Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

30. Aprila 2014.
 

Rasim Ćelahmetović: Sultan djevojka

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ćatovića Mahalu, u Sjenici, sunce nekako posebno obasjava i grije. Grije umilnije nego bilo koji čeperak zemlje na dunjalučkoj kugli.
Nije to privid, nije varka, niti ljudska obmana. To je tako od vajkada, čudom zapisano. Čim na istoku zatrešnji prvi zrak, sve bljesne, zatitra, zaigra, šećerli i toplo. Cijela mahala postane tajnoviti broš ukrašen zlatnom i srmali žicom ispredanom sunčevim prstima.
Ljudi živnu. Kuće okrilaju. Život, u zanosu, odhukne: Haj-vaj! Sve zatreperi kao san, kao sjećanje na djetinjstvo, na prve ašikluke, dert i sevdah, na vatru praiskona. Zašto je to tako? Zašto baš u toj mahali?
One koji žive tu, u mahali, nije briga. Lijepo im. Uživaju u blagodetima, i dosuđenom nebeskom peškešu. Što da i dumaju. Možda bi, baš time, vremensku ćasu preokrenuli. Uzmu prizvali da im iz duše i mahale toplinu posrče.
A ima priča, srčika, što ide do živca vremena i sve razjašnjava. Priča koja se gega niz Sjeničko polje, zajedno sa vapom, sa pešterskijem dahom, vaktom obećanim i vaktom dočekanim. Izlazi iz nedogleda. Izvlači se iz zaborava kao zmija iz košuljice. I gle čuda, baš joj je zmijska kruna glavu ukrasila. Suštinu priče niko ne zna. Ne vidi se alem kamen od pokorice. Insan, što uđe na jedna vrata, a na druga izađe, i to zove životom, ima tek slutnju, lažni san, jalovu nadu u odgonetanju: šta je, šta bi moglo biti? Prodaja tekne za insaf. Gleda Mjesec, a divi se sjaju.
Davno, davno, na Pešteru su vladale zmije. Bijaše to divno vrijeme zmijske sreće, raskoši i izobilja. Niti im je ko smetao, niti su kome smetale. Imale su svoja životna pravila, jezik i običaje. Cika, radosti i zmijska veselja trajala su godinama ispod nebeskih greda. Na pašnjacima, na livadama, zmijske vojske uvježbavale su valjkasta tijela za odbranu zmijskog carstva. I sve bijaše u znaku zmije: munja, plamen, utroba zemlje, duša čovjeka, u zametku.
Ondje, gdje je sada Ćatovića Mahala, bili su zmijski dvori. U njima, u sjaju, pod krunom, car-zmija, sultan-djevojka. Takve ljepote, takvog šideta i pravičnosti zemlja nije upamtila. Samo radi nje, u prevelikom poštovanju, zmije se, iz uspravnog položaja, zemlji priviše. Od tada, one, zemljom gmižu, puzu u pokornosti. Odatle, iz tog dvora, čim su položile zakletvu, zmije su odlazile, u svaki kutak svijeta, da začarana blaga očuvaju. Jedino one, i samo one, znale su tajnu vječnog života. Odbačene košuljice, razasute po cijelom dunjaluku, očiti su dokaz njihovog podmlađivanja. Tu se, u tom dvoru, za posebne zasluge učinjene zmijskom rodu, dodjeljivalo najviše zmijsko odličje – tajna nemuštog jezika.
Uz to znanje, otkrivao bi šta nebo, vjetar, kamen, rijeka i svaki živi stvor u potaji misli i javno zbori.
Nikad dobro zadugo ne traje. Zlo ima šire čelo i dulji jezik. Zmije su nekim svojim, posebnim, čulom osjećale da talasi sreće, niz Vapu, bespovratno otiču. I otekoše. Surova Pešter se namrači. Nemrgodi. Iznenada u sred ljeta, po sebi, razasu sniježnu kabanicu. Rasu se da pomori siktavu bratiju. Da ne gleda svate i argate što dvostrukim zubom i jezikom usta neba tajnom cjelivaju. Zmije su se predavale žalovitoj sudbini. Isprepadane, zatečene, jednačile su se u smrti i one – ledenice na zemlji, i ledenice u kikama breza. Smrt je pjevala svoju najljepšu himnu – pjesmu jurišnicu.
Gleda to jangil Sunce. Gleda, pa u toplom srcu samilost osjeti. Pruži prst kroz lednik sječke, do zemlje, do dvora car-zmije.
U posljednji čas, uz nebeski znak, uz Sunčev prst, ispuzala je sultan-djevojka, najljepša zmija.
Eno je. Ona je, i sada, đerdan na Sunčevom vratu. Ona se niz Sunčeve prste rastočila. Da Sjenicu, da Ćatovića Mahalu zagrije poslije ljutih zima, da svoje nevidljive dvore pomiluje.
I blješti Ćatovića Mahala. Nju, mahalu, dušu Sjenice, dva sunca obasjala. Jedno, sa neba, drugo, iz čovjeka. Sijaju umilno, podjednako. To se nada iznova podmlađuje. To vakat sutrašnjem danu selam predaje. I zbori, kao insan, stojički, muci iz inata: ‘‘Biće bolje! Biće bolje!’’
Neko pjeva. Neko, ponovo, pita:… ‘‘Jel’ Sjenica đe je nekad bila?…’’
‘‘Jeste! I biće!’’, šapuće Vapa, uvjerljivo, ponosito.
Sunce u prstenu. Po prstenu ispisana jazija. Ispisana poruka. Za juče, za navijek, dok bude zemana i ljudi. Otegla se zmijoliko. Čitka. Jasna. Sama sebe kazuje:
‘‘Sporo, ali uvijek, dobrota zlo pobjeđuje.’’



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Online izložba “Izbjeći rat” Luigija Ottanija i Roberte Biagiarelli

Na zvaničnom Youtube kanalu Festivala MESS https://www.youtube.com/user/FestivalMESS i Facebook profilu Festivala MESS https://www.facebook.com/festivalMESS, možete pogledati prvu ovogodišnju online izložbu fotografija u ...
by Redakcija
0

 
 

Faruk Dizdarević: O slikarstvu Mehdije Suljevića

Simbolika ptice u slikarstvu Mehdije Suljevića   Piše: Faruk Dizdarević     Mehdija Suljević (1957) studirao je slikarstvo u Nikšiću i na Cetinju. Svoju umjetnost realizuje preko skulptura od mesinga, bakra, dr...
by Redakcija
0

 
 

Svečana dodjela nagrada časopisa KOMUN@

Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore PODGORICA   Svečana dodjela nagrada časopisa KOMUN@                                              Svečana dodjela nagr...
by Redakcija
0

 

 

Audio aforizmi i poezija Saveza slijepih Crne Gore

U sedmici od 19-23. aprila, Savez slijepih Crne Gore obilježava godinu dana od pokretanja aktivnosti pod nazivom: Audio poezija. Kao što je poznato, riječ je o prilagođavanju poezije u audio formatu, koja je prvenstveno nam...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Miraš Martinović: General Divjak, nadmoć ljudskosti

OPROŠTAJ OD ISTINSKOG HEROJA General Divjak, nadmoć ljudskosti Anri Benrar Levi zvao ga je: “moj general”. Francuska ga je odlikovala najvećim priznanjem – Legijom časti. Postoji fotografija na kojoj Divjak u gene...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange