Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

28. Avgusta 2013.
 

Nikola Šimić Tonin: Kratki zapis o starim običajima posavskoga puka

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Nikola Šimić Tonin

 

KRATKI ZAPIS O STARIM OBIČAJIMA POSAVSKOGA PUKA

 

Kada djevojka uzme na sebe sedamnaest godina, tada prvi puta, stavlja kitu na čelo („šarenu krpicu“), kita iskićena naizmjenićno: crno, bijelo, crveno i plavo… Naprijed bi ta kita prićvršćena u kosu činila krunu, a nazad bi između dvije pletenice visila niz leđa. Djevojka je tada tom krpicom govorila da je pred udaju, utapajući se u očima, u propitivanjima majki i bila praćena, i svakim korakom, pogledom, vagana, odvagivana, na nigdje viđenim a svugdje prisutnim vagama.

Tu je krpicu stavljala na čelo, izlazeći nedjeljom na misu, više kolu poslije mise nego misi samoj. Pa se Ujak (čest naziv za fratra, franjevca u Bosni), drugome žalio Ujaku, da ima do deset tisuća duša, nedjeljom kod crkve, a za misom, u crkvi, ni pola tisuće.

I tako svake nedjelje, do jeseni sljedeće godine, do mjeseca prosinca. A u prosincu, u osamnaestoj godini, kao ašlama (trešnja, tur.), rumena, zrila za udaju, ona bi se kitila. Na čelu je sada potpuno crvena kita, bez drugih boja i ukrasa. Niska dukata i cekina, što ne vise samo oko vrata, već i govore iz kakve je kuće djevojka.

Te godine u osmom mjesecu se nakiti i nosi taj nakit, nadopunjujući ga cekinima ili dukatima od rodbine osmi, deveti, deseti, jedanaesti i dvanaesti mjesec. Tada tek nagrnu momci i po broju momaka, broju dukata i cekina oko vrata, mjeri se djevojka.

Ako se do konca prosinca iduće godine ne uda, onda skida traku, cekine i dukate, onda je cura niske vrijednosti. Tada njenu traku uzima druga od prispjelih cura iz kuće.

Kada joj momak kaže da će je uzeti, ona mu daje sve od zlatnine, daje sve u biljeg.

Ako nema zlata a takvih je bilo više, daje sve od bolje robe. Onda već obilježeni tako idu tri tjedna. Poslije tri tjedna idu u crkvu pod prsten.

Ispod prstena uplaćuju navještenje. Plati se u crkvu da se sa oltara tri tjedna čita:

Ženi se taj i taj… uzima tu i tu… Bilo je i smijeha kod tih čitanja, izazvanoga prezimenima mladenaca: „ Ženi se Pero Podguz, uzima Maru Zaguz!“ …

Djevojka bi odlazeći iz roditeljske kuće, nosila sa sobom robu, u velikome drvenome sanduku, ukrašenome rezbarijom. Tu bi se našlo ručnih radova, ukrašenih košulja, kod onih iz boljih kuća… ili bi one jednostavnije, ponijele sa sobom slamarice i jastuke napunjene peruškom od kukuruza, i gdje koju istkanu ponjavu…

Sve što su imale bilo je da rade i rađaju. Porođene bi odlazile na njivu. Sa nje kući da podoje dijete pa opet na njivu. Sve do prve sljedeće mlade; „neve“, bile su najnižega ranga u kući, perući noge svekrvi, svekru, mužu. Riječ je bila strana njihovim ustima. Riječ mužu. Riječ djetetu. Riječ kome u kući. Govorila je šutnjom. Koracima. Rođenom djecom.

A ljubav?Ako je nije i bilo, sve je manje nalazila mjesta za sebe. A ako je nije ni bilo, vremenom dođe. A ako i ne dođe, glavno da nije o očevom zalogaju. U sve su bili pozvani roditelji.Tu su bile dane riječi.Tu nigdje nije bilo njih da zavole.

Sve što su saznavali jedno o drugom bilo je po sokacima, po dva tri metra jedno od drugoga, pred nekim iz kuće, koji bi se pravio da ne čuje, a sav bi se pretvorio u uho.

Sve što su mogli da pamte, bio bi slučajni dodir ruke. Praćenje do kuće. U kolu ispala maramica.

Jedan bi momak čekao drugoga, da završi s ašikovanjem. Pa da on ide. Onda bi treći čekao drugoga, pa četvrti trećega… i sve bi teklo tako, i završavalo isto.

 

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Džeraldina Delić: Čovjek je hram (iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“)

Čovjek je hram priča iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“- autor Džeraldina Delić   Ljepota življenja je u različitostima i poštovanju različitosti. Mnogo je primjera, a jedan od njih je bijeli tanjir od porculana...
by Redakcija
0

 
 

Alija Nametak: Priča o arapskim bedelima u Bosni

Sejjid Emin Akkad je dolazio na godine u naš šeher, gdje je tražio da bude bedel za kakva umrlog bogataša, pa, iako nije nikad bio sâm, ako je bilo i drugih Arapa koji su tim poslom dolazili u Bosnu, on nije nikad ostao da...
by Redakcija
0

 
 

Milanka Kuzmić: Kako sam zavoljela školu

Миланка Кузмић КАКО САМ ЗАВОЉЕЛА ШКОЛУ Дошао је септембар а са њим и први дан школе. Док су друга дјеца радосно ишчекивала та...
by Redakcija
0

 

 

Dragan M. Vugdelić: Na mrtvoj straži (III mjesto za najbolju priču na konkursu za pomirenje i mir)

Dragan M.Vugdelić NA MRTVOJ STRAŽI Po motivu A. Birsa Već su prošle dvije godine od kako je počelo suludo krvoproliće koje je svakodnevno ostavljalo duboke brazde, kako na zemlji tako i u dušama sva tri do tada bratska n...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Miro Radojević: Vojni poziv (II mjesto za najbolju priču na konkursu za pomirenje i mir)

Miro Radojević VOJNI POZIV 1981. godina. Virovitica, simpatični gradić na krovu Hrvatske, na rubu sjeverozapadne Slavonije. U njemu stara kasarna JNA „Nikola Miljanović – Karaula“, vojna pošta 8530. U njoj 288. mješ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona