opet. Oficir svaki put mjeri vrijeme štopericom, kao u kakvoj sportskoj disciplini. Cilj je sve uraditi ispod minuta, a onda još brže, ako može. Jer sekunde odlučuju. Brže, brže, dernja se poručnik, morate to još brže, jedino tako ćete preživjeti! U pauzama čistimo top, mažemo ga i podmazujemo da sve u njemu klizi, glancamo kao naše vojničke čizme, do visokog sjaja. Svaki dan smo sve bolji. Sve brži. Spretniji. Ogromni top polako postaje igračka u našim rukama, a naše ruke sve žuljevitije, ispucalije, krvavije, od sudara sa teškim, hladnim metalom. Zima je na pragu, dani su sve smrznutiji, oštriji, bješnji, top sve ledeniji, teži, ljepljiviji. Mi smo sve bolji drugari, dijelimo muku, napor, i pakete.
Spavaona mala, nas više desetina unutra, tu je i stara vojska. Objekat iz doba Austrougarske, na zidovima urezani datumi s početka prošlog vijeka, prvo bio konjušnica, pa preuređen za ljude, tako što su izbačene jasle, a ubačeni kreveti, dva-tri čučavca, dvije-tri kapave hladne slavine, jedna pećka, i to je to. Tu su nas smjestili. Ali, nijesmo bili bijesni, i nije nam bilo tijesno. Štala je za nas postala šala, tuđi grijeh ispunio je smijeh, samo se on čuo uveče, kad se pogase sva svijetla, svjetlucao je po mraku podižući nam raspoloženje, kao lampice na jelki. Nikada se nijesmo posvađali, nikada se nijesmo potukli, mi, nebrojeni blizanci od tolikih matera.
Često puzimo sa gas-maskama na licu. Dionica je duga, puna rovova i džombi, svaki metar je kao kilometar, pod djejstvom imaginarnih bojnih otrova. Gušimo se, zapravo, zbog manjka vazduha ispod maske i zbog velikog napora, ali ne smijemo je skinuti. Crveni smo u licu, ali to se ne vidi, samo naša volja da izdržimo, da ne pokažemo slabost već na prvoj prepreci na koju naiđemo. Guramo dalje, ali nijesmo sami. To je za vaše dobro, jedino tako ćete preživjeti, jedino tako, galami i bodri nas svaki put poručnik, dok ispušta kolutove dima. I zaista, svaki put preživljavamo.
U slobodno vrijeme tjeramo kontru, glavna atrakcija nam je druga igračka, malena kao stisnuta šaka i topla, lagana, teška svega par stotina grama, sva šarena i sva živa, sa bezbroj mogućnosti: Rubikova kocka. Ne ispuštamo je iz ruku, otimamo se oko nje. Novotarija. Hit. Rasklapamo je cijelu, podmazujemo uljem za puške malene kockice iznutra, da klize. Zatim je sklapamo u veliku kocku, pa onda izmiješamo njene boje i pokušavamo ih potom složiti, opet i opet i opet… Cilj je složiti je ispod minuta, i još brže, mjerimo vrijeme štopericom. Ja uvijek pobjeđujem, rekord mi je trideset sedam sekundi, nedostižan za sve ostale, jer ja sam je i donio u kasarnu, i zarazio i obučio sve ostale, pošto sam je imao još prije vojske. Imam prednost, prvi sam je naučio sklapati, i više sam vježbao od svih.
Mart je iduće godine. Bliži se kraj mjeseca, kraj obuke, i odlazak na pravo, bojevo gađanje, neku vrstu završnog ispita, artiljerijske mature. Krećemo na daleki put, baterije topova tovarimo na ravne vagone – platforme, mi sjedamo u kupee, ogromna kompozicija kreće, pravac vojni poligon Slunj, kod istoimenog grada, ponad Plitvica. Vjekovima se tu pucalo, u raznim ratovima, pravo mjesto za sve početnike. Na pola puta brda i planine su sve viši, presjedamo u kamione, topove kačimo za njih, mi smo u prikolicama pokrivenim ceradom, nestalo je topline voza, drhtimo od zime. Počinje padati snijeg, isprva vijavica, zatim prava mećava, put se naglo sužava, ispod nas je često ambis, topovi zanose i klize i vuku nas u provaliju, vozači daju sve od sebe da nas izvuku, drhtimo još više, ali sada od straha. Uspijevamo. Kako se približavamo poligonu, planinskoj visoravni duboko u utrobi Hrvatske, zima steže, postaje prava ruska, sibirska, smetovi su svuda oko nas, zavijaju kao gladni vukovi, kamioni brekću i prte put, sve počinje da liči na nestvarne slike iz ratnih filmskih žurnala.
Tri dana i tri noći traje vježba, spavamo u niskim šatorima na malo slame i kartona, skočanjeni smo i poređani kao trupci, sabijeni i izuveni, čizme su po naredbi vani, ujutru su krte i jaki goveđi boks puca kao tanki led na rijeci, otkravljujemo ih kraj vatre da bi ih mogli obuti, stiskamo se oko plamena i vrtimo se kao na ražnju, grijemo čas lice čas leđa, opet nerazdvojni, i u dobru i u zlu.
Na poligonu smo, visoka vojna delegacija mjeri vrijeme i ocjenjuje, štoperica je uključena, naredba pada, svi kao jedan skačemo sa kamiona, otkačinjemo oruđe, skidamo pokrivku sa njega, širimo mu krake, kopamo smrznutu zemlju i smještamo ih u rupe – oslonce za paljbu, spremamo se i zauzimamo svoje pozicije, otvaram prvi sanduk, vadim iz njega lijepo upakovanu elegantnu smrt, dugačku i sjajnu potkalibarnu granatu, dodajem je dalje, glatka cijev guta je u cugu kao gladna orka foku, rukama pokrivamo uši i otvaramo usta, počinje rika dvadesetak topova, džilitaju se kao pobješnjele čelične mazge, zatvarači mahnito trzaju unazad, lafeti su dobro ukopani, zemlja ispod nas se trese, dodajem kumulativnu, probojnu, pa trenutno-fugasnu, rasprskavajuću, hranimo gladnu zvijer, uništavamo pokretne tenkovske mete makete, bušimo prave stare tenkove, kasapimo okolnu živu kartonsku silu, tlo podrhtava od detonacija, pluća su nam puna sagorjelog baruta, tog groznog mirisa rata, i dovikujemo se, iako smo blizu, jer sve slabije čujemo. Pobjeda, slasna i zaslužena. Mrtvih nemamo, ranjenih nekoliko. Šta je to za pobjedu, i da smo svi izginuli, bila bi samo još veća.
Aleksandar je otpušten mjesec dana poslije gađanja, zbog znatnog oštećenja sluha. Ja i još neki otada slabije čujemo, ja na desno uvo, potvrđeno kasnije na ljekarskom pregledu. Ožiljak iz JNA – sa te strane bio je top. Kapetan je već dobro nagluv, uskoro možda više uopšte neće čuti tu svoju omiljenu muziku, kao Betoven.
Prolazi još šest mjeseci, lagodnijih, kraj vojnog roka je tu, oblačimo civilke, grlimo se i ljubimo na rastanku, i srećni i tužni, jer tako to biva u vojničkom životu, fotografišemo se mojom prošvercovanom „Smenom-8“ za uspomenu, pa razmjenjujemo adrese i brojeve telefona, i zaklinjemo se da ćemo se kad-tad ponovo sresti, moramo se sresti, jer neraskidivo je ratno drugarstvo.

1991. – 1999. godina, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo. Znam, sreli smo se tu negdje, sigurno. Makar u mislima. Jer, vojni pozivi su pljuštali tih godina na svim stranama. Neko se odazvao, neko nije, mnogo više ih se odazvalo nego što nije. Ja se nijesam odazvao. „Dosta smo mi vas štitili, tebe i tvog brata“, rekla mi je opskurna režimska figura u maskirnoj uniformi, šef vojnog odsjeka, koji je u toj mišjoj rupi, u toplom, proveo rat, i primao masnu platu za to, kao svi ostali ratni manekeni. Spavao sam kojekuda, mnogo puta, od tada pa nadalje. Vodio sam svoj gerilski rat, gdje sam se god zatekao, sa sveopštom mržnjom, jedinim pravim protivnikom ljudi. Ali, u mislima sam bio svuda, na svakom frontu, na svakom stratištu, među svim vojskama, među civilima i žrtvama. Među ljudima. Čak i onako nagluv, čuo sam sve njihove tuge i jauke, čuo sam krv kako teče i rane kako dišu, čuo suze kako kaplju i grobove kako šapuću, koliko su užasi bili glasni.
I vidio sam sve vas, moje drugare, kako gledate jedni u druge, ali ovaj put preko mušice nišana. Natjerani ste, znam, kao svi dobri ljudi što završe u ratu. Nijeste više bili tamo neki momčići, vojnici vršnjaci iz raznih krajeva Jugoslavije, šarenih, nebitnih, običnih imena. Postali ste Zvonimir, hrvat iz Sarajeva, Zoran, srbin iz Sarajeva, Edin, bošnjak iz Sarajeva, Anton, slovenac iz Ljubljane, Naser, albanac iz Prizrena, Nenad, crnogorac iz Danilovgrada, Vesko, srbin iz Podgorice, Tihomir, hrvat iz Ličkog Osika, Milorad, Srbin iz Benkovca, Zoltan, mađar iz Subotice, Ljubiša, srbin iz Srbobrana, Daba, rom iz niša, i tako redom, i tako dalje… Postali ste katolici, pravoslavci i muslimani, ustaše, četnici i balije, dobili ste nacionalnost, dobili ste pečat, imena su vam postala važna, najvažnija etiketa, određivala su vas, označavala, svrstavala, žigosala, kao žuta zvijezda na jevrejskim grudima. Sve u vremenu kad je od imena, i samo od prokletog imena, zavisilo da li će neko živjeti, ili će umrijeti, da li će nastaviti svoje putovanje, ili će biti izvučen iz voza ili autobusa i odmah tu, pored puta, mučen i ubijen kao pseto.
Jer, voljeli su sve da znaju, krvavi gospodari rata, sve ono što nije bilo važno u miru, postalo im je važno u ratu, i koje ste vjere, i koje ste nacije, i odakle ste, i s kim ste u braku, i s kime se družite, i šta posjedujete, i ono najvažnije, kako se zovete… Prozivali su ljude po imenu i prezimenu, samo da bi im ime zatrli, prebili ih namrtvo ime, i bacili u bezimeni grob. Razvrstavali su i sortirali sve živote poimence, evidentirali ih kao magacioneri ljudskih sudbina i duša, bilo im je potrebno to, neophodno, da bi uvijek znali, precizno do posljednjeg slova, koga će u tom njihovom prokletom ratu protjerati, koga će zarobiti, koga će mučiti, koga će silovati, koga će opljačkati, koga će bombardovati, koga će prebiti, koga će razmijeniti, koga poštedjeti, a koga zaklati. A rat dugačak, odužio se i protegao unedogled, jer ne postoji kratki rat, svaki je predugačak, samo kratki mir. I nadam se, eto, da ste ga svi dočekali.

2019. godina. Ovaj posljednji vojni poziv, evo sada ja upućujem vama, dragi prijatelji moji, svima vama zajedno jer dosta nam je prozivanja, da ispravimo zajedničke greške i produžimo ovaj naš mir, zauvijek, da raširimo lafete kao nekad, da ih spremimo za paljbu, da vam dodam velike granate, da ih ispalimo pravo u srce tame, u srce još žive mržnje, tog najvećeg zla, da ga uništimo, raznesemo, raskomadamo jednom za sva vremena, da pucamo sve dok se to ne dogodi, da se cijela zemlja zatrese od naše buke, da pokrijemo rukama uši i otvorimo usta, ispustimo jedan ogromni Munkov „Krik“, i da ogluvimo pritom kao topovi, skroz, da ne čujemo više govor mržnje, da ne čujemo ratne huškače, i da stavimo maske i pređemo preko svih granica i barijera koje su nam postavili, preko svih prepreka i bodljikavih žica, i kroz sve otrove kojima nas zasipaju, jer to je za naše dobro, jer jedino tako ćemo preživjeti.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Džeraldina Delić: Čovjek je hram (iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“)

Čovjek je hram priča iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“- autor Džeraldina Delić   Ljepota življenja je u različitostima i poštovanju različitosti. Mnogo je primjera, a jedan od njih je bijeli tanjir od porculana...
by Redakcija
0

 
 

Alija Nametak: Priča o arapskim bedelima u Bosni

Sejjid Emin Akkad je dolazio na godine u naš šeher, gdje je tražio da bude bedel za kakva umrlog bogataša, pa, iako nije nikad bio sâm, ako je bilo i drugih Arapa koji su tim poslom dolazili u Bosnu, on nije nikad ostao da...
by Redakcija
0

 
 

Milanka Kuzmić: Kako sam zavoljela školu

Миланка Кузмић КАКО САМ ЗАВОЉЕЛА ШКОЛУ Дошао је септембар а са њим и први дан школе. Док су друга дјеца радосно ишчекивала та...
by Redakcija
0

 

 

Dragan M. Vugdelić: Na mrtvoj straži (III mjesto za najbolju priču na konkursu za pomirenje i mir)

Dragan M.Vugdelić NA MRTVOJ STRAŽI Po motivu A. Birsa Već su prošle dvije godine od kako je počelo suludo krvoproliće koje je svakodnevno ostavljalo duboke brazde, kako na zemlji tako i u dušama sva tri do tada bratska n...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Divided Past – Joint Future: Najbolja priča na konkursu za pomirenje i mir

Dženita Hrnjičić Zemljak Kako god se pogledam u ogledalu čini mi se da se sve manje poznajem. Udebljan, izboran i bezvoljan čovjek preko puta mene ničim me ne podsjeća na veseljaka, nadaleko poznatog u i oko Foče. On i ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona