Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

8. Aprila 2019.

Ognjenka Kalajdžić: Šah

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Zimsko jutro u Švedskoj. Lijepo al` hladnoća samo što ne ujeda. U stanu je prijatno. Pripremam se za izlazak u grad. Zazvoni zvono na vratima. Otvorim i ugledam muža od kolegice. Baš čudno, otkud njega? Nije mi baš ni kolegica, ali mi Bosanci se svi poznajemo.

“Oprosti, došao sam da napišeš oproštajni govor našem Bosancu.”

“Ma kako bolan, otkud ti to, ja to ne radim?”

“Napiši nešto o njegovom životu. Žena mi kaže da znaš pisati. Čitala je tvoje priče na fejsbuku.”

“Kako ću nešto napisati kad ga skoro nisam ni poznavala? Ponekad sam ga pred radnjom viđala. Nikad sa njim nisam riječi progovorila.”

Čovjek je stajao na mojim ulaznim vratima i nastavio: “Reci, reci da je kao mali ostao bez babe i majke i da je smješten u sirotinjski dom. Taj život u Domu mu je nešto najljepše što je doživio. Još od tada je volio neku Vlahinju. Nemoj to pisati. Imo je i jednog brata, ali mu se za trag ne zna, mora da je u nekoj jami, ne znam… Reci da su ga Srbi istjerali iz njegove Bosne.”

“Ma neću bolan, ja sam Srpkinja, ma ne piše mi se sve to”, govorila sam, ne bi li ga smetla.

“Ma nisi ti k’o oni, šta pričaš, de zdravlja ti…”

“A, kako ga ti znaš”, pitam ga.

“E, to neđe zapiši. Najviše na svijetu je volio igrati šah. Tako sam ga dobro upoznao. Svaki dan smo u Klubu igrali šah, a bio je dobar, majku mu…, tobe jarabi, sve je o šahu znao, ko hafiz. Rijetko je pričao, a kad prozbori dobro izabere, ma znao je svašta.”

“Pa je li bio oženjen?”

“Nije. Taman je šćeo da se ženi i zapuca. Đavo uzeo sve u svoje ruke. I ona je tu neđe u Geteborgu. Zato o njoj nemoj pisati. Neki kažu da su se potajno viđali.”

“Što bolan potajno? Ta odrasli su!”

“Jadi ih znali, ma sevep rata, sigurno.”

Stojim na vratima kao ošamućena. Šta da radim? Ne piše mi se o nepoznatom čovjeku. U stvari, nikako mi se ne piše o takvim temama, a ne mogu baš glatko odbiti. Gledam, vani sve bijelo, napado snijeg ko uza inat. Pokvari mi dan.

“Vidjet ću, javit ću tvojoj ženi preko fejsbuka.”

“Nemoj vidi ti, haj’ zdravlja ti, napiši koju riječ. Nećemo ga valjda samo suknuti u zemlju.”

“Pa, zovite hodžu.”

“Uh, kakvog hodžu, to je najviše mrzio. On je volio Tita. To baš napiši, da je volio Tita.”

“Znači bio je komunista?”

“Ma jok, samo je volio Tita. Nije, nije, znao je reći da je i među njima puno lopova. Nije bio komunista. Za Bajram bi se sredio i reko’ bi u klubu: ‘Ja danas častim’, eto to mu je bila sva vjera. Kaže, ne voli torove. Đavo ga znao, bio je nekako svoj. A dobar k`o hljeb je bio.”

Dobro, pokušat ću. Ovdje, u tuđem svijetu teže je bilo umirati nego živjeti. Bi mi žao čovjeka. Nema ga ko ni sahraniti.

“I još nešto, ako može čojek u tebe da dođe na dženazu. Malo nas je, samo nas nekoliko iz Kluba. A i hladno je, srce puca, ko zna hoće li i oni što su rekli doći, slagati ili će doći. Šta ćeš jadna, ovo je tuđa zemlja? Kome je stalo do jednog Bosanca iz Ljubije, a i Švedisu se o sebi zabavili. Radno je vrijeme, nema ovdje k`o u Jugi, sahrana i pola preduzeća ne radi. Umre mu mater, nedeljom je sahranjuje. Ovdje su ti i rađanje i umiranje pare. Pare i samo pare.”

Muž nije mogao na sahranu. Imao je planirani termin kod zubara. Čekao je dva mjeseca. Nije mogao propustiti. Bila sam ja sa jednom drugaricom. Hladno, noćas će zec traž’ti mater, kod nas se kaže. Pucketa ledeni snijeg pod nogama. I stvarno bi malo svijeta. Groblje je na rubu grada, pa i nije lako doći onima koji nemaju auto. Ni autobusom nije zgodna veza.

Stojimo nas nekolicina i šutimo. Komešanje, postavljanje sanduka u pravcu već iskopane jame. Iz mukle tišine počeše odzvonjavati meni poznate riječi.

“Glasnije”, neko dobaci. Čovjek poče čitati ponovo i za divno čudo, lijepo je čitao. Kasnije sam čula da je bio učitelj u Bosni i da ga zovu Učo.

Govor nije ni završen, vidim jedna žena, srednjih godina u crnom kaputu prilazi bliže jami. Vidi se da nije iz Växjö, mi se svi iz viđenja znamo. Nosi nešto poveliko u kesi i spusti na uzdignutu humku zemlje pored jame. Nešto šapnu baš onom čovjeku što je meni na vrata došao i molio me da napišem oproštajni govor. Čovjek uze kesu i iz nje izvadi veliki, drveni, lijepo izrezbareni šah i ponovo ga spusti na humku. Kesu doda onoj ženi što donese šah, ali ona ništa ne vidi. Ispod tamnih naočala kotrljale su se ogromne suze…

_________________

Ognjenka Kalajdžić, Växjö (Švedska)/Mostar

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Arnela Fazlić: Biće olovke

Arnela Fazlić   BIĆE OLOVKE   Po teškoj sparini dovukoh se do kolodvora jednog gradića, osjetih snažnu glad i sjedoh nešto da pojedem. Konobar je bio pričljiv i na momente dosadan jer je uporno želio saznati n...
by Redakcija
0

 
 

Velid Bajramović: Stare cipele

Velid Bajramović     STARE CIPELE   –  Hej, pogledaj u onog dede kako su cipele stare, a odijelo novo! Zašto i cipele ne kupi nove? – Tišeeeee! One stare cipele je skinuo sa ubijenog sina u logoru Omarska...
by Redakcija
0

 
 

Ilma Garankić: Aman i David

Ilma Garankić   AMAN I DAVID   – Ispričaš mi priču.. Hoćeš li? – Ne možeš zaspati, zar ne? – Nikako. Brojao sam ovce iznova i iznova, ali nije išlo. – Čudno. Trebao si brojati janjad, ona pomažu. ...
by Redakcija
0

 

 

Ana Stjelja: Beogradski mistik

Ana Stjelja   BEOGRADSKI MISTIK   Sedeo sam na klupi u Kalemegdanskom parku, umoran od višesatnog obilaženja prestoničkih knjižara i potrage za knjigom mudrih izreka nekog istočnjačkog filozofa. I pored silnih napor...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Mirza Herco: U zbornici, uz kahvu

Mirza Herco   U ZBORNICI, UZ KAHVU   Zadjenuh papir u pisaću mašinu. Zamislih kako lijevom rukom držim papir (A4, naravno) dok desnom okrećem valjak. Eto, sjećam se i tog poteza u vremenu koje će uskoro prevazi...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange