Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

2. Marta 2018.
 

Mirza Herco: Jedna priča

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

JEDNA PRIČA

Šta je najvažnije za jednu priču? Jednostav odgovor: da bude ispričana.

Bila je 1995. godina. Treća godina rata (iako nevažno za priču), a on je imao petnaest godina kada se desilo ovo što ću ispričati (još nevažnije – možda i ne). A je li, uistinu, važno za priču da li je ona istinita, prosudite sami.

Nego da ti pričam ono što je važno…

Krenuli su u ribolov njegov rođak, brat i on (likovima možeš dati bilo koje ime), ali, radi autentičnosti, neka bude – Ćemba, Jusa i Zika. Pokušavajući na taj način ubiti još jedan ratni dan, odlazeći na mjesto koje ni teoretski nije moglo biti pogođeno granatama (otkako postoje ratovi, ljudi su izmišljali takva „sigurna“ mjesta). Smješteno sjevernije od grada u kojem žive,  uz rijeku, poslije petnaestak krivina usječenih u stijene svaki normalan čovjek je mislio da je tu siguran što je bilo i istina jer niko još nije izmislio raketu ili granatu koja će slijediti krivudavu i usku rijeku koja teče između stjenovitih brda. Lagahno je sunce grijalo stvarajući nevjerovatan ugođaj svakom Bosancu iz sterotipa, a taj zna ćeifiti svaki momenat odmora u prirodi uz roštilj. Ne mogu sa sigurnošću reći koji je mjesec bio, ali po svim naznakama juni je bacio džemre u ljudska tijela oduzimajući im osjećaj hladnoće u bilo koje doba dana. Dok se prisjeća događaja, glasno razmišlja da je bilo nemoguće upecati nešto pri takvom vremenu, a samo neznalica može pomisliti da će biti drukčije. Ali uvijek ima entuzijasta i među ribarima, a i među ribama. Čemba i Jusa su se rasporedili uz rijeku i uveliko zabacivali i trzali štapove kad ih dohvati priviđenje (proviđenje koje bilo izazvano dejstvom piva na vrućini) da riba grize i onda izvuku najlon kesu ili neki drugi otpad. Ali sama činjenica da nisu tu da bi upecali puno riba, već da je razlog njihovog boravka zaklon od granata za taj dan, spašavala im je živce koji su uveliko bili istrzani fijucima i detonacijama. On se ne sjeća čime se zanimao dok su oni pecali, vjerovatno se trudio da mu bude interesantno dok im pomaže (kao što sami zaključujete, bio je ne-ribar). To mu je, napokon, postalo dosadno, te se odmakao od njih pokušavajući da nađe sebi zanimaciju.

Oko njega su se igrala djeca. Izgubila se u njegovom sjećanju slika tih igrarija i dječijih radosti kao što se gube snovi kada se probudiš i niko te više ne može natjerati da se sjetiš jer jednostavno nepovratno je izbrisan taj paralelni život koji živimo s vremena na vrijeme. Možda je ipak tako i najbolje jer bi vjerovatno uslijedilo i gubljenje pojma o tome šta je stvarnost a šta fikcija koju stvara naš razum, a da uopće to ne želimo. I ne znate šta će se roditi u trenutku kada prijeđemo u stanje sna, tj. kada budemo mislili da je to san, što bi, konačno, završilo ludilom ili smrću.

Mjesto na kojem je su provodili taj izlet bilo je kamenito. Korito rijeke Urinuše (nije joj to naziv, ali sakrivam identitet) je na tom mjestu stvaralo niski vodopad ispod kojeg se napravilo mjesto koje je bilo vjerovatno jedno od najdubljih u tom dijelu, oko dva i po metra. (Dobro, sad ćeš reći: „Kakva ti je to dubina?“, ali će ti biti jasno u nastavku priče jer to nije baš ni plitko, pogotovo ako tvoja lokalna rječica rijetko prelazi dubinu veću od pola metra do metar. Zato, molim te, ne smij se jer još nisi čuo ostatak ove pričice. Nek ti bude jasno da ne može svaka rijeka biti ni Bosna ni Sava ni Neretva ni Una ni Drina, pa učini malo poštovanja prema ovim „potočićima“ inače ćeš mi uništiti priču, a možda me i naljutiš. Imaš li pojma koliko se meni teško odlučiti da ispripovjedam nešto, ne samo tebi nego svima ostalima? Jedino mi nikad ne nedostaje unutrašnjih monologa i rasprava sa nekim karakteristikama moje ličnosti. Ne bi mi bilo teško odšutjeti ostatak života, jer sam škrt na riječima kada šaljem e-mail najboljem prijatelju u Ameriku s kojim se nisam godinama vidio. Osjećaj se posebnim čim sam skupio hrabrosti da kažem više od dvije rečenice tebi. Ne poznajem te, zato i mogu da se oslobodim. Ja: tako…)

Nego da nastavim priču. Igrali su se brat, dječačić koji je možda imao tri godine i sestra, djevojčica od oko šest-sedam godina. U toj zabavi se dječak okliznuo i pao na glavu u rijeku, u to mjesto gdje je bila najdublja, u to mjesto koje ti uporno potcjenuješ. (Eh, a kad bi ti svezao deset kila, recimo, olova za nogu i bacio te tu, kako bi se utopio. A… je l ti to smiješno?) Jedan trenutak je nepomično plutao okrenut na glavu prema dubini da bi nedugo poslije toga počeo pokazivati da je živ mašući rukama izmišljajući plivački stil preživljavanja. Pred očima mog i vašeg pripovjedača se sve to odvijalo. Dječakova sestra je ne razmišljajući skočila u rijeku dižući mu glavu iznad vode dok je on stajao kao skamenjen otvorenih očiju posmatrajući sve to.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Refik Bulić: ISPOVIJEST SELIMA SMAJKIĆA, PISARA KADIJE LUKAVIČKOG

Svakoga dana pohodim ovo mjesto, kao da me čudne neke sile njemu privlače. Rijeka je ova postala neodvojiva od mojih misli. Visoka stijena nad rijekom se izdigla, pod njom voda se pjeni, poskakuje, u njoj zrake se lome sunče...
by Redakcija
 

 
 

Slobodan Nikolić: Vatra Ljubavi

Pitali mudrog Nasrudin Hodžu: “Nasrudine, reci nam šta su to životne lekcije? Kako nas to Bog uči?” “Vrlo lako. Kada nešto uradimo, ili nas nagradi ili kazni. Tako znamo šta smemo da radimo a šta ne.&#...
by Redakcija
 

 
 

Svetlana Radosavljević: Strah od samoće

Вече је било тихо и мирно само је ћук уједначено певао сетно. Као да је хтео да каже ова је ноћ моја и певаћу то што хоћу. Непре...
by Redakcija
 

 

 

Refik Bulić: Ptica koja najavljuje smrt

Što je djed bivao stariji, sve češće je govorio o smrti. O smrti se u našoj kući i ranije često govorilo; najčešće je govorio on jer mu je negdje na izmaku onoga tamo rata umrla kćerka, mlada djevojka, i taj je doga...
by Redakcija
 

 
 

Aljes Karljukevič: Tuđi san

Aljes Karljukevič (Aleksandar Nikolajevič Karljukevič) je rođen 6. januara 1964. godine u selu Zatitova Sloboda u Puhovickom reonu Minske oblasti (Republika Belorusija). Po profesiji je ratni novinar. Služio je u redakcija...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona