Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

8. Oktobra 2014.
 

Misera Suljić Sijarić: Aminina maca Zraka

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Aminina maca Zraka

 

Inspirisano stvarnim događajem iz djetinjstva moje prijateljice

 

 

Prvi njihov susret nije po Aminu bio baš nešto za šta bi se reklo da je susret prijateljstva. Za Aminu se to zasigurno moglo tvrditi, a da li i za Zrakicu, ne znamo sa sigurnošću. U Amininoj kući se mace nikad nisu držale, a nije ih imalo ni u najbližem komšiluku. Ako ih je gdje i bilo, nisu se družile sa djecom. Bile su to one mačketine koje imaju svoj posao – uloviti miša, i biti negdje postrani. I sve su nekako izgledale kao divlje i nezainteresirane za okolinu, osim za brzi odziv na: „Macccc, mac maco, drži ga!“ Tad bi pozvana bila puštena u podrum, dignuta na tavan ili uvučena u neki kut odakle se čulo šuškanje. Znale su biti pozajmljivane za tu svrhu, pa su ličile na neke službene mace, danas bi se reklo mace s brendom.

I baš u takvom sokaku je raslo jedno djetešce, nekako slatko ko najslađe žensko, a živahno ko najživlje muško, pa zato drago svima i svugdje dobrodošlo. Ponekad, kada se ne bi baš snašlo u obavljanju svojih zadaća koje je uzimalo sasvim ozbiljno: obići sve susjedne kuće, ruševine, gradilišta, obližnje žbunje, potočke i šumarke, to malehno bi zaspalo čim bi prešlo kućni prag. Kakvo pranje ruku, večera ili čaša mlijeka?! Nije se imalo ni vremena ni snage za to, jer već pri prelaženju praga jedan očni kapak bi bio poluspušten, i čulo bi se samo razvučeno: „Uuh, kako sam umornaa! Moram brzo zaspati.“

„Kako ćeš zaspati kad te čitav dan nisam mogla naći da jedeš?! Brzo peri ruke, pa na večeru!“

„Ali, mama, ja sam umorna. Koliko sam samo posla o-ba-vi-la…“

I majka više ništa nije trebala pričati, u svakom slučaju za njenu curicu je razgovor bio završen i odveo ju je već u dubok san.

„Ja ne znam šta da radim s njom. Umrijet će nam od gladi, pa veća bruka nego…“ nastavljala bi Aminina majka jadikovati porodici.

– Majko, na tavanu nam se omacila neka mačka – reče sinčić. – Dok sam danas tražio knjige, vidjeh pet-šest mačića. Trče za mnom, hoće da siđu. Mali, ništa nisu od miša veći.

– Kakva mačka, kakvi mačići?! – kao da se tek sad majka probudi. – Uh, šta ćemo sad?… Neka ih, sine, nemoj ih dirat, grehota je.

Ujutro su se čuli u dvorištu, i Amina se istog trena našla u carstvu svijeta previše živahnih i neposlušnih lutkica. Brat, gotovo momčić, igrao se s njima, a Amina je zatečena prizorom gledala, istovremeno koliko s nepovjerenjem toliko i očarana onim što vidi, jer ju je nešto tu magično privuklo.

– Da vidiš kad te pojure! Hajde, držite je!

Mačići su joj se počeli uspinjati uz hlače. Njena zbunjenost je nasmijavala brata, a njoj je izgledalo da ih on sve vrijeme navodi na nju. Sada ga nije voljela. Činilo joj se da u ovoj borbi on nimalo nije na njenoj strani. Počela je gurati mačad od sebe, ali je njih bilo toliko da ih nikako nije uspijevala tako brzo sklanjati koliko su se ona brzo pentrala i motala oko njenih nogu. I kako koje skloni, drugo se zakači za nju i drži kao čičak koji se više ne da otkačiti. A ona, ne znajući šta da čini u tom metežu mačića koji su zauzeli sav prostor oko nje i na koji se više ni noga nije mogla spustiti a da se nekog ne nagazi, nesvjesno je počela uzmicati nazad, a kad je osjetila da slobodno može opružiti korak počela je bježati poput onog vjetra koji će, nađe li priliku, odmah da zavrne. I mora se priznati da je prvi put bila tako zbunjena, što je bratu godilo i navodilo ga na smijeh, ali on nije znao i da je iskreno prepadnuta.

Umakla je i iz prikrajka posmatrala brata, i ljuta i zavidna što se on slobodno igra s tim čudesima koja je istovremeno i zadivljuju i plaše. Da je neko mogao izmjeriti njenu zavist, sigurno bi se već prepao kako će izdržati a da ne prsne. Nije pukla, ali nije ni mirovala. Vrtjela se kao gladna maca oko hrane, a brat se dobro trudio da je ne vidi.

Tek predvečer se usudila da slobodnije pruži ruku i dotakne jedno malehno, i istog momenta oko sebe okupila mnoštvo crnih, crno-bijelih, prugastih, šarenih mačića, i ponovo im postala objekat za igru. Ali sada bez njene bojazni da će joj šta učiniti.

Amina više nije razmišljala o razlozima dotadašnje ljutnje, i već od prvog dodira mehkog krzna mislila je da su oni tu samo da bi bili njeni.

A jedno od njih je zaista postalo Aminino. Ono što je imalo neke svjetlucave zrake u očima, ono što je bilo brzo poput sunčeva zračka.

To malehno se od Amine više nije odvajalo. Sva druga su nekako nestala, Amina nije znala kamo i kako, i samo je njena Zrakica ostala tu. Amina joj je donosila mlijeka, krišom sjeckala za nju meso.

– Neka je, samo da mi ona jede. Da joj ne bi tog mačeta, mi je izgubismo od gladovanja. Samo da joj je društva i igre. Sad nam je bar tu s njim, na oku.

– Mama, mogu li uvesti Zraku?

– Bilo bi dobro da ne hoda po kući. Znaš, nana klanja pa nije lijepo da ima mačijih dlaka.

– Ali mama, ona je čista. Molim te, mami…

Amini nije trebalo mnogo da dobije maminu naklonost. Toga je i brat bio svjestan, pa je često znao reći: „Evo, odbrojavam do tri i garantiram da je mama prije nego završim, već pala na nju. Jedaaan, dv… Evo, gotova je.“ Iako se mama trudila da sakrije osmijeh, svi bi već znali da se Amininom zahtjevu udovoljilo.

A ova je svoju macu kupala, hranila, unosila u krevet, i na kraju, nije se od nje ni odvajala. Zraka je bila uvijek uz nju. Zajedno su jele, igrale se, spavale. Ponekad je nošena u rukama, nekad je trčkarala za Aminom, a nerijetko i, dok je ova jurila sokacima s djecom, Zrakina glavica virila iz Aminina džepa.

Nekada bi je zamotaj u džemper, onako kako mama mota pitu, i tako drži zamotanu na stomaku, dok bi se ono, njeno dražesno, umirilo baš ko da više i ne diše.

– Pusti to jadno stvorenje!… Jesi li ti, malehno, uopšte normalno?! Ali možeš ti, možeš, tebi se ionako sve dozvoljava. A što će ono uginuti, koga to briga! – ljutio se brat. A ona bi samo uzdahnula:

– Oh, ti, pusti nas! –  i okrenula se od njega.

No, kad bi je pustila, Zraka bi pokazala svu svoju okretnost i brzinu, i svoju umiljatost, ali i grubost. Bila je gruba prema svima koji pruže ruku da je uhvate, svima osim Amine. Komšijska djeca su dobivši ogrebotinu, brzo naučila da je ne diraju, ali se i divila Amini što je ima i što ona to može. Gledali bi Zraku kako se penje, skače, te kako se pričvrsti svojim kandžama gdje ona hoće, i niko je od mališana nije smio ni mogao otkačiti.

Stala bi na zadnje noge držeći u prvim klupko, koje bi bacila na pod i gurkala glavom a zatim trčala za njim i hvatala ga ko mačka miša, izvijajući se visoko u zraku, izvodeći akrobatske vještine koje zaustave dah. Bila je brža od svake pomisli. Nisu mogli ni zamisliti da ona sve to može, da je ona uvijek tamo gdje oni pogledaju. I stvarno, ona je bila poput zrake koja iznenada dotakne dječije lice da izmami osmijeh.

„Moja nana kaže da mačka ima devet života. Zato tvoja Zraka može i da umre i ponovo da oživi. Ona sigurno svaki put umre kad odnekud padne, ali opet oživi…“, brbljao bi Tare oduševljen Zrakinim sposobnostima.

Brzo je postala glavna atrakcija. Svi su je, takvu kakva je, zavoljeli, i ne bi je mijenjali za bilo kakvu drugu, a ona je to osjećala i uživala u druženju. Donosili su joj sve što se njima sviđalo za jelo. Radostan što će joj pružiti ono što je njemu najdraže, Tarik je sav ushićen šaputao: „Maci, evo ti sladoleda“, a ona bi samo dotakla i frknula. Bilo je i vrelih krompira, kestena, ali i suhog mesa, brižljivo izvučenog iz neke vreće sakrivene i od same gazdarice.

Nekako je maca postajala zajednička, ali ipak nimalo manje Aminina. Amina bi joj pravila crvene mašne oko vrata, kitila rep raznim trakama, nosila je na ramenima i hodala kao manekenka. Učila je nekim novim plesnim pokretima. Kada nije uspijevala, onda bi joj bar naredila da posmatra nju, zadovoljna što napokon ima nekog koga može zasjesti da do kraja odgleda njene nove kombinacije pokreta. A to je činila tako dražesno da joj je Zraka, ako je išta od svega mogla razumjeti, morala biti dobro zavidna. A sigurno je nešto razumjela, čim bi tako opuštena, glave položene uz prve nožice, nekako sa znatiželjom posmatrala ovo neodoljivo stvorenje. Nešto je tu plijenilo pažnju i ostajalo zauvijek zabilježeno u glavama posmatrača. Amina je, s rukama na bokovima, treskala nogom unazad, ustranu, kretala se tamo i ovamo poput onih vatrenih igračica flamenga, a opet kombinujući neke pokrete samo njoj poznate, i samo za njenu Zraku. Opuštena ispred nje, ne plašeći se da će je ko (taj ko najčešće je bio brat),  upitati: „Šta ti je sad to? Kakav je to novi ples?“, ili: „Gdje si pokupila sve te pokrete?“, Amina je izvodila neponovljive kombinacije dražesnih kretnji.

Ponekad bi obukla svoju crvenu haljinicu, dobijenu od oca po njegovom zadnjem povratku iz Istambula, i patila što i Zraki ne može nabaviti istu. Jednom je smogla hrabrosti, uzela makaze i odrezala volančić od kog je napravila ogrtač za Zraku.

Sreća je trajala kratko. Do onog momenta dok je brat nije ugledao: „Sad ćeš ti vidjeti kad kažem mami.“ I Zraka je skontala šta se zbiva. Zbrisala je uz stub i na tavan.

Naravno da je Amina pronašla riječi kojima je ponovo otvorila maminu dušu. Mama joj čak nije uspjela reći ni djelić od onog što je u prvi mah htjela. Vratila se svojoj šivaćoj mašini s nekom suzom u oku. Kako je samo dobro razumjela! Tako je razumjela da se potajno i divila  njenoj hrabrosti da učini sve što poželi, da smogne snage za to, iako je bila svjesna da će biti pitana. O, kako joj se divila! O, kako je razumjela i voljela svaku njenu riječ, svaki njen osmijeh, svaki njen lijepi pogled! Svaki njen treptaj zelenim okicama koje su uvijek imale priču. Neku punu, iskrenu, duboku priču.

Mama se vratila zakrećući lice od sina i pokušavajući da sakrije taj sjetni osmijeh i vlagu u očima, nekako uvijek poražena pred sinom a nanovo pobijeđena Amininim šarmom. Tako joj je bilo teško izbalansirati te dvije strane. I kao da je napokon i odustala od te borbe da bude pravedna i dobra, isto dobra prema jednom i drugom. „Allah neka te, lijepa moja, čuva“, prošaputala bi ko zna koliko puta dnevno, a onda se prisjetila nepravde pa rekla: „Oboje, oboje da vas čuva… I hvala ti, Premilostivi, što si mi je onda sačuvao!…“

Ponekad se bratu činilo da je bilo bolje da se on umjesto Amine našao s djecom u ruševini kad su ono naletjela na zaostalu ratnu napravu, kako bi vidio da nad njim mama i babo toliko strahuju i strepe kao što su to činili nad njom. Sve bi pretrpio samo da jednom osjeti da im je on tako bitan kao što je bila ona. Po njemu je to i bio glavni razlog što se Amini sve dozvoljavalo, jer je njena rana na stomaku uvijek podsjećala na momenat kad su je mogli zauvijek izgubiti. No, znali su ukućani da je Amina tog kobnog dana bolje prošla od mnoge djece koja su se zatekla u ruševini, i svi skupa pokušavali da to što prije zaborave, izbrišu iz sjećanja.

Zato se i Zraka ubrzo mogla šepuriti ispred njih u crvenom ogrtaču, jer što Amina učini ili poželi, njima nekako postane sasvim opravdano, reklo bi se i razložno. Amina je još dobila i pokoju pohvalu za dobru kreaciju, a i za uspješno držanje one jedine, krive igle, kojom je samo mama vješto znala ubadati.

– Zraka, ti si moja najljepša i najbrža maca. Znaš li ti to?

– Naravno da je ona ta, jer je i jedina tvoja maca.

– Ti stalno nešto imaš da kažeš. Nabavi sebi jednu curu, pa ćeš i ti govoriti da ti je najljepša.

– Ćuti, švrćo švrćava! Sve ti znaš.

 

***

Jesenji dani su malo remetili igru u dvorištu i sokacima. No, Zraka to kao da nije htjela prihvatiti. A ni Amina nije znala kako da se  za dana ostaje u kući kad se treba i mora biti do akšama napolju. Očev glas bi za Aminu bio upozorenje, ali ne i moranje. Znala mu je reći i da je „popusti“, jer se kod njega osjećala najslobodnijom. Mamin poziv za ulazak u kuću bio je ipak nešto konačno, i vrlo rijetko bi, nakon što prepozna tu neku šifru u njenom glasu, ostala duže od par minuta.

Da li je mama na Aminu bila slaba zato što je, nakon onog slučaja, Amina onako mala, nježna i nejaka trebala mnogo hrabrosti da se izvuče iz svega, to nikad nije htjela priznati, ali ju je zasigurno omekšavalo i duboko negdje u njoj kopkalo.

Amina se nikada nije žalila duže od toga što bi dala informaciju da je nešto boli. A kad bi se kuća u trenu oko nje okrenula, ona bi njih pored sebe počela tješiti govoreći da joj je već dobro, da je njoj odmah nakon što uzme lijek bolje, samo da se oni paze da se ne razbole, jer ih ona još ne može liječiti.

Ali, nažalost, znalo joj se često desiti da se oko nje ukućani uznemireno vrte. I komšiluk to primjećuje i prepričava o izgubljenosti njenog oca kad je jedne večeri dobila temperaturu. Trčao je usred noći, s njom u naručju, nazuvene samo jedne papuče. (Gdje je drugu izgubio, to  nikad nije shvatio.) Naravno da su ga ljekari izgrdili što je nosio dijete pod takvom tempetaturom, „jer se temperatura najprije trebala spustiti, a tek zatim dijete voditi k ljekaru“. Njemu ništa od svega nije bilo jasno, ali od tada mama brine o tom. Mama brine, a on strepi. Trni.

No, kada se šta tako desi i brat se izgubljeno rasšeta po kući, i nekako s pola snage uspije prevaliti preko usta: „Kako joj je?“ Mnogo mu snage zatreba u takvim momentima. Samo se pred njom osjećao slabim. Nešto bi ga steglo u grlu i nije dalo riječima da izađu. Ljutio se na sebe, a ponekad i vježbao kako da to prevlada pa da niko ne osjeti njegovo uznemirenje i strepnju za tim malehnim stvorenjem što mu prkosi i kojem se divi. Kako je cijenio tu njenu slobodu! Kako bi volio da je i on ima! Kako je njegova ljubav prema sestrici bila nekako velika i široka poput ćilima koji se ne da smotati i sakriti u džep! A on je uvijek pokušavao ne pokazati je. No, mučilo ga je što ona uvijek izbije, izviri, pa i kad je pokušavao objasniti joj da je on stariji, glavni, prvi i da se on mora slušati, da je sada ljut i ozbiljan, nešto bi ga odalo i smiješak bi zatitrao. „Brčići ti se smiju“, rekla bi mu seka, a on ponovo lupio desnom pesnicom o dlan: „O, ti, ti, opet!“

 

***

Amina je imala sreću da je svi ukućani paze. Imala je sreću da je svi, i ukućani a i oni koji je prvi put čuju, slušaju kad priča. Posjedovala je moć da situaciju okrene u svoju korist i svakog ubijedi u ono što hoće. Kada bi počela pričati, zastali bi svi koji su je jednom čuli, i s radošću iščekivali njenu priču. A ona se nije dala zbuniti. Priča, to je bio njen najveći dar.

Brzo je učila, pa joj nije bilo teško ni njenu Zraku da nauči svemu što je htjela. Ubrzo je i njena nana prihvatila Zrakin ulazak u kuću kao nešto što je uredu, jer je Amina macu naučila onom kućnom redu koji je ona učila od svoje mame.

– Nano, ja sam ti se bila zaljubila! Jako, jako. Zapravo, on se prvi zaljubio i svima glasno govorio da je zaljubljen u mene. Tako je glasno vikao, kao sto onih… kako se zove ono preko čega hodža uči? Zvučnika! Kao da je imao sto zvučnika, sve je odzvanjalo u mojim ušima. A onda sam se i ja morala zaljubiti. Ali me to brzo prošlo, ne brini ništa. Ja sam ti odmah raščistila s tim. Znaš, nano, to nije za mene bilo baš lahko. Ja sam još mala. Zato je meni teže nego odraslom. Ne može toliko da stane u meni – vrtjela se, uznemirena, s jednog u drugi kraj sobe, pričajući zaneseno i bez pauza, sva u svom svijetu. – Ali mi je i moja maca pomogla…

Ponekad bi joj nana dugo izlijevala stravu, učeći i puhajući oko nje, a Amina uživala u toj ceremoniji. Za nju je nana imala magiju koju bi joj u tim čarobnim trenima podarila. „Šta te ovo, sine, opet prepalo? Uh, što si mi uplašena! A i ta tvoja majka te svugdje pušta i vodi, gdje treba i gdje ne treba. Dobro si joj i živa. A tih pogleda! Uh, uh, uh… Umjesto da te malo skloni, ona ne. Samo ti se divi i ističe te. Svakom bi te pokazala i pohvalila se, ko da samo ona ima dijete. E, moj sine. To tako ne ide… A ne treba djeca svugdje ni da se zavlače! Vidiš ti kakvo je ovo vrijeme? Ne može se slobodno ni u bašču otić. Eh, milo nanino…“, a onda bi nastavila šaputati neke zagonetne riječi koje je Amina upijala, željno gutala.  Voljela je te njoj nerazumljive čarolije, to nanino šaputanje i umivanje vodom, tu naninu brigu. Zato je pitala kad će i Zraki saliti stravu, jer se jednom dobro prepala, više i od nje…

 

***

Amina ovog puta nikom nije govorila da je nešto muči. Činilo joj se da će joj oduzeti vrijeme predviđeno za igru sa Zrakom, a vrijeme za igru je bilo: od otvaranja okica pa sve do maminog premještanja Zrake u njenu korpicu, na što bi se Amina svaki put ponovo ljutila kad se probudi. Jednom je rekla da će je zavezati za sebe, pa onda mama to više ne može učiniti.

Znala je da je bol u stomaku prođe kad uzme sirup, pa je tako i sad uradila. No, bol ovog puta nije prestajala, samo ju je sirup nekako prekrivao.

Brzo je slabila. Apetit je uvijek bio problem, pa je sada i posve iščezao. Temperatura je rasla, i Amina je sve više zapadala u bunilo. A kad je bunilo uzdrma ona postane neobično nježna i dobra. Takve bi nalazila riječi utjehe da bi svi prskali u plač, a otac bi se našao u poslu da na tren uzađe. Borba sa temperaturom je trajala; trčali su da nabave šta god ko kaže, sve se nadajući da će to brzo proći. Samo je Zraka to shvatala onoliko ozbiljno koliko je trebalo, pa se nije ni momenta odvajala od Amine. Spavale su zajedno. Zraka joj je grijala stomak i polahko sa njom patila. No i roditelji, ipak, shvatiše da se mora voditi ljekaru, pa Aminu odvedoše u bolnicu.

Ljekari je spremiše za hitnu operaciju, jer je, kako su objasnili, došlo do komplikacije. Na snimanju se pokazalo da u stomaku Amina ima još jedan zaostali geler.

Odvedoše  je u operacionu salu, a Zraku potištenu vratiše. Kući, ali ne i onome što je za nju bio dom. I Zraka više nije bila ona maca koja je ranije živjela u toj kući. Za nju sad ni hrana nije imala onaj ukus. Samo bi onjušila to što bi stavili pred nju i okrenula glavu. Ležala bi u Amininom krevetu po čitav dan, i brat bi se ponekad zapitao je li uopšte živa. Nekako se nije usuđivao ni da joj priđe. Došavši iz škole, provirio bi u Aminunu sobu, pogledao Zraku i okrenuo, brzo nestao iza vrata. Nekad bi otišao na tavan i odsjedio po par sati. U kući se ćutalo i ćutalo. Riječi više nisu imale onu moć koju im je Amina davala.

Brat je tražio samoću, a znao je zašto i Zraka bježi od svih. On je ipak progovarao s roditeljima, a Zraka nije imala s kim. Čekala je Aminin povratak, iz dana u dan postajući sve slabija.

Anestezija, koja je Aminu bacala u san, dopustila joj je da još jednom otvori svoje umorne oči. Zadnje što je vidjela bio je bijeli ljekarski mantil iskapan, natopljen krvlju. To je i zauvijek bila posljednja slika koju je svojim zelenim okicama vidjela.

 

***

– Došlo je do nepredviđenih komplikacija. Anestezija nije djelovala pa smo morali pojačati dozu. To je kod djevojčice dovelo do sljepila… – objašnjavao je doktor kolegiju ljekara koji su bili u jutarnjoj viziti.

Trebalo je javiti i porodici:

– Vaša djevojčica je imala sreću da je sve ovo preživjela. Vi ste je prekasno doveli, ni sami nismo očekivali da će smoći dovoljno snage da ostane u životu. Ono što vam je sada činiti jeste da hrabro…

Naravno da ono što je slijedilo nisu čuli. I sve što su govorili nije ni imalo smisla. Njima je bilo dovoljno jasno šta iza svega slijedi.

– Babi, donesi mi macu. Želim da je vidim.

– Hoću, sine, donijet ću je. I ona tebe traži.

– Hoće li ljekari dopustiti da je uneseš?

– Sakrit ćemo je mi – šapnuo joj je brat na uho.

Svakako da nisu uspjeli unijeti Zraku. Pokušali su i sa bombonjerama za sestre, samo malo da zažmire, ali…

– Ne, ne, i ne! Nosite to nazad! – uznemireno je vriskala dežurna sestra, očito ljuta što joj remete mir. Bombonjeru je brzo spustila pod šalter i stala pred njih.

Dugo je trajao Aminin oporavak, pa i čežnja za njenom Zrakom. Da je samo vidi, dotakne, primakne, poljubi…

Dugo, predugo je i Zraka čekala na Aminin povratak.

 

***

Otpuštena iz bolnice nakon mjesec dana, sada već malo priviknuta na sljepoću, prvo što je kod kuće zatražila bila je njena maca. Spustila se pored kreveta, podigla korpu, pomirisala, smjestila je na krevet i  rukama potražila Zraku, čudeći se što ova već uveliko uz nju ne skače. Sve je bilo isto, samo ne i njena maca, ta mršava, mršava Zrakica. Ili, nekoliko njenih kostića obmotanih mehkim krznom, jedinim preostalim što je Amina prepoznala. Privila ju je uz lice, a zatim spustila i dugo držala uz uzdrhtalo tijelo. Odjednom su svi zamukli i nestali iz sobe. Nana je prva pronašla riječi:

– Ništa joj, moj sine, nismo mogli. Nije htjela da jede. Sve što je i pojela, nekako smo je izvarali. Sad će se ona uz tebe oporaviti. Vidjet ćeš, ništa se ne sekiraj…

A Amina je pokušavala da je ugrije onako kako je to njena Zraka s njom činila. I pokušavala da joj nešto kaže. Prvi put je njen jezik bio oskudan. Riječi niodakle. Prvi put se upinjala da uskladi svoje radnje i djelovala usporeno dok joj je sipala mlijeko u zdjelu, opipavajući uokolo prstima kako bi provjerila da nije koju kap prolila.

 

***

U neko doba noći Zraka se neosjetno izmigoljila iz Aminina zagrljaja i svojim nečujnim nožicama odvukla do šljive u bašči, gdje je ujutro Aminin otac našao nepomičnu. Ušao je tiho u kuću, uzeo crvenu mašnu koju joj je Amina metala oko vrata kad bi je nosila u grad, zavezao Zraki oko vratnih koščica obmotanih prorijeđenim krznom, u podrumu uzeo trnokop, i zakopao Zraku ispod vrbe do rijeke, gdje su se njih dvije nekad igrale skrivanja klupka.

Aminina ruka više nikada nije vidjela njenu Zraku, iako su joj roditelji obećali da će je naći.

Molila je brata da je vodi da je zajedno traže. I činili su to. Ali…

Mali Tarik je neprestano pokušavao izbrbljati nešto utješno. Pričao je da će možda naći nekog cuku, a oni za razliku od maca znaju lajati, te ako budu imali takvog psa…

Ali iz Amininih okica, uprtih negdje gdje ničije drugo oko nije moglo doprijeti, stalno su se spuštale vruće suze.

Zrakin crveni ogrtač je dugo čekao kraj kreveta.

Jednog jutra ga je Amina uzela i zamotala u svoj džemperčić, kao ono njena mama pitu. Samo što je ovog puta iz njega ništa nije grijalo.

 

 

Misera Suljić Sijarić

Misera Suljić Sijarić

Mr. sc. Misera Suljić-Sijarić  je rođena 1967. godine u Tutinu, a od 1987. živi u Sarajevu gdje radi kao profesorica u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu.  Magistar je odgojnih nauka – metodike bhs jezika i književnosti. Bavi se i spisateljskim radom. Priče je objavljivala u časopisima Avlija, Almanah, Bošnjačka riječ, Mostovi, a neke njene priče su objavljene i  u zbirkama Stazama djetinjstva – izbor najbolje priče za djecu u BiH. Pojedine priče su vrlo zapažene, te na mnogim natječajima predstavljale oštru konkurenciju.

Priča Namještanje kruga je na konkursu časopisa Avlija za najbolju priču regiona u 2012. godine osvojila treće mjesto, a Krv za mlijeko je 2013. godine ušla u kategoriju pohvaljenih priča. Trenutno je na doktorskom studiju na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu.

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/zivotinje/macka/slides/slatka-maca.html



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Edib Šaljić: Najviše boli šutnja na nepravdu!

Najviše boli šutnja na nepravdu!   NEKA SE ZNA NA ČIJOJ SAM STRANI!     Ovih zadnjih dana i noći mjeseca ramazana umjesto da se radujemo bajramu slušamo kako nedužni civili stradaju u Palestini braneći svo...
by Redakcija
0

 
 

Poezija Irene Kovačević

Irena Kovačević rođena je 1998. u Sarajevu. Tokom školovanja je uvijek pokazivala zainteresiranost za pisanu riječ i bila je član literarnih i dramskih sekcija, u kojima je ostvarivala mnoge rezultate. Spona između vanjs...
by Redakcija
0

 
 

Poezija Aleksandre Đorđević

Aleksandra Đorđević     SAN . Usnila sam čudan san, draži od sunca, lepši od pesme. O, sanjala sam, a bio je dan (himere oživljavaju kad je čovek sam) da sve daleko opet je blizu… A ti, majko, na krilima...
by Redakcija
0

 

 

Stipendije za mlade književne kritičare/ke, kolumniste/ice, novinare/ke i studente/ice

POZIV ZA STIPENDIJU ZA MLADE KNJIŽEVNE KRITIČARE/KE, KOLUMNISTE/ICE, NOVINARE/KE I STUDENTE/ICE Izdavačka kuća Buybook će za Šesti internacionalni festival književnosti Bookstan, koji se ove godine održava u periodu od ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Gordan K. Čampar: Zuvdija Hodžić, rizničar prokletijskog vilajeta

Gordan K. Čampar ZUVDIJA HODŽIĆ, RIZNIČAR PROKLETIJSKOG VILAJETA   Pjesnik, romansijer, vičan pripovijedanju, nadaren slikar, humanista, antifašista, iako već poodavno bivši  džudista, sa mnogo sportskog duha u s...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange