Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

24. Maja 2023.

Radmila Vojinović: Dvorište u Vojvode Savatija

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Radmila Vojinović

 

Dvorište u Vojvode Savatija

 

Svaki odlazak na groblje  vraća mi istu misao kako je život ograničen. Groblje uvek podseća da čovekov put ima kraj bez obzira na strah i nadu i silnu želju da se to odloži. Uvek idem na ulaz koji vodi sa Bulbudera, pored kuće gde sam odrastao. Pre nego  što je  dvorište mog detinjstva postalo gradilište otišao sam tamo poslednji put.

Kapija u Vojvode Savatija 27 držala se  samo na jednoj šarki. U kamenom svodu iznad kapije još je utisnuta girlanda i inicijali mog pradede MS. Silazim niz dva kamena stepenika. Povađeni prozori, razvaljena vrata, razbacane saksije sa suvom zemljom. Crep se obrušio. Svaka  uspomena na dvorište počinjala je slikom belih, mirišljavih čaršafa koji se vijore na razapetim konopcima i mirisom sveže pečenog hleba. Kad zažmurim,  vidim nas, čujem nam glasove u dvorištu  naših igara. Ali sva deca iz dvorišta sad su odrasla i otišla svojim putem.

Svaki korak je bio vraćanje u prošlost. Sunce se probija kroz grane bora i pecka mi obraze. Lice mi se žari kao od babinih poljubaca. Svetlo se prelama, učini mi se da se cakli tečin zlatan zub. Vazduh je nežan i blag kao dodir svile sa Olgine čarape. Kad  dune malo jači vetar  ljuljaju se grane kao  rep na vrhu glave moje tetke Mice. U  mirisu  borovih iglica  mirišu prženice.

Prepoznah dasku koja se izvlačila na trpezarijskom stolu, da se proširi.  Bilo je dovoljno da stavim dlan na njenu glatku površinu i ja ponovo imam  deset godina.

Utorak je. Dan za kartanje kod moje babe i dede. Razvlači se sto, peru čaše, glanca escajg. Para od gibanice se probijakroz krpu.

Od gostiju , prvi su stigli Filipovići.  Onda začujem Savin smeh sa kapije – ho, hoho! Kuma Ruža nosi vanglu sa krofnama. Stižu Micini, stižu Olgini.

Velika i sjajna površina stola blista na svetlu. Remi se igra u dvanaestero. Četiri špila  karata. Divno je bilo gledati ih.

Sedam na prag između soba. Ne bih da propustim događaje ni na jednoj strani. Dnevna soba je puna dece. Igraju mice i crnog Petra.

– Deli!

Lete karte po glatkoj površini stola, lako i šuštavo kao pahulje snega. Lica su se zarumenela, ali na njima se ništa nije moglo pročitati. Svi su strasno voleli da igraju karte. Čujem babu kako opominje kad nekom izleti psovka (Deca su tu). Na gramofonu se vrti ploča, San Remo 1964. Kad dođe na red Bobi Solo, svi odlože karte na tren i zanjišu se zatvorenih očiju.

 Una lacrima sul viso( jedna suza na tvom licu)

Kako su divne bile te pesme iz šezdesetih,  kako je bila divna pesma porodice u kojoj vladaju ljubav i sklad.

Škripe stolice, zaustavlja se dah. Tajac.

A, onda kao iznenadni letnji pljusak začuje se tresak – Hand!

Vazduh treperi od eksplozije smeha, povika, zveckaju čaše , deca poskakala pa vise na vratima kao grozdovi.

Kuma Ruža uzima čašicu sa višnjevačom. Mali prst na ruci malo je podignut i graciozno povijen. Dugo, dugo posle, ništa mi nije bilo tako otmeno i tako gospodstveno kao mali prst kuma Ruže dok pije višnjevaču.

Dvorište moje drago – kažem na kapiji – neću ti se više vraćati.

***

Penjem se uzbrdo uz zvezdarske uličice, izbijam na Rtanjsku i tu prelazim Severni bulevar. Ulazim na groblje.

Svi su tu kao nekada za velikim trpezarijskim stolom. Sava i Daca i Filipovići i kuma Ružini i moje tetke ,deda i baba i moji roditelji. U mojoj glavi svi su ostali isti i ne želim to da promenim.

Kad su kupovali grobnice, gledali su da budu u blizini. Jer, kad napadaju snegovi, kad bude vreme slava i praznika, da lakše dođu jedni kod drugih. Sa brežuljka se vidi zvonik crkve Lazarice, krovovi kuća u Vojvode Savatija i orah u Peristerskoj, a odatle do velikog, niskog neba, začas.

Ljubim babu u obraz. Leden je i nežan kao pahulja. Palim kandilo koje obeležava besmisao smrti.

Vraćam se kući kroz šumu stubova od crnog granita koji kao neki simboli trajnosti paraju nebo. I dok hodam  preko ostrva mahovine i suvog lišća obuzima me osećaj prolaznosti života.

Ne volim groblja. Nije to zbog tišine koja pada svom težinom na moja leđa, nije što me to rastuži i uznemiri, nego je zato  što ne mogu da zamislim da su zauvek otišli svi ti divni, dobri ljudi i njihovi veličanstveni životi.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Ministarstvo kulture i medija
 
 

 

Maja Nastić: Trenutak kad je meni počeo mir

Маја Настић   Тренутак кад је мени почео мир   (према мотивима истините исповести Р. Б. која је након Олује дошла из Карло...
by Redakcija
0

 
 

Miodrag Lazarević: Više sreće 2023. (Trećenagrađena priča za 2022. po izboru časopisa Avlija)

Миодраг Лазаревић   ВИШЕ СРЕЋЕ 2023.   – Човече, прошло је подне, а ти ником још ниси честитао Нову годину!- рече супруга ...
by Redakcija
0

 
 

Svjetlana Pravdić: Samohrana (Trećenagrađena priča za 2022. po izboru časopisa Avlija)

Svjetlana Pravdić     SAMOHRANA     Bila je samohrana majka. Imala je jednog malog dječaka, zdravog, od tri mjeseca. Radila je kao kasirka u supermarketu, i iako je imala malu platu, uspijevala je, raciona...
by Redakcija
0

 

 

Emina Jusufović: Šuma (Drugonagrađena priča za 2022. po izboru časopisa Avlija)

Emina Jusufović . ŠUMA .   Već dugo se spremam napisati priču o jednoj šumi. Kakva će to priča biti ne znam, ne znam ni kako napisati priču o šumi, ali ću je napisati, pa kakogod. Mnogo mi nedostaje ta šuma iza ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Slađana Stavreva: Pogled (Drugonagrađena priča za 2022. po izboru časopisa Avlija)

Slađana Stavreva . POGLED . To jutro, kada smo bežali od naše razjarene braće, od onih kojima smo do juče kafu kajmakliju kuvali i slatko uz osmeh darivali, zakaćila sam svoj pogled na jednu procvetalu granu stare trešnj...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange