Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

15. Februara 2018.
 

Ramo Markišić: PLAVSKE PRIČE

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ramo Markišić

PLAVSKE PRIČE

Ramo Markišić je rođen 24. aprila 1924. godine u Vojnom selu. Učesnik je NOR-a od 1944. godine. Ranjen je kod Sarajeva 9. 02. 1945. godine. Emigrirao je u Albaniju 7. 05. 1951. godine. Poslije raspada SFRJ vratio se u rodno mjesto 1991. godine. Napisao je zbirku priča ”Kamen je težak dok nije pomjeren sa svoga mjesta” koju je izdao podgorički Almanah 2008. godine. Ramo Markišić je preselio na ahiret 2011. godine.

KOLAŠ

Jednog dana u rano proljeće 1913. godine vraćao se iz Plava Šećo Bajramov, koji je prije dva-tri mjeseca stigao sa Cetinja, gdje je bio odveden sa Duljkom Muljovim, sa grupom najuglednijih Plavljana i Gusinjana, kao talac 1912. godine. Stiže Šećo na Ulicu, poveliki prazan prostor u sredini sela gdje su se seljani okupljali, nedaleko od kuće Seljmana Kuča koja je bila sjedište Vojnoseljske opštine. Tu bijaše poveći skup seljana pravoslavca, koji o nečemu žučno raspravljahu.
– Pomaga Bog! – pozdravi ih Šećo.
– Bog ti pomogao! – odgovoriše mu komšije.
Ne moga Šećo da razmine, jer ga mnogo interesovaše o čemu pričaju, pa, iako ga ne zvaše, priđe im.
– O čemu se to dogovarate? – pita ih Šećo.
– Pratio mi je naš gospodar, kralj Nikola, kolaš da ga dadnem Vojnoseljaninu kojeg narod na skupu proglasi za najboljeg junaka, za najkuražnijeg i najzaslužnijeg. Ja neću da odredim ko je to među Vojnoseljanima, a oni sami ne mogu da se dogovore. Svaki sebe smatra da ga zaslužuje, pa evo prođoše dva sahata u tome raspravljanju. – odgovori mu službeno lice Vojnoseljske opštine, pokazujući kolaš koji mu bijaše u ruci.
Priđe mu Šećo Bajramov, uze kolaš, zadjenu ga za pojas i reče:
– Ja ću ga, braćo, uzeti, kaet vi ne znate kome da ga date.
Prije nego što okupljeni stigoše da se pobune, službenik, kao da to jedva dočeka jer se bio naljutio na prisutne seljane, čestita mu ga:
– Srećan ti bio, Šećo.

.

ZAKLETVA

Medo Bejtov iz Vojnog Sela je poštenim i teškim radom stekao, za tadašnje prilike, dobro imanje. Držao je poviše koza, nekoliko krava i konja. Na svojoj zemlji je nalazio žita da podmiri potrebe svoga domaćinstva, a kada bi bila rodna godina, dosta žita je imao i za prodaju. Tada je kosač kosio čitav dan za kapu žita (ćulaf ili crnogorsku kapu). U to vrijeme, prema dogovoru vlada Kraljevine Jugoslavije i Kraljevine Albanije, žitelji Vrmoše, doline u susjednoj Albaniji, mogli su dolaziti četvrtkom u Gusinje na pazar, da kupe žito ili drugu robu, ili, pak, da nešto od svoje robe tu prodaju.
Jednog četvrtka iznio Medo Bejtov tovar žita na pazar u Gusinje. Priđe mu jedna stara katoljkinja iz Vrmoše i zatraži od Meda:
– Da mi daš tovar žita, veresije za dvije neđelje.
Medo je govorio albanski jezik, kao i većina Plavljana i Gusinjana, pa joj odgovori:
– Nađi nekog da ti bude dorzont.
– Tražila sam po pazaru, ali ne nađoh nikog poznatog. Roblje (članovi porodice) mi je bez hljeba, a čovjek (muž) mi je otišao u Skadar, da nešto zaradi. Sigurno ću ti za dvije neđelje donijeti pare.
Medu je novac hitno potreban da vrati dug, a i ne poznaje ovu ženu, pa razmišlja da li da joj da žito ili ne, a ona će ponovo:
– Hajdučica svoje kuće bila, ako ti za dvije neđelje ne vrnula pare.
Medo joj, tada, bez riječi dade žito. Dovede ona mazgu na koju on natovari dvije vreće žita. Kad stiže kući, Medo ispriča kako je prodao žito. Njegova žena, Ambera, reče mu:
– Haj što dade žito, no dade i vreće.
Poslije dvije neđelje, kao što je i rekla, dođe stara katoljkinja na pazar u Gusinje i dade Medu pare. Kad Medo izbroji pare, uze ona iz torbe vunjene čarape i dade mu ih na dar, a zatim mu pruži još pola dinara govoreći:
– Pošto ja ne ulazim u kahvu, pa te ne mogu častit, evo ti ovo da popiješ jednu kahvu.
O tome je često pričao Medov sin Biljko.

.

KOSAČ

Tek što na jutarnjem suncu zaiskriše kapljice rose u visokoj planinskoj travi, zakosiše se kosači. Krenuše pravo naniže, niz blagu padinu livade, korak po korak uz ritmičke zamahe kosom. Za njima ostajahu debeli otkosi pokošene trave.
Ispred tridesetak kosača je poznati kosač Fejzo Hasov. Dok je god Fejzo kosio bio je kosobaša. On ne hita, zamasi su mu spori i široki, polako krače ostavljajući za sobom široki trag do crne zemlje pokošene trave. U njegovim snažnim rukama kosa izgleda kao igračka. Polako ide Fejzo za kosom. Neće brže. Neće da zamori kosače. Dug je julski dan. Na svakih dvadesetak metara zastane, zabode kosište u zemlju, uzme šaku pokošene trave, obriše kosu i namakne je belegijom. I tako raskosi Fejzo, a kosači za njim, do polovine Treskavice, dole prema Treskavičkoj rijeci, pa zatim okrenu naviše da kosi uz livadu. Za njim ostaju dva spojena otkosa, koja se na livadi izdižu kao planinska kosa.
Bilo je to pedesetih godina prošlog vijeka. U kosačima je toga dana, pored Fejza Hasovog, kako mi je pričao Mujo Duljkov, bilo još nekoliko Markišića priznatih kosača: Smajo Aljov, Bajram Redžov, Hamo Medov, Ujkan Duljkov i Balji Husko. Oni su u prvoj polovni kosača, među najboljima. Zajedno, jedan za drugim su stali u red, da se uzajamno čuvaju i prate.
Svaki kosač nastoji da drži korak sa ostalim kosačima, da ne zaostane. Većini to uspijeva lako, bar u početku i dok je trava rosljiva. Kasnije, kako dan odmiče, kada sunce upeče a trava se sparuši, kosači se sve više razređuju. Zaostaju najviše oni koji kosu ne znaju dobro da urede, da je nakleplju, i da je belegijom namaknu (naoštre, nabruse). Oni prhaju, čas požure, pa zatim zastanu, siluju kosu, kose snagom.
Kose kosači uz livadu. Fijuču njihove kose kroz rosom poprskanu šarenu planinsku travu, a kad zamahnu svjetlucaju kose kao ogledalca. Tako, kad sunce skoči konopac iznad Kopiljana nad Vojnoseljskim katunom, stiže Fejzo na vrh livade. Nabrusi kosu i sjede. Uze drvenu kutiju punu duhana i savi cigaru. Kako koji od kosača završi otkos, dolazi kod kosobaše Fejza da se odmori. Samo što Fejzo povuče nekoliko puta iz tek zapaljene cigare, priđe Fejzu jedan od mladih kosača, uze Fejzovu kosu pitajući ga:
– Mogulj da ju provam?
– Provaj ju – odgovori mu Fejzo, pa nastavi da puši.
Ode mladić i poče da kosi, a kosa mu ide kroz travu kao po vodi. Vrati se do Fejza i reče:
– Eh, kaet bi keo da mi ju prominiš. Sa ovakom kosom ne bi ti popuštijo.
– Ja bi ti kosu prominijo, no ti ne mogu ruke prominit. Donesi mi tvoju kosu – odgovori mu Fejzo.
Kad kosač donese kosu, Fejzo poče da razgleda kako je nasađena na kosište, kako je naklepana, a zatim mu pogleda belegiju (brus) i pribor za klepanje. Kad završi reče:
– Ovake kose nisu loše, meke su za klepanje. Kosa ti je dobro nasađena, taman je savijena. Brus ti je taljijanski, a oni su najbolji. I alat ti je dobaer, bolji je od moga. Alji, kosa ti je slabo nakljepana, na dosta mjesta je zavrnuta, a poneđe nazubljena ka testera. Ako kosu ne znaš dobro da kljeplješ, da je brusom kaet treba namaekneš, koljko treba brusom da pritisneš, ako kosu od kamenja ne čuvaš, moraš da kosiš snagom. Tako ne moš cilji daen da izdržiš. Hoj da se udaviš. Hajde da zajedno klepljemo, saet kaet se iskose svi kosači, da ti pokažem kako se kosa uređuje.
Sjede mladi kosač, a Fejzo do njega. Zabode nakovalju u zemlju, nasloni se na lakat lijeve ruke, uze vrh kose između palca i kažiprsta, a čekić desnom rukom i poče njime da udara po oštrici kose. Zaustavi ga Fejzo pa mu objasni u koji dio oštrice kose da udara i sa koliko snage, da se oštrica što bolje tanji, a da ne puca i da se ne savija. Nakon toga uze Fejzo džaklju, izvadi iz nje nakovalju i čekić, sjede do mladog kosača, uze kosu i poče da je kleplje. Odmjerenim udarcima čekića, tanji Fejzo kosu, a njena oštrica kao da se lije, bez ijednog zupca na oštrici. Povremeno nadizire mladića do sebe i po potrebi mu daje savjete. Počeše da kleplju i ostali kosači, pa planinski mir razbi metalni, neujednačeni, isprekidani glas mnogobrojnih čekića.
Kad završiše sa klepanjem, Fejzo još jednom uze kosu ovog kosača, pogleda je i reče:
– Saet je dobro. Dobro ju čuvaj, da ju u zemlju i kamen ne zavrneš i ne istupiš. Nemoj saet da ju brusom mlogo pritskaš, da ju brus ne nosi. E kaet se istupi, brus nemoj da žaljiš. Samo tako pazi, bićeš ti dober kosač.
Samo što Fejzo sa poukom završi, uočiše preko livade planinke. One su u šarenim dimijama, sa crvenim debeljanima (kao kecelja), džemperima i bluzama, sa bijelim tulbentima (mahramama) zabrađene. Na glavama im na naslaganim peškirima tepsije, a u rukama kotlovi i drugo posuđe. Ispred njih i oko njih trčkaraju djeca. Ona nose sahane, kašike, vodu.
– Na vrijeme ni stiže doručak, reče Fejzo.

.

PLANINKA

Mejremin stan bio je najuredniji u čitavom katunu.
U njenom stanu, kao ni u drugim stanovima u katunu, nije bilo patosa, ali je bio zastrt lubom (korom) smrče. Hamo i Zajo, njeni đeverovi, čim su izdigli na stanove ogulili su od debelog stabla koru, izrezali je prema odgovarajućim dimenzijama i njome zastrli, kao nekim tepihom zbijenu zemlju u stanu. Po lubi bile su zastrte stare, ali čiste ponjave i staze. Uz jedan zid, kao pod konac, na kovčegu složena posteljina, a sa gornje strane uz brvna na ponjavama ovčije pustećije i dva-tri vunjena jastuka, ispunjena zbijenom vunom. Preko jastuka tentele (rastegnuto dugačko parče beza, po dno okićeno čipkom). Uz brvna sa donje strane stana, izdignuta od zemlje na kamenju, debela smrčeva daska. Po dasci poređane kace za sir i skorup, pokrivene kao snijeg bijelim platnom od beza, i prema vratima štruglja i posuđe. Visoko na svim brvnima pričvršćene debele police od smrčeve daske. Na policama sa gornje i donje strane stana poređane kopanjice (karlice), a u njima razlivena varenika, po kojoj se uhvatila kao prst debela kora skorupa. Do vrata sa donje strane umjesto lube postavljene tanke kamene ploče, sa kojih se voda prema jednom otvoru na dnu stana sliva. To je vodovalja, mjesto gdje se pere posuđe. Do vrata sa desne strane je ognjište, od valutaka iz obližnjeg potoka napravljeno. Iznad ognjišta crne verige i na njima lonac sa vodom. Pokraj ognjišta crepulja od gline za pečenje hljeba i uz brvna prislonjen sač. Oko ognjišta je nekoliko trupina za sjedenje.
Pozva Mejrema jednom prilikom Idriza Mula Sadovog i ženu mu Haljimu na kahvu. Kad uđoše, pozdraviše se sa planinkama iz katuna koje bijahu došle na kahvu. Čim sjede Idriz će Mejri:
– Sestro Mejrema, ljepši je tvoj stan no nečija musafirska soba.

.

KONJ

Od davnina su Plavljani i Gusinjani prenosili robu konjima, karavanima, iz trgovačkih centara, Skadra, Podgorice, Peći, Đakovice, Prizrena i Skoplja, a nekada i iz Dubrovnika, Kotora i Soluna. Za Peć su išli preko Dijela, pa niz Rugovsku klisuru; za Dečane, Đakovicu, Prizren i dalje prema Skoplju išli su uz rijeku Babinopoljku, pa uz Valja, zatim preko prevoja Zavoja pa niz Dečansku Bistricu; za Skadar su karavani išli dolinom Vrmoše pa preko Keljmenda, a za Podgoricu preko Hotskih Korita. Zimi su karavani išli pretežno kolskim putevima, pa i ako im je bilo mnogo dalje. Dobri, iskusni kiridžije, dobro su hranili i pazili svoje konje i nikada ih ne bi pretovarili, a dobar konj nosio je preko 120 kilograma.
Povremeno tim poslom su se bavili Medo Bejtov, Duljko Muljov, Huso Muljov, Šećo Bajramov i još neki Markišići. O tome mi je pričao adžo Huso kada smo jednom prilikom, još tada nijesam imao 18 godina, išli iz Vojnog Sela u Skadar i nazad pješke.
Jednom pred kraj zime Medo Bejtov, Duljko Muljov i Huso Muljov prenosili su u Podgoricu, za kiriju, plavsko-gusinjskim trgovcima kože, vunu i maslo, a iz Podgorice u Plav i Gusinje so, šećer, gas (petrolej) i tekstil. Tek što su razminuli Verušu, vraćajući se iz Podgorice, naiđoše na jednog plavskog kiridžiju, koji bijaše mnogo zaostao iza karavana. Konj mu bijaše “promijenio boju” od znoja i jedva idaše širokom prtinom, a i kiridžija, čije vam ime neću kazati, a možda ste i vi čuli za njega i ovu priču, bijaše sav u znoju. Preko ramena bijaše zametnuo jedan omanji džak. Taj je džak bio stavio na konja u trešelj, pa kada je konj posustao (nije mogao više da ide), skinuo je džak da bi mu malo olakšao.
Medo, Duljko i Huso zaustaviše se kod njega, pomogoše mu da rastovari konja, da se odmore i konj i kiridžija. Kad rastovariše konja, Duljko Muljov mu reče:
– Ček koji ne čuva svoga konja biće sam konj.
Pošto se malo odmoriše i konj pojede nešto zobi iz zobnice, natovariše ga, a dio robe, da olakšaju konju, i onaj džak što je kiridžija na rame nosio rasporediše na svoje konje.
Krenuše ka Plavu.

.

MOŽE LI INSAN DA ZABORAVI VATAN

Ramo je često uzimao odive svoje i svojih i Mejreminih svojti, koje su živjele po raznim mjestima u Albaniji, u rodovanje, da razgovore Mejremu, jer je ona stalno bila omrznuta zbog želje za svojom djecom i svojim rodom.
Došla tako jedne zime kod Rama Medovog i Mejreme u Durs u goste Đuma Nikšić, odiva Sujkovića, daidža Ramove majke Ambere.
Pita Đuma Mejremu:
– Mejrema, žaljiš lji svoje mjesto? Ja sem evo ovamo u Skaeder punija pedeset godina. Nikako ne mogu da zaboravim Laze Sujkovića, đe sem se rodila i porasla. Kaet hoću da zaspem pojave mi se Lazi ispred oči, pa otljaen gljedam moje Gusinje. Što sem starija, što mi se edželj više primiče sve više željkujem Gusinje.
– Tetka Đumo, moj đever Biljko često je kupovao zemlju pa bi, da je podmiri, stoku prodavao. Jednu kravu, Šarku, prodade Hamu Hajra Maka Juljina. On ide na stan u Košuticu Čekića. U proljeće kaet bi izlazilji na stan, prolazilji bi kraj naše kuće u Vojno Selo. Kad bi došlji do naše kuće krava Šarka bi zarikala. Tako bi rikala i kaet bi slazilji ses stana. Eto tetka, kaet hajvan ne može da zaboravi vatan, kako može to da učini insan. – odgovori Mejrema.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

BRANISLAV BANKOVIĆ: ISPOVEST FENIKSA KONJANIKA

Mada je prošlo preko trideset godina od tada još uvek nosim živo sećanje na dan kada je lepotica Nusreta ušetala u moj život. Bilo je to na Balkanu poslednje nedelje Velikog posta kada su žene zaključavale klavire, a mu...
by Redakcija
 

 
 

DUŠAN DOJČINOVIĆ: PEŠČANI SAT

Пешчани сат на радном столу, чика Ахмеда, је неумољиво цурио и показивао да смо се нашли у разговору читав сат и по. Моје име ј...
by Redakcija
 

 
 

Rebeka Čilović: Moramo imati više sabura

Rođena si 1988. godine u Beranama. Kakva su tvoja sjećanja na djetinjstvo u gradu na Limu? Rebeka Čilović: Imala sam srećno i bezbrižno djetinjstvo ispunjeno bojama. Ne mogu izdvojiti ništa naročito, jer mislim da je sv...
by Redakcija
 

 

 

Enesa Mahmić: U Sandžaku sam dobila podršku – ljudskost i lijepu riječ

Rođena si 1989. godine u Doboju. Kakva su tvoja sjećanja na djetinjstvo koje je vjerovatno u značajnoj mjeri obilježila agresija na Bosnu i Hercegovinu? Čega se najradije sjećaš iz djetinjstva? Možda želiš da nam ispr...
by Redakcija
 

 
 

Ana Stjelja: Moje opredeljenje je dobar i častan čovek, a ne na koji se način moli

Рођени сте 1982. године у Београду. Каква су Ваша сјећања на дјетињство које је вјероватно у значајној мјери обиљежио и рат ток...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona