Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

14. Januara 2015.
 

Nedžad Husić: Pad Alje Patuljka (Druga nagrada časopisa Avlija za najbolju priču u regionu za 2014. godinu)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Kada od stare ali očuvane džamije, izgrađene od strane osmanskih neimara, krenete vijugavim putem uzbrdo, na vrhu brežuljka pred vama će se ukazati obično groblje, okićeno bijelim nišanima. Raznih veličina i oblika, nišani su raznolike materijalne građe, ovisno o finansijskim mogućnostima rodbine pokojnika i snazi njihove ljubavi ili taštine.

Groblje, zbog svoje visine i upadljive bjeline uočljivo izdaleka, nazvano je po zvijezdi Danici i naizgled se ne razlikuje od ostalih grobalja prostrtih diljem bosanskih brda i dolina. Sa sjevera opasano listopadnom šumom, prema jugu pruža čaroban pogled koji obuhvata industrijski gradić izgrađen za vrijeme Austro-Ugarske. Malo dalje iza grada, kada je zrak čist i dan vedar kao ovaj, može se vidjeti akumulaciono jezero nastalo na plodnim njivama i ponekoj kući tako što je na rijeci koja protječe između dva brdašca izgrađena brana.

Ako malo pažljivije osmotrite grobove u pravcu šume, spazit ćete jedan koji odudara od drugih. Na humki, ne dužoj od metar i pedeset, zaboden je drveni nišan koji skoro izblijedjelim natpisom ne odaje datum rođenja pokojnika niti njegovo prezime, već naprosto piše:

Alija …

(rođ. ? – umro 2012.)

Zapuštenost groba obraslog korovom i oskudnost u informacijama o pokojniku ne privlače toliku pažnju kao crno-bijela mačka što tu leži godinama i stalno jedan te isti žuti leptir koji kruži iznad sve dok ne dođu kasna jesen i zima, praćeni hladnoćom, kišama i snijegom.

Niko nije znao odakle je Alija stigao kada se prvi put pojavio u naselju na uzbrdici kod spomenute džamije. Vukući lijevu nogu koja je bila nešto kraća od desne i noseći na štapu preko ramena zakačenu platnenu vrećicu, uputio se prema kućerku na prodaju. Bila je to sasvim jednostavna dvosobna kuća, sa sobama izdignutim metar i pol od zemlje i podrumom koji je služio kao ostava za ugalj. U dvorištu, odmah do ulice, nalazila se dvadesetogodišnja trešnja.

Svi su mislili da je to neki starac prosjak, psi avlijaneri su režeći i lajući prijetili da će pokidati lance i obračunati se s njim kao da je najveći neprijatelj pseće vrste. Ali, kao što to često biva, prevarili su se u tome i psi i ljudi kada je iz platnene vrećice izvadio crno-bijelo mače i oveći svežanj novčanica kojima je kupio spomenutu kuću.

U radoznalim mahalskim očima, u početku je njegova noga bila meta podsmjehivanja i čuđenja – šta se to zapravo dogodilo ovom neobičnom čovječuljku? Jedni su pretpostavljali da se tako rodio, drugi da ga je napao pas i odgrizao mu pola stopala, treći da je nagazio na minu zaostalu iz rata. Niko, međutim, nije znao pravi odgovor, a on sam je, na pitanje dječaka šta mu se dogodilo, samo rekao: „Noga kraća, duža, isto je!“ i počeo se smijati kao da je ispričao kakvu masnu šalu, pri tome pokazujući jedina dva mišja zuba koja je imao.

Mještani su također raspredali razne teorije o njegovu porijeklu i ranijoj adresi boravišta. Jedni su tvrdili da je pobjegao iz ludnice, drugi da je opljačkao nekoga pa tim novcima kupio kuću, treći da je naslijedio bogatstvo od nekog dalekog rođaka kojem je on bio jedini živi srodnik, četvrti da je uz novčanu odštetu deložiran iz jedne od kuća na mjestu gdje je nedavno izgrađeno akumulaciono jezero. Kad bi ga upitali odakle je, samo bi neodređeno mahnuo rukom polukružno kao da želi ali se plaši reći da je stigao iz neke druge galaksije. I onda bi se počeo misteriozno smiješiti.

Zbog njegove neznatne visine i staračke pogrbljenosti, djeca su ga okrstila imenom Aljo Patuljak, provocirajući ga i kreveljeći se tako izdaleka, a on bi se tobože ljutio i prijeteći podizao kažiprst u zrak. I sve je trajalo tako do jednoga ljeta kada je stara trešnja rodila plodovima po prvi put u svome višegodišnjem bivstvovanju, kao da je okopana rukom nekog božanskog vrtlara. Dozvolio im je da ih ubiru, samo bi svaki put značajno napomenuo: „Ne lomite grane, to su trešnjine ruke!“

Kako su godine prolazile i godišnja doba se ravnomjerno smjenjivala, komšiluk je sve manje obraćao pažnju na njega i prihvaćen je kao da je tu od pamtivijeka. Susjedi koji su pokušali da ga posjete naišli su na spuštene rolete i zaključana vrata. Jedino je volio progovoriti koju s djecom, ali i to samo rečenicu-dvije, kao da se potajno testira je li zaboravio govoriti. Svu svoju ljubav usmjeravao je ka mačkama koje je hranio u uglu dvorišta. Uvijek ih je bilo najmanje osam. Kada bi ga vidjele da izlazi iz kuće, stajale bi na travnjaku, podignutih repova u znak poštovanja, dok bi on teatralno silazio stepeništem kao da je egipatski faraon.

Rijetko bi kad izlazile iz dvorišta kao da su privezane za Alju nekim nevidljivim užadima. Samo bi ga napuštale kada bi došle „veljače“ zbog njihovih nagonskih ispoljavanja strasti i Aljo i njegova majka tada bi bili gosti u komšijskim ustima, treba li dodati, u negativnom kontekstu.

Za nastavak ove kratke pripovijesti važno je spomenuti jedan neobičan događaj koji se odigrao prije njegove smrti. Bilo je rano proljeće i trešnje su tek počele crvenjeti, kapija u njegovom dvorištu bila je malo odškrinuta. Niotkud se pojavilo žuto psetance, ne starije od dva mjeseca, neuhranjeno i tužno cvileći od gladi i čestih ujeda buha. Dječak, koji je kradomice brao poluzrele trešnje, skriven među gustim krošnjama drveta, posmatrao je kako pas vrteći repom ulazi u dvorište. Baš je u tom trenutku Aljo hranio mačke. Kada je spazio psa, govorio je dječak kasnije kunući se u majku, Aljo Patuljak je preblijedio i utrčao četveronoške u kuću. Kaže da ga nikad nije vidio tako uplašenog. Mačke su se grupisale u napadačku formaciju i, nakostriješivši svoja gusta i uredno njegovana krzna, dale u potjeru za njim. Pas je cvileći i podvijena repa otrčao ulicom, a Aljo se opreznim koracima uputio prema kapiji i zaključao je po prvi put. „Zašto mace tjeraju cuku?“, upitao je dječak. Aljo se iznenadio čuvši nevin glas, možda u prvi mah pomislivši da pitanje dolazi sa samih nebesa, počešao se po dovratku i odgovorio: „Cuko kaki gdje stigne.“ A onda se, po običaju, počeo šeretski smijati. Ali dječak je znao da to nije starčev uobičajeni iskreni i bezazleni smijeh kao što je dotad bio.

Djeca su brala trešnje i sljedećih dana, međutim sada su bile zrelije i nikad slađe kako su kasnije govorila. Iako su bile sočnije nego ikad, na izvjestan način su osjećali prazninu pošto se Aljo rijetko kad više pojavljivao napolju i nijednom im otad nije rekao da su grane trešnjine ruke. Uto su naišla i nezaobilazna jata čvoraka koja su zamijenila djecu, gosteći se preostalim plodovima.

Jednog je dana Aljo izašao iz kuće, u rukama držeći ogromnu kutiju s hranom za mačke, obuo stare cipele čije je krajeve potpetio i tako napravio nešto nalik papučama. Počeo je silaziti niz stepenice. Spuštajući kraću nogu na stepenac, iznenada je pao i slomio kuk.

Tek poslije dva sata poštar ga je pronašao onesviještenog, sa samo jednom cipelom na nozi i hranom razasutom naokolo, koju, začudo, mačke nisu ni okusile. Odmah je hospitaliziran, podvrgnut operacijskom zahvatu i ugradnji metalne proteze. U neposrednom postoperacijskom tijeku, kada je anestezija popustila, doktori kažu, nesuvislo je buncao na nekom svima nepoznatom jeziku, znojeći se i panično kružeći očima po bijelim zidovima sobe, na mahove trzajući lijevom nogom kao da se pokušava osloboditi čvrstih stega psećih čeljusti. Ubrzo je dobio visoku temperaturu od koje je lagano drhtao kao otkinut jesenji list na blagom povjetarcu, a bog bi ga znao kakve su oluje bile u njemu. Umro je nakon dva sata, tiho i nenametljivo baš onako kako je i živio.

Kao što smo u početku rekli, dan je vedar i na njegovom grobu i dalje leži crno-bijela mačka i posmatra let leptira iznad sebe. Nama je još uvijek sve ovo neobjašnjivo i možemo samo nagađati šta je uzrok, odnosno posljedica svemu tome. Na dan pada Alje Patuljka nije bilo dječaka koji bi posvjedočio šta se uistinu dogodilo. Zavidljivci i zli jezici tvrde da je pao pokušavajući izbjeći pseće govance na stepencu, neutralni i realisti da je pao zbog kratke noge, a djeca uporno tvrde da je pao pokušavajući izbjeći leptira koji je slučajno sletio na stepenac i da je, prema tome, umro od dobrote.

 

Nedžad Husić, rođen je 1989. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina. Diplomirao je 2012. godine na Filozofskom fakultetu u Tuzli, na odsjeku B/h/s jezik i književnost. Kratke priče su mu uvrštene u zbornike lirike i proze Graditelji mostova (Beograd, 2011), Izvan dometa (Sarajevo, 2013), Rukopisi (Pančevo, 2014) te su mu neke priče objavljene u književnom časopisu Život (Sarajevo, 2014). Dobitnik je nekoliko nagrada na književnim konkursima za kratku priču kao što je Magda Simin (Novi Sad), Vojislav Despotov (Novi Sad), a najistaknutija je na ovogodišnjim Susretima Zija Didarević (2014). Trenutno dovršava svoju prvu zbirku priča. Živi u Lukavcu, Bosna i Hercegovina.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Konkurs Udruženja poetskih stvaralaca i Onlajn poezije

Портал Онлајн поезија и Удружење поетских стваралаца Расписују КОНКУРС ЗА ПРВИ ЗБОРНИК ПОЕЗИЈЕ Правила конкурса: 1.Право у...
by Redakcija
0

 
 

Nagrada ”Nurangiz Gjunj” Božidaru Proročiću

Božidar Proročić je izabran zajedno sa još četri stvaraoca iz svijeta književnosti postao laureat za međunarodnu i prestižnu pjesničku nagradu Azerbejdžana ,,Nurangiz Gjunj” koja će mu svečano biti dodijeljena zaj...
by Redakcija
0

 
 

Emina Jusufović: Stjuardesa

Emina Jusufović   STJUARDESA . Lijepo je, kažu, kada se čovjek probudi rano ujutro pa se onako od srca nasmije. Hem, što je lijepo, a, hem, što je zdravo, kažu. Onako za dušu dobro dođe, pročisti te taj smijeh a d...
by Redakcija
0

 

 

Vlado Jović: Odgoj i higijena ruku obitelji Kulenović

Vlado Jović   ODGOJ I HIGIJENA RUKU OBITELJI KULENOVIĆ   Ademir Kulenović zvani Žmirke nemalo se iznenadio kada je od oca dobio šamarčinu zbog koje ne samo da mu se zamračilo pred očima, već je vidio i sve zv...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Konkursi časopisa AKT iz Valjeva

ДВА КОНКУРСА ЧАСОПИСА АКТ     17. КОНКУРС ЗА КРАТКУ ПРИЧУ ЧАСОПИСА  „АКТ“     Часопис за књижевност, уметност и култ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona