Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

11. Maja 2014.
 

Nikola Mikić: Boswellia sacra

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Boswellia sacra[1]

 

,,Ono što je gore odgovara onom što je dole, a ono što je dole odgovara onom što je gore.”

Hermes Trismegistos

Mislim na ona pepeljasta jesenja svitanja, na riječi izgovorene u molitvi. Mislim na duboki hlad stogodišnjeg drveća. Da poželim, možda bih i mogao u sjećanje prizvati opustjele predjele dalekog djetinjstva, možda i uspio naslutiti krutu očevu strogost i blagodatnu toplinu majke. Možda… Zašto, uostalom? Drvo raste godinama. Nakon nekog vremena na granama se pojave prvi pupoljci. Cvijet – u početku sitan i blago žućkast – vremenom poprimi tamno crvenu boju, skrivajući jedva vidljivi plod. Čovjek stane i posmatra, ne propušta ni tren. Da, mora da je o tome riječ.

Sve što vrijedi tu je oko mene, sve što imam stane u jednu osrednju platnenu torbu. Pa i ove gole pustinje i morski povjetarac što duva sa jugoistoka tek su naličje jednog mogućeg života, tek sjene u plavičastoj pustinjskoj noći. Nešto kao tiha i melanholična rutina, lagano podrhtavanje vremena…

Pripadam rodu pustinjskih ljudi, onima koje stranci nazivaju beduini. Potomak sam onih koji dobro znaju da je voda život, a postojanje neprekidno pokoravanje. Ja sam badawī, nomad. Obučem se u bijelo, pustim bradu i brkove i hodam bez prestanka. Neumorno koračam kroz ove pustinjske planine tražeći ih. Bez njih sam niko, bez njih ne postojim. Dio su mene, kao ovi hrapavi dlanovi na rukama i bore oko popaljenih očiju.

Nekada se u tim svojim traganjima zaigram, te me noge odnesu daleko. Neiskusnom oku se može činiti da sam izgubljen, međutim, na kraju, uvijek stižem tamo gdje sam krenuo, na kraju ih uvijek pronađem. Onda im se – nakon te naše male igra skrivanja – tiho prikradem. Bez žurbe, jednim pokretom ruke, vadim svoju sablju i lagano krećem da ih ranjavam i zasijecam golo tijelo. Par trenutaka kasnije, odmaknem se korak-dva i posmatram. Bjeličasto-zelenkaste suze polako teku, jedna po jedna, ne žure. Čekam, nigdje ne idem, imam sve vrijeme ovog svijeta. Na kraju, to je ono u čemu sam najbolji. Puštam da suze boje bisera neko vrijeme teku, a onda ih pažljivo sakupljam i nosim sa sobom.

Kasnije, kada dođem kući, palim veliku vatru te je gasim tim istim suzama. Onda gledam… Plavičasti dim se diže ka nebesima, nakon par trenutaka počinje da se rasipa i gubi u nepreglednim daljinama. Tada ustajem, okrećem dlanove ka nebu i molim. Vidim oblake. Vidim Sunce u njegovom vječnom sjaju. Osjećam kako dah predaka ulazi u mene, kako mi vlaži usta i okrnjene oči. Tim dahom ja pravim svoju djecu, pečem svoj hljeb, gradim svoju kuću, tim dahom shvatam da je sve vječno.

Ja sam badawī, pustinjski hodač. Hodam…

 

Nikola Mikić, rođen 20. 05. 1988. godine u Banjaluci, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završio u Kotor Varošu, te se nakon toga seli u Banjaluku gdje završava srednju školu. Student šeste godine Medicinskog fakulteta. Na Drugom međunarodnom fastivalu poezije i kratke priče ,,Mihajlo Kovač“ njegova priča ,,Otisak“ je osvojila treće mjesto. Takođe, njegov tekst će se pojaviti u najnovijem broju časopisa studenata južne slavistike iz Zagreba ,,Balkan Express“.


[1] Boswellia sacra je vrsta drveta iz porodice Burseraceae. To je bjelogorično drvo visoko od 2 do 8 metara.  Rani cvijet je žut, kasnije mijenja boju u narandžastu  pa u tamno crvenu. Kora je vrlo tanka i može se lako skinuti. Zasijecanjem te kore se dobija smola čijim sušenjem nastaje …… (vidi gore u tekstu ili potraži pod slovom T u Ševalijeovom ,,Rečniku simbola“)

 

Istaknuta slika: http://en.wikipedia.org/wiki/File:Boswellia_sacra.jpg



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Rizo Popara: Teta

Rizo Popara . TETA . (Iz knjige “Kako smo nestajali”) . Ljudski život polako zamiče u nepovrat, nestaje poput sante leda na nekoj planini, kad je saplaiše julsko sunce ili kakav južni vjetar. Snage postepeno pon...
by Redakcija
0

 
 

Dušan Dojčinović: Roj zunzara

Dušan Dojčinović   ROJ ZUNZARA   Moje, sećanje, dopire, kao magla, sa Morave, na detinjstvo, i roj “zunzara” …- I dok je voda, od reka, kod  sela Krajnjce, plavila, bostan, miris, jedne napukle, iz ...
by Redakcija
0

 
 

Svetlana Radosavljević: Jutro

Светлана  Радосављевић   Јутро   Први петли најавише зору, Сава се лено окрену према прозору. Било је још мрачно ван. Тих...
by Redakcija
0

 

 

Hurija Osmanović: Korona virus u očima ljudi

Hurija Osmanović   Korona virus u očima ljudi . Crno zvjezdano platno prekrilo je nebo. Odraz mog lica se spretno oslikavao na prozoru gdje su se kapi kiše slivale, misli su mi lutale. Odjednom se začu zvuk koji je dop...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Nermin Begović: Slaven

Nermin Begović   SLAVEN   „Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.“. Ovako počinje priča o Jobu, čovjeku koji je imao silno bogatstvo ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange