Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

9. Oktobra 2018.
 

Radmila Arambašić: Posljednja noć

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Radmila Arambašić

 

POSLJEDNJA NOĆ

 

Uvijek, kad bi njihov sin odlazio tako kasno, stajala bi kod prozora i čekala da kola dodirnu cestu. Plašila se te strmine od kuće do ulice. U taj pogled utkala bi svu svoju ljubav, jer nije imala običaj da je riječima iskazuje, niti nekim posebnim izlivima nježnosti. Zavlada potpuni mrak, a od neke strepnje sva se strese. „Mora da je zahladnjelo“, pomisli, iako je vatra u šporetu još gorjela. Jesenje noći su ovdje uvijek bile tako hladne. Začudi se što svijetlo nije ugašeno. ‘’Biće da nije još zaspao’’, pomisli.
Nikada nije mogao da zaspi pri svijetlu. Čak bi i u popodnevnom odmoru morao da zatamni sobu. ‘Pozva ga. On nastavi da spava. Priđe da mu namjesti jastuk udobnije, polako da ga ne probudi, jer je bio nekako čudno zabacio glavu. On je bio lakog sna, čak ga i najmanji šum i pokret mogu rasaniti.
– Da izgasim svijetlo? – upita ga, ali on ne odgovori. Ne pomjeri se. Muk. Trnci užasa joj prođoše kroz tijelo.
Sjede kraj njega i pomilova ga. Ništa. Pozva ga glasno. Ništa. Prodrma ga. Opet ništa. Bol negdje iz dubine nadođe kao ogromna, nezaustavljiva lavina, zahvati joj stomak, poče da se penje u grudi, da ih razdire, da se kovitla i vrti. Ona kriknu, a glava joj pade na njegove grudi. Učini joj se da čuje hiljade šumova, jedino ne onaj koji je svim svojim srcem željela da čuje. Nije pomjerio ruku da je zagrli i da joj kaže kako je imao običaj: ‘’Ne znam zašto – ali neke te jade opet volim.’’ Bila je to njegova, samo njegova rečenica, koju je izgovarao kao u šali, ali puna topline i istine, puna ljubavi u koju je ona duboko vjerovala. Podiže pogled. Na njegovom licu još nije isteklo ono vječno rumenilo.
– Neee… – jauknu. – Nije istina! – jer je on ne bi napustio noću, ovako bez riječi, usred noći, u kući bez ikoga.
Pa više od pola vijeka su zajedno i zna ga, dobro ga zna, zna ga bolje nego sebe. Suze joj nezaustavljivo linuše, utrkujući se koja će prije, koja će brže. Poče da mu priča, možda će ga oživjeti uspomene, a bilo ih je tako mnogo. Od onoga dana kad joj je na vašaru tutnuo ‘’biljegu’’ u ruke i praktično odletio nazad da se ona ne bi predomislila, od rođenja njihovog prvijenca i druge djece, od rođenja prvog unučeta i ostalih, od kupovine kuće u Pljevljima, kad su imali samo jednu kašiku kojom bi prvo nahranili svu djecu – a onda jeli njih dvoje naizmjenično.
‘’Jednom ja, jednom ti“, ponavljalo bi ono koje ih je hranilo. Kako mu nije nikada priznala da je bio najljepši momak u kraju, kako nikada, od kućenja, od podizanja djece i od čuvanja unučadi nije stigla da mu kaže da joj je život sa njim bio u potpunosti ispunjen i da joj se činilo da ništa ružno ne može da joj se desi dok je on pored nje. Pomilova ga, poljubi, zatvori mu oči, prekrsti ruke, upali svijeću. Nije ni primijetila kad je zora ušla u sobu, nije ni pijetla čula, vrijeme je bilo stalo, zaledilo se.
– Moram da javim djeci – reče mu kao da traži savjet kako da to uradi, sa žaljenjem što je ova njihova posljednja noć tako kratko trajala, jer je imala još toliko toga da mu kaže.
Obeća mu da će, kao i uvijek, biti jaka, da će djeci objasniti da je, eto, došlo vrijeme i za njega, i da joj je žao što je ovo kraj njihovog zajedničkog života dugog više od pola vijeka, a tako bi voljela da je tek početak…

 

Radmila Arambašić, djevojačkog prezimena Aranitović, rođena je u Malim Krčama kod Pljevalja, 1949. godine, gdje je završila osnovno i gimnazijsko obrazovanje. Studirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu (Odsjek za francuski jezik i književnost). Radila je kao profesorica u Gimnaziji u Pljevljima, a potom u preduzeću „Rudnap“ u Beogradu. Objavljuje u više listova i časopisa. Publikovala je zbirku poezije Dotaknuti snovi (Beograd, 1999). Uz više njenih pjesama komponovana je muzika, autorka je kratkih priča koje su dobijale nagrade na raznim konkursima, predsjednica je Književnog kluba PTT radnika ‘’Đoka Pavlović’’, članica Udruženja književnika Beograda, Saveza književnika u otadžbini i rasijanju, Udruženja tekstopisaca ‘’Lira’’ Srbije, Književnog kluba ‘’Đuro Salaj’’ iz Beograda. U osnovi njenog pisanja je radost življenja, postojanja i stvaranja. Živi u Beogradu.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

57 engleskih riječi koje trebate znati za rad na računaru

Већином старији људи, али богами и млађи, па чак и они који завршавају факултете не могу да се навикну на рад на рачунарима је...
by Redakcija
 

 
 

Poezija Žakline Mančić

Žaklina Mančić   More   Pred osvit zore, nemirno more. Posmatram talase. Nervozno kvase krotko kamenje. Lupaju o stenje, ritmicno, ljuto. Daleko, napucini, Sunce se, čini, trudi da probije oblak. Nejak, izmučen z...
by Redakcija
 

 
 

Denis Kožljan: Avlija

Denis Kožljan   AVLIJA   dokaz jednog vremena, svjedočanstvo koje traje, “Prokleta”samo u stranici davnih dana, sadašnjost sadržana u zrnu kafe i kocki šećera, porušenih zidova, slobodom okupana, u ...
by Redakcija
 

 

 

Poezija Rijada Arifovića

Rijad Arifović   Šutnja   U sumrak na putu od pamuka sreo sam čovjeka koji je stihovima kovao sablje ukrašene čipkama riječima koje su mirisale na jabuke potapao španske lađe Ne rekosmo ništa šutnjom ispisas...
by Redakcija
 

 
 

Adisa Muhović: Čaj od dunje

Adisa Muhović   Čaj od dunje   Draga majko, voz je stigo u Njemačku i sa njim ja. Spavo sam sinoć na stanici, ali ne brini. Ljeto je i nisam nazebo. Znam da se sekiraš, ali nemoj, kad ti ja velim. Ovdje je sve no...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona