Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

11. Maja 2014.
 

Nikola Mikić: Boswellia sacra

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Boswellia sacra[1]

 

,,Ono što je gore odgovara onom što je dole, a ono što je dole odgovara onom što je gore.”

Hermes Trismegistos

Mislim na ona pepeljasta jesenja svitanja, na riječi izgovorene u molitvi. Mislim na duboki hlad stogodišnjeg drveća. Da poželim, možda bih i mogao u sjećanje prizvati opustjele predjele dalekog djetinjstva, možda i uspio naslutiti krutu očevu strogost i blagodatnu toplinu majke. Možda… Zašto, uostalom? Drvo raste godinama. Nakon nekog vremena na granama se pojave prvi pupoljci. Cvijet – u početku sitan i blago žućkast – vremenom poprimi tamno crvenu boju, skrivajući jedva vidljivi plod. Čovjek stane i posmatra, ne propušta ni tren. Da, mora da je o tome riječ.

Sve što vrijedi tu je oko mene, sve što imam stane u jednu osrednju platnenu torbu. Pa i ove gole pustinje i morski povjetarac što duva sa jugoistoka tek su naličje jednog mogućeg života, tek sjene u plavičastoj pustinjskoj noći. Nešto kao tiha i melanholična rutina, lagano podrhtavanje vremena…

Pripadam rodu pustinjskih ljudi, onima koje stranci nazivaju beduini. Potomak sam onih koji dobro znaju da je voda život, a postojanje neprekidno pokoravanje. Ja sam badawī, nomad. Obučem se u bijelo, pustim bradu i brkove i hodam bez prestanka. Neumorno koračam kroz ove pustinjske planine tražeći ih. Bez njih sam niko, bez njih ne postojim. Dio su mene, kao ovi hrapavi dlanovi na rukama i bore oko popaljenih očiju.

Nekada se u tim svojim traganjima zaigram, te me noge odnesu daleko. Neiskusnom oku se može činiti da sam izgubljen, međutim, na kraju, uvijek stižem tamo gdje sam krenuo, na kraju ih uvijek pronađem. Onda im se – nakon te naše male igra skrivanja – tiho prikradem. Bez žurbe, jednim pokretom ruke, vadim svoju sablju i lagano krećem da ih ranjavam i zasijecam golo tijelo. Par trenutaka kasnije, odmaknem se korak-dva i posmatram. Bjeličasto-zelenkaste suze polako teku, jedna po jedna, ne žure. Čekam, nigdje ne idem, imam sve vrijeme ovog svijeta. Na kraju, to je ono u čemu sam najbolji. Puštam da suze boje bisera neko vrijeme teku, a onda ih pažljivo sakupljam i nosim sa sobom.

Kasnije, kada dođem kući, palim veliku vatru te je gasim tim istim suzama. Onda gledam… Plavičasti dim se diže ka nebesima, nakon par trenutaka počinje da se rasipa i gubi u nepreglednim daljinama. Tada ustajem, okrećem dlanove ka nebu i molim. Vidim oblake. Vidim Sunce u njegovom vječnom sjaju. Osjećam kako dah predaka ulazi u mene, kako mi vlaži usta i okrnjene oči. Tim dahom ja pravim svoju djecu, pečem svoj hljeb, gradim svoju kuću, tim dahom shvatam da je sve vječno.

Ja sam badawī, pustinjski hodač. Hodam…

 

Nikola Mikić, rođen 20. 05. 1988. godine u Banjaluci, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završio u Kotor Varošu, te se nakon toga seli u Banjaluku gdje završava srednju školu. Student šeste godine Medicinskog fakulteta. Na Drugom međunarodnom fastivalu poezije i kratke priče ,,Mihajlo Kovač“ njegova priča ,,Otisak“ je osvojila treće mjesto. Takođe, njegov tekst će se pojaviti u najnovijem broju časopisa studenata južne slavistike iz Zagreba ,,Balkan Express“.


[1] Boswellia sacra je vrsta drveta iz porodice Burseraceae. To je bjelogorično drvo visoko od 2 do 8 metara.  Rani cvijet je žut, kasnije mijenja boju u narandžastu  pa u tamno crvenu. Kora je vrlo tanka i može se lako skinuti. Zasijecanjem te kore se dobija smola čijim sušenjem nastaje …… (vidi gore u tekstu ili potraži pod slovom T u Ševalijeovom ,,Rečniku simbola“)

 

Istaknuta slika: http://en.wikipedia.org/wiki/File:Boswellia_sacra.jpg



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Svetlana Radosavljević: Priča

Прича Данима тражим једну причу, а никако да је нађем.  Појави се као измаглица и само ме потсети да је део који тражим а онда ...
by Redakcija
0

 
 

Said Šteta: Trebević za poeziju

Said Šteta   Trebević za poeziju   Sabahudin bi skoro svako jutro, uz kahvu, sjedao pored prozora u stanu sa druge strane Miljacke i gledao na Trebević.  Zaustavljena žičara na kojoj su visile gondole u odlasku ...
by Redakcija
0

 
 

Said Šteta: Učiteljica i pjesnik

Said Šteta   Učiteljica i pjesnik   Dragi pjesniče, Pismo ti šaljem po jednom trgovcu jer u trgovini nema ljubavi pa tako znam da će sigurno stići u tvoje ruke. Znam da i ti podrhtavaš kao list jasike na svaki uzda...
by Redakcija
0

 

 

Said Šteta: Ćilim

Said Šteta   ĆILIM   Još se malo dnevnog svjetla uvlačilo kroz prozor kamene kuće i selo se polahko utapalo u smiraj akšama. Petrolejka lampa se ne pali sve dok ne zavlada potpuni mrak. Na sećiji je sjedio čov...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Aida Kuko: Nurli lice moje nene

Aida Kuko   NURLI LICE MOJE NENE (Kratka priča iz serije priča ”Ramazan u meni”) Sjećam se… Bila sam mala. No, ipak ne toliko da ne bih mogla vidjeti i u sjećanje prizvati nenin dragi lik. Njene plave, bi...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange