Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

25. Jula 2015.
 

Ramo Markišić: Plavsko-gusinjske priče

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

NAJBOLJI LJUDI I JUNACI

Otišao Buljo Šoškić u Beograd kod kralja Petra I, kako bi ga zamolio da interveniše kod turskog Sultana da mu pomiluje oca Sima, koji je bio u zatvoru zbog ubistva komšije. Tom prilikom, pored ostalog, pita kralj Petar Bulja:
— Brate Srbine, koja su bratstva najbolja u Plavskoj nahiji?
— Najbolji su Redžepagići. Oni u Plavsku nahiju vladaju više od 200 godina.
— Ne, nijesu najbolji Redžepagići. Najbolji ljudi i junaci u Plavskoj nahiji su Omeragići. Oni su pobjeđivali u svim borbama Klimente, a pobjedili su i nas kod Bijelog Polja.

NE DRŽE KONJE VRANCE

Nekada se kod Bijelog Polja odigrao žestok boj između turske vojske, kojom je komandovao jedan Omeragić, i srpske vojske. Tokom borbe upade konj vranac Omeragića u baru i dok je pokušavao da izađe iz nje, pristigoše srpski borci i posijekoše ga. Iako ostadoše bez komandanta, turski vojnici dobiše još jednu značajnu bitku.
Od toga dana niko od plavskih Omeragića više nije držao konja vranca.

VIŠE SULTANA NE MOLE

U tursko vrijeme, za ubistvo svog komšije, Simo Šoškić iz Meteha bi osuđen na dugogodišnju robiju. Poslije nekoliko godina, Simov sin Buljo, smatrajući da mu otac neće živ izaći iz zatvora pođe u Beograd kod kralja Petra I Karađorđevića da ga zamoli da interveniše kod sultana u Carigrad, da mu oslobodi oca Sima.
Kralj lijepo primi Bulja. Razgovarali su o stanju u Plavskoj nahiji, o plemenima i bratstvima, vodećim ljudima. Čudio se Buljo odakle Kralj toliko zna o plavsko-gusinjskom kraju.
Na kraju Buljo ispriča kralju Petru sve pojedinosti o svom ocu.
— Mi više sultana ne molimo. — reče mu Kralj i naredi da se Bulju da novac za put.
Ode Buljo nezadovoljan kući. Pokupiše se rođaci da ga dočekaju. Ispriča im Buljo kako ga je Kralj lijepo primio, ali da nije htio da ga pomogne da oslobodi oca Sima iz zatvora. Bi im mnogo krivo na Kralja i izgubiše svaku nadu za Sima.
O tome je često pričao Buljo i na kraju bi priču završio riječima:
— Nego, da vidiš, ja bih kod Kralja u proljeće, a u jesen puče rat protiv Turske i Simo iskoči iz zatvora. Sjetih se tada šta je Kralj mislio kada mi je ono rekao “Da više sultana mi ne molimo”.

POKLONIO MU PUŠKU

Mulja Selmanbegov, dobar domaćin i čovjek, a uz to poznat po hrabrosti, imao dobru livadu u Đuričkoj Rijeci. Livada zapala za oko Mirku Đuričaninu, čija je imanje nedaleko od Muljine livade. Riješi Mirko da otme livadu, kao što su to pojedinci (pravoslavci) u ovom kraju u to vrijeme uradili. Jednog dana Mirko uze kosu i sa svojima pokosi livadu, kao svoju, sa familijom osuši sijeno i zdjenu ga u naviljke (plastove). Narednog dana ode na livadu da izvrši pripreme za zdijevanje sijena. Objesi pušku na johu i sa sjekirom posiječe grane johe da ih prostre oko ostrža, oko kojeg će sijeno zdjenuti. Kad to završi, uze ćuskiju i poče da kopa hrupu za ostrže.
Toga dana Mulja krenu iz Plava put Beljetina sela, Kad stiže naspram svoje livade, pogleda je i ne moga čudom da se načudi: njegova livada pokošena, sijeno osušeno i u naviljke pokupljeno. Skrenu Mulja sa puta, potrča naniže do sela i pregazi obuven Đuričku rijeku. Ugleda Mirka gdje kopa jamu za ostrže. Razgleda Mulja okolo, da vidi ima li još nekog na livadi, ali Mirko bijaše sam. Na jednoj johi vidje obješenu pušku. Nečujno priđe Mulja do johe, skide pušku, otvori njen zatvarač. Puška bijaše puna. Repertira pušku i polako priđe do Mirka. Uperi mu pušku u leđa:
— Zar ti moju babovinu da otmeš. Neće ti valjati ni ona tvoja.
— Za Božji atar nemoj da me ištetiš. — uplašeno uzviknu Mirko.
— Diži se i nemoj da se okrećeš. Idi predamnom. — zapovijedi mu Mulja.
Tako Mulja sprovede Mirka do Plava, na opšte čuđenje seljana koje su sretalji i kraj čijih kuća su prolazili.
Sprovede ga Mulja u žandarmeriju, koja je bila u kuli Kupše Redžepagića.
Uđe Mirko kod načelnika, a za njim Mulja sa uperenom puškom
— Ovaj ludi beg oće da me ubije. — sa vrata se požali Mirko.
— Ke ovæ bezdušnik da mi otme ljivadu, pa ju i pokosi. — viknu Mulja.
— Odakle ti puška? — pita ga načelnik.
— To je Mirkova puška. — odgovori Mulja.
Okrenu se načelnik ka Mirku:
— Ti mu pokosi livadu na mobu i pokloni mu pušku. Za tebe nije puška, no metla. Vuci se kući. Ne diraj više Mulju i njegovu livadu.
Kad Mirko izađe, načelnik se okrenu pisaru:
— Piši Mulji odobrenje za ovu pušku. Za njega je puška, a ne za onog psa.
Dade mu još i 10 stega metaka.

PJESMA IZ TRAPA

Junuz Šahmanović iz Plava je imao zemlju preko Limskog mosta u selu Brezojevice, u Donjimm livadama. Poslije Prvog svjetskog rata, oduze mu vlast (agrar) zemlju i dodijeli je jednom pravoslavcu, Radenoviću. Tako osta Junuz bez imanja, a bio je gotovo nesposoban – hramao je na obje noge. Preživljavao je radeći sa konjem. Po tovar drva bi na pijac donio, nekom bi gnoj po njivi rasturio, drugom sijeno prenio, radio za dnevnicu. Tako je izdržavao sebe i majku. Da bi konja prezimio, kosio je ševar u Barama oko Plavskog blata i rijeke Ljuče, na trećinu (treći dio za njega), ili bi mu po neko po naviljak sijena poklonio. Žalio se Junuz gdje je stigao, ali uzalud.
Pogibe kralj Aleksandar 1934. godine. Vlada Kraljevine Jugoslavije objavi šestomjesečnu žalost. Pjesma i svako veselje je bilo strogo zabranjeno. Obradova se Junuz, jer je Kralja krivio za oduzetu zemlju, pa se zavuče u trap i naglas zapjeva. I tako svakog dana. To čuše djeca, koja su slučajno kraj trapa prolazila, pa se za to Junuzovo pjevanje iz trapa brzo u čitavom Plavu ču. Doznadoše to i žandarmi i jednog dana ga uhvatiše na djelu. Izvukoše ga iz trapa i prebiše. Junuzova majka uvi Junuza u ovčiju kožu.
Kad se Junuz malo oporavi, ponovo “konju za rep”, kao i ranije što je radio i životario.

 

NAJVEĆI BULJUK

Zeka Ahmetov iz Vojnog Sela bio je uzoran domaćin. U njegovom domaćinstvu sve je bilo u savršenom redu, sve na svome mjestu. Držao je po tridesetak ovaca, dvije tri krave i konja, dovoljno za njegovu porodicu. Bio je i odličan stolarski majstor. Radio je sve što je u kući od drveta, pa i poljoprivredne alatke, koje ne samo da su bile veoma funkcionalne i lahke, nego su bile i veoma lijepe, kao da su umjetnički predmeti a ne predmeti radu namijenjeni.
Zeka Ahmetov bio je i veliki džumertan, uvijek spreman da nekom pomogne, pa makar bilo to i na njegovu štetu. Zato je bio veoma cijenjen u čitavom kraju.
Kada bi Zeka krenuo s proljeća sa stokom na planinu Veliki Hrid, na Jeljića katun, dok bi stigao do Plava njegovo stado stoke bi se udvostručilo. Naime, oni koji nijesu izdizali u planinu, a imali bi po jednu kravu, nekoliko ovaca, ili, pak nešto od jalove stoke dali bi Zeki da ih on čuva i da im njegova žena kupi smok. Malo je bilo ljudi koji bi uzeli tuđu stoku da čuvaju, osim ako se radi o nekom prijatelju kojeg je bilo teško vrnuti. Zeka nikog vratio nije. Pred kraj njegovog života sve se manje izdizalo na planinu, pa je bilo sve više ljudi koji su mu davali stoku da je čuva tokom ljeta, a kako su naučili da Zeka nikog vratio nije, ponekad ga ne bi pitali, već bi samo svoju stoku sa njegovom pomiješali. Tako je njegov buljuk postajao sve veći i veći.
Njegova djeca bi gunđala, a i žena kada je on ne čuje, ali je on tako radio dok god je bio živ.

NEKA JE ZAVJESA UVIJEK ODŠKRINUTA

Kada se Ramo Medov 1993. godine vratio iz emigracije u Vojno Selo, njegov drug i prijatelj iz djetinjstva i mladosti Zeka Ahmetov mnogo se obradovao. Često su se posjećivali i dugo razgovarali o vremenima koja su davno prošla i o onome što su samo oni znali. Na prozoru sobe, sa kojeg se lijepo vidi put koji prolazi preko sela, Zeka nikad nije dao da je zavjesa navučena, nego je uvijek morala biti odškrinuta. Kad bi mu žena pogriješila i navukla zavjesu, Zeka bi joj rekao:
— Odškrini zavjesu, hoću da gljedam Rama kada prolazi putom.

PAPRIKE

Tek što su planinke jutarnju vareniku svarile i čobani stoku na popasak izjavili, zlatni zraci vrućeg avgustovskog sunca obasjaše Idrizov katun iznad Strmca. Pokupiše se planinke na kahvu u stan kod Mejre.
Stavila Mejra poveću džezvu sa vodom za kahvu u ognjište, a ispred svake planinke ćikaru (šoljicu) za kahvu. Dok se pripremala kahva, planinke pričahu, uglavnom, o poslovima iz katuna. Jedna od žena kaza da joj je muž bio skoro u Peć i da joj je pričao da su paprike već počele. Haljima, Idrizova žena, reče:
— Što bih voljela na skorup da ispečem papriku.
U stan uđe Idriz i ču Haljimu šta reče ali ne komentarisa ništa. Podigoše se planinke, napraviše mu mjesto, a on će Mejri:
— Haj sestro, i mene turi kahvu.
Kad popi kahvu iziđe Idriz iz stana. Ubrzo dovede konja u katun, koji je bio za konopac svezan u livadi ispod joša kod česme Zekače. Bio je to njegov đogat zvani Pehlivan. Pazio ga je Idriz kao da je ljudsko biće. Na njegov zvižduk je kod Idriza dolazio. Naučio ga je da uz tamburu igra, da “dvori” na zadnjim nogama. U svatovima ili na bačiji na Malom Hridu ni jednu košiju nije izgubio. Osjedla Idriz Pehlivana i stavi mu uzdu. Sjedlo i uzda raznobojnim kitama okićeni. Na čelu Pehlivana malo ogledalce pričvršćeno. Pehlivan od nestrpljenja igra u mjestu.
— Akobogda? — veli mu Haljima, koja sa ostalim planinkama bijaše izišla ispred stana.
— Samo malo da ga prošetam, odgovori Idriz.
Pojuri Pehlivan sa Idrizom iznad Muhamed-hodžinih stanova i izgubi se prema planini, a Haljima reče planinkama:
— Ode Idriz da se isćejfi sa Pehlivanom po planini.
Pričala mi je Mejra često, da još nije bilo vrijeme ručku, kada se Idriz u katun vratio sa oznojenim Pehlivanom.
Ubrzo se katunom iz svakoga stana širio prijatan miris na skorup isprženih paprika.
Ljudi koji nisu znali Pehlivana nijesu vjerovali, da neko može iz Babinog polja za tako kratko vrijeme stići u Peć i vratiti se. Još je manje ljudi vjerovalo da će neko za ljubav svoje žene takav podvig napraviti, kao što još manje ljudi vjeruje da je za ljubav svoje drage neko mogao napraviti veličanstvrno zdanje — Tadž Mahal. Naravno nijesu vjerovali oni koji nijesu poznavali Idriza Mula Sadovog, koji nijesu znali sa koliko se pažnje, ljubavi i takta odnosio prema svojoj Haljimi, ali i prema svojoj djeci i svima u katunu.


 

Ramo Markišić

Ramo Markišić

Ramo Markišić je rođen 24. aprila 1924. godine u Vojnom selu. Učesnik je NOR-a od 1944. godine. Ranjen je kod Sarajeva 9. 02. 1945. godine. Emigrirao je u Albaniju 7. 05. 1951. godine. Poslije raspada SFRJ vratio se u rodno mjesto 1991. godine, a preselio je na Ahiret 2011. godine.

Priče iz knjige Kamen je težak dok nije pomjeren sa svoga mjesta – iz usmene proze plavsko-gusinjskog kraja, Almanah, Rožaje, 2008.

Istaknuta slika: Ibrahim Reković: Stara čaršija u Plavu (Dizdarevića grad)



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

TREĆA MEĐUNARODNA NAUČNA KONFERENCIJA “ETIKA BOSNE I HERCEGOVINE”

INTERNACIONALNI UNIVERZITET U GORAŽDU   TREĆA MEĐUNARODNA NAUČNA KONFERENCIJA “ETIKA BOSNE I HERCEGOVINE”     Goražde, januar, 2021. godine POZIVNO PISMO MOŽETE PREUZETI: poziv za konferenciju   Uvažene Koleg...
by Redakcija
0

 
 

Književni konkurs Udruženja nezavisnih pisaca Srbije

Književni konkurs za kratku pripovetku pod nazivom „357“ i sa temom: Šta nam to učini Kovid-19 ili, kako smo se mi s njim inatili?       Uredništva književnog časopisa „Književne vertikale“ i bibli...
by Redakcija
0

 
 

Una Mugoša: Kako je biti sam

Una Mugoša KAKO JE BITI SAM   Koračaš ulicom, samo sa svojom sjenkom, i u stopu te prati, i samo što je ne zgrabiš za gušu, i počneš da je daviš, i moliš je da te vrati.   Moliš je da se vrati, sa tobom, ba...
by Redakcija
0

 

 

Savez slijepih Crne Gore: AUDIO BASNE

AUDIO BASNE Savez slijepih Crne Gore je u aprilu 2020, na Dan knjige, pokrenuo aktivnost pod nazivom: Audio poezija. Riječ je o prilagođavanju poezije u audio formatu, koja je prvenstveno namijenjena osobama oštećenog vida,...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Anja Žujović: Cirkus

Ana Žujović     Cirkus     Dobro došli u cirkus! Karta je vaša. Koliko košta, Nebitno je sada!   Za tren, Za dva, Pojam o vremenu, Postaće san. I takav biće Vaš svaki dan! Dok kokice lete, A ža...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange