Redakcija Mirza Herco
U ZBORNICI, UZ KAHVU
Zadjenuh papir u pisaću mašinu. Zamislih kako lijevom rukom držim papir (A4, naravno) dok desnom okrećem valjak. Eto, sjećam se i tog poteza u vremenu koje će uskoro prevazići i ljudsku inteligenciju.
O ovome gradu (pretjerano je reći) ili kasabi nikad niko, koliko je meni poznato, ne napisa tekst koje struka može nazvati fiction. Mada, poznajem nekoliko darovitih muškaraca i žena koji žive i koji su živjeli donedavno ovdje i koji su, za razliku od mene, prevazišli malograđanski pragmatizam prilikom odabira studija, za razliku od mene koji ovo pišem, i odlučili se da im životni poziv bude pisanje i književnost, a ja sam odabrao put preživljavanja srednjoškolskog profesora.
Ali da ne radim posao koji radim i na mjestu na kojem radim ne bih čuo ovo:
Priča meni Ćamil, kolega historičar, koji je prije rata radio u osnovnoj školi u Ilijašu, da je imao kolegu Čedomira. Taj Čedomir je bio sklon podbadanjima na nacionalnoj osnovi. Te kako su Muslimani izmišljenji narod, te kako su Poturice i slične fraze. Nakon nekog vremena Ćamilu je to dotužilo i priupita on njega: „Jesu li na Kosovskom boju Srbi izveli sve muško što je moglo nositi oružje?“ „Jesu. Od dječaka do deda“, kaže Čedomir. „Jesu li skoro svi izginuli.“ „Jesu. Niko nije živ ostao osim Vuka Brankovića.“ „Ako su svi izginuli ko je onda bio sa njihovim ženama nakon bitke?“
Druga priča koju sam od njega čuo govori o jednom seminaru za profesore historije i navikama za trpezom. Na tom seminaru u jednom hotelu za ručak je poslužena piletina. Prisutni su se zamislili, pošto je to bila, uglavnom, gospoda, na koji način pristupiti batacima, krilcima i ostali dijelovima pečenog pileta: kako nožem i viljuškom izvesti tu operaciju. Onda se on dosjetio: „Dubrovačko Malo vijeće je 1411. izglasalo uredbu kako se piletina treba jesti prstima bez upotrebe pribora za jelo.“ Nakon tih njegovih riječi svi navališe na piletinu bez ustručavanja.
I treća priča je o tome kako je često sjedio s dvojicom biologa, jednim nastavnikom i jednim profesorom. Danas nijedan nije među živima, a obojica su bili ljubitelji žestoke kapljice. Nakon što bi ih piće uhvatilo, nastavnik bi počeo s prepucavanjem ko je bolji biologi tako u nekoliko prilika. I nakon što je to preraslo u dosadu, Ćamil odluči da on bude sudija i da obojici postavi pitanje iz njihove struke. Prvo pitanje je bilo za nastavnika, a ono je glasilo: „Latinski naziv za biljku miloduh!“ Nastavnik zanijemi a profesor onda odgovori (bez guglanja, naravno): „Hyssopus officinalis.“
Poslije mnogo godina Ćamil se čudi odakle mu sve to. Da li mu je i sami šejtan šaptao šta da kaže? Čuj: miloduh!
A biti prosvjetni radnik i nije loše.
