Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

6. Jula 2018.
 

Refik Bulić: ISPOVIJEST SELIMA SMAJKIĆA, PISARA KADIJE LUKAVIČKOG

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Svakoga dana pohodim ovo mjesto, kao da me čudne neke sile njemu privlače. Rijeka je ova postala neodvojiva od mojih misli.

Visoka stijena nad rijekom se izdigla, pod njom voda se pjeni, poskakuje, u njoj zrake se lome sunčeve i ona blista kao bopci srebrni. Stijena je okomita, oštrom stranom okrenuta rijeci a s nje kad se pogleda u vodu, lik se talasa, i sužava se, i širi, i nikako da se smiri i da se kao u ogledalu ocrta.

Čudno se nešto sa mnom dešava, misli me opake pohode, ruke me neke nevidljive svakoga dana ovdje dovode, svakoga dana ista pitanja sebi postavljam, bez odgovora se ostavljam i glasove neke tajanstvene slušam i pokušavam odagnati čudan osjećaj straha što se u meni nagnijezdio.

Ne znam otkud ovaj strah od smrti u meni, otkud sjećanja što me dave, zašto se sjećam onoga što stalno pokušavam zaboraviti? I ko si ti što mi se pod kožu zavlačiš, po mislima što mi rovariš, prošlost što mi pred oči navlačiš?

Ostavi me da budem sam, dok se sve sumnje u meni ne slegnu; smijeh tvoj mi u glavi odzvanja, dah tvoj me guši i strpljenje me izdaje. Da mi kažu, lud si, Selime, lud si, brate, ne ljuti se, riječ ne bih rekao, ama znam da nijesam lud.

Evo, opet me kikot davi, opet me čekanje zamara, strepnja me čudna razara. Ko si? Ne vidim te, ali te čujem; evo, riječi mi tvoje titraju oko čula, i odzvanjaju, i bubnjaju, haos mi pravi u mislima strvorile.

„Pripisuju mi sva zlodjela ovoga svijeta, sve pakosti i svu mržnju. Možda su me ljudi i izmislili da na nekoga svale sve što je crno u njima i oko njih, sami pred sobom da se pravdaju, da se tješe. Kažu u međi da stanujem, braću zbog zemlje da zavađam, sirotnu djecu da ostavljam, nedužne zlostavljam, hudovice u crno zavijam, djevojačke majke u crno, najcrnje. Na jednom mjestu ne stojim, a svugdje sam nepoželjan. Ajetima iz Kurʼana me odgone u Božije kuće da ne ulazim, u dženetske vrtove da ne zalazim. A ja, crn kakvog me zamišljaju bijelci, i bijel, kakav crnci kažu da sam (da ne budem sličan njima), opet stignem svugdje. Ja sam kao ljudska misao nečujan, kao ljudska odluka brz i nepromišljen, kao rijeka planinska neobuzdan. Ja sam zapamtio mnoge gospodare u ovim krajevima, s mnogima nerazdvojan bio, mnogima sablje pred bitke oštrio, pred bitke krvave, i hrabrio ih da su jaki, jači od svih da su pod kapom nebeskom. Mnoga sam groblja napravio, groblja bezimena, u djevojačka sam njedra ulazio, mladost u njima budio, na blud ih navodio, griješne im želje u misli donosio. Poslije su suze prolijevale, u vodu se bacale. Sjeti se Hate, Selime.“

A ime otkud mi znaš?

„Sve ja znam. Tom moći me ljudi obdariše.“

I zašto meni sve to pričaš, meni što se ukazuješ?

„Da znaš da sam s tobom, Selime. U džamiju te pratim, misli tvoje znam i uvijek sam s tobom. Pred mihrabom kad sjediš okrenut kibletu, ja sam ono što te nagoni da sumnjaš u derviševe riječi, ja sam ona sumnja u tebi što je prema ženi imaš, svojoj rođenoj ženi, ja sam u tebi i oko tebe.“

Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim. Oslobodi me, Bože, prokletog šejtana. Zar sa mnom da se druži? Oprosti ako zgriješih ne znajući, ako pogazih Tvoju riječ. Oprosti, jer Ti si milostiv.

„Ne sjećaš se da si griješio, Selime? Zar ti ova rijeka ništa ne govori?“

Šta rijeka da mi govori, pobogu, rijeka kao i sve rijeke planinske, samo bučnija i brža od drugih, možda?  Evo je skače, pjeni se; oštre su hridi njezine, pogled polove nadvoje, napetero. Misao putuje do vode, sjećanja u njoj romore, kao da se bune zbog prolaznosti vremena.

Istina je da je Hata skočila. Jest, bila je i mlada i lijepa; i danas se sjećam bjeline njezinih njedara, uvojci njezine kose još mi lebde pred očima i omotavaju misli. Žao mi je što je to učinila, žao mi je zbog njezine mladosti i ljepote, zbog njezinog pogleda. Ah, kako je nevin pogled imala. Ne žalim zbog matere joj, hanume kadije lukavičkog, zato što se voljela faliti i što me poprijeko gledala. Govorila je da joj je Hata kao ruža iz kafeza, da je sačuvana od očiju muških, da je ljepše u čitavom kadiluku nema i da je ne da za fukaru.

Zaželio sam tada Hatu, zaželio je više nego na Ćabi klanjati. Iz inata kadinici. I onda smo se voljeli. Prvo pogledom, a poslije se mjesečina saplitala u našim rukama i moju ljubav vezala s prkosom. Samo su pogledi i mjesečina znali za našu tajnu.

A tada udadoše Hatu. Volio sam samo da je kadinica mogla priviriti u đerdek one noći kad su, uz bubnjeve, oknivenu njezinu ružu iz kafeza uveli mladoženji, i ono jutro kad su jetrve pregledale bijele čaršafe od jedeklije.

Nije morala skakati kad je mladoženja bejanio, trebala se materi vratiti, to sam i želio, Allah nek mi je svjedok. Ne, neću skočiti, uzalud me navraćaš, strah je u meni, ipak, od svega jači, i kajem se, opet mi je žao, ne zbog kadinice, već zbog Hatinih uvojaka i bjeline njezinih njedara, onakvih kakva sam zapamtio, punih mjesečine.

Samo se ti kikoći sotono, znaš da me tvoj smijeh guši, da me davi, ali neka, džaba se, možda prvi put, trudiš biti u ulozi pravednika.

Ali skočiti neću, neću iz inata. Neću da se stijena zove po Selimu, pisaru kadije lukavičkog. I bolje je što niko ne zna da me Hata voljela. Ali da sam od inata, jesam, i to neka znaju svi.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Nikos Kavvadias

NIKOS  KAVVADIAS, VJEČITI MORNAR GRČKE POEZIJE Piše: Božidar Proročić Nikos Kavvadias (grčki: Νικος Καββαδιας ) rođen  je 11. januara 1910. godine u gradiću Nikolski Ousouriski, u blizini Harbina, u Man...
by Redakcija
0

 
 

Ali-aga Šihlinski

ALI AGA ŠIHLINSKI, ARTILJERIJSKI GENERAL AZERBEJJDŽANA Piše: Božidar Proročić Ali-Aga Šihlinsku (azerbejjdžanski: Əli Ağa İsmayıl ağa oğlu Şıxlinski). Ali-Aga Šihlihnski je rođen 23. aprila 1865. godine u obla...
by Redakcija
0

 
 

Objavljen izbor iz poezije Luiša de Kamoiša

U izdanju Udruženja za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“  upravo je objavljena knjiga „Vitez ljubavi“, izbor iz poezije najvećeg pesnika portugalske književnosti Luiša de Kamoiša. Ovo je prvi prevod ...
by Redakcija
0

 

 

Džeraldina Delić: Čovjek je hram (iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“)

Čovjek je hram priča iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“- autor Džeraldina Delić   Ljepota življenja je u različitostima i poštovanju različitosti. Mnogo je primjera, a jedan od njih je bijeli tanjir od porculana...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Draško Došljak: O knjizi Branke Bogavac ”Susret je najveći dar”

Prof. dr Draško Došljak   BRANKINA KNJIGA DUHOVNOG PUTOVANJA (Branka Bogavac: “Susret je najveći dar”, Narodna knjiga – MIBA books, 2019)   “Volim memoare, jer su u njima ljudi koji su postojali...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona