Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

11. Februara 2018.
 

Refik Bulić: Posjeta

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Dok leži na operacionom stolu obasjana reflektorima i bjelinom mantila koji se kreću oko stola i dok anestezija postepeno počinje djelovati, ona osjeća da je noć i da je sve oko nje utihlo. U jednom trenutku osjeti samo da sjenka sjećanja strujanjem blagim o čula se njezina omanu i poče da sluša kako je ritam hlupanja njezina srca postepeno zanosi i iz stvarnosti svijetlih zidova operacione sale uvlači u sebe; lijepo osjeća kako joj se pogled muti dok klizeći kroz vlažnu nutrinu uz plavičastobijele vene prolazi svojim tijelom i pokušava se približiti grudima. Hlupanje, koje zbog blizine srca postaje sve jače, dobuje o očnu opnu i savija trepavice. Njihovo pomjeranje postaje bolno i na trenutak nadjača želju za daljim kretanjem pogleda.

Misleći kako joj je tijelo zgrčeno i kako je stisnula jumruke između koljena, što je ponekad činila u djetinjstvu kada se ljutila na nekoga od ukućana, željom pokušava nadvladati bol, ne znajući da leži na operacionom stolu i postepeno se isključuje iz stvarnosti. U mislima još samo vidi kako joj pogled zapinje o izbočinu na jednoj veni, jasno uočljivu i tanku, prozirniju nego na drugim mjestima. Zavuče se unutra i počne opipavati njezine stjenke. Čvrste su dovoljno, čini joj se, a opet sumnja. Neka pritajena nevjerica je kopka dok opipava stjenku i pokušava provjeriti njezinu izdržljivost na pritisak. Kažiprst joj polahko tone u opnu, razvlačeći je. Radi to pažljivo, trpeći bol i pribojavajući se pucanja opne. Osjeti da je dosegla krajnju granicu elastičnosti opne i produži dalje. Pred grudima stane. Pogled joj postaje mutan – teško ga tiska pred sobom. Krvna zrnca joj počinju iskriti pred zjenicama i to iskrenje počinje postajati blještavilo koje joj onemogućava da dobro razazna sve što je pred njom i ona svoje misli vrati nazad i osjeti da svega poče nestajati. Osjeti samo da joj se između dva posljednja treptaja u pogled ugura enterijer podstanarske sobe: bijeli okrečeni zidovi sa slabo uočljivim neravninama od krupnog pijeska u malteru, pomalo zgužvana bijela šupljikava zavjesa nemarno navučena preko prozora, iza koje se vidi mali sahat okruglog oblika s nepomičnim kazaljkama, uokviren sjajnim okvirom od njoj nepoznate legure ili metala, dvije velike stalaže sa sjajno lakiranim policama od bijelog bora, na kojima su nemarno ostavljene knjige, ispriječane u razne položaje, po podu razbacane knjige, nekoliko teka i ispisani bijeli listovi papira, drvena šperovana vrata dimenzija 2,05 x 0,90, po čijem se središnjem dijelu, odmah lijevo od šteke, vidi nekoliko nepravilnih linija, koje su ostaci nepažnje prilokom njihova utovara u «Šumaplastu», izlizana crna kožna torba stavljena uz zid pored vrata, napunjena knjigama, nekim uvjerenjima, potvrdama i praznim listovima papira, dio starog kauča, koji je smješten uza zid i prekriven zelenom „Vitexovom“ dekom, tišina koja je visila s plafona kao veliki teret i prijetila da se svakoga trenutka otkine i pri padu uzdrma cijelu kuću. I onda je svega nestalo.

Nekoliko sati nakon toga teškom je mukom pokušavala rastaviti očne kapke i progledati. Ali nije mogla. Neka ljepljiva masa čvrsto ih je spajala i svi su njezini pokušaji ostali uzaludni. Bila je svjesna da je budna. Oko sebe je čula glasove koje nije najbolje razaznavala. Nešto kao udaljena buka automobilskih motora dopiralo je do njezina uha. Rezak zvuk nastao padom metalnog predmeta na pod razlio se u njezinu uhu, nakon čega je uspijevala jasnije razaznavati nejake jednolične zvuke koji su se ponavljali u približnim vremenskim razmacima iznad njezine glave. Na trenutak joj se učini da je čula tihi šapat pored sebe, a onda na svome licu osjeti vlažni dodir i zapahnu je miris kamilice.

Miris je vrati u djetinjstvo i pred njom se ukazaše majčine oči – njihov molećiv pogled očekivao je da popije čaj kako bi joj poslije čaja bilo bolje i kako ne bi zbog obične prehlade morala ići ljekaru. Čaj nije voljela i nikada ga nije pila, ali je tada, suočena sa vlažnim majčinim pogledom, popustila – zatvorila je oči, lijevom rukom začepila nos a desnom prinijela šoljicu ustima. Ispila ju je odjednom, nadušak, da joj što prije siđe niz grlo, a poslije je dugo nastojala da ustima proizvede što više pljuvačke i guta je ne bi li odstranila miris koji nije voljela. U sjećanje su joj odjednom navirali svi mirisi koje nije voljela. A nije voljela miris: ukisla jabukova sirćeta kojim joj je majka natapala čarape i, dok bi ona ležala na leđima, obuvala na ugrijane noge; zejtina kojim su mirisali natopljeni, pletećom iglom isprobijani listovi novina koje su joj stavljali na prsa da umanje temperaturu; jaga koji su joj u tačkicama nanosili po kosi i odjeći kad bi trebalo da ide u goste nekome od rodbine; bijelog luka kojim je uvijek mirisala biblioteka u kojoj je kao dijete posuđivala knjige.

U trenutku dok su kroz njezino sjećanje prolijetale slike izazvane mirisom kamilice, osjetila je da su joj ruke bile mlitavo opružene pored nje i da nije imala snage da ih pomjeri – mogla je samo micati prstima, dodirujući njima čaršaf kojim je bila prekrivena.

Ruka s komadićem natopljene gaze pomjerala se u predjelu očnih duplja, odstranjujući ljepljive naslage i omogućujući joj da progleda. Pred njom su se ukazala ozarena lica bolničkog osoblja, nadnesenog nad njezin krevet, a ona je pred sobom samo vidjela pitanje: šta je sa mojom dojkom?

Sve vrijeme dok je trajala njezina operacija, on je bio ispred bolnice. Portir mu nije dozvolio da bude na bolničkom hodniku, pravdajući se kako on samo čuva svoj posao. Kad je po svim njegovim proračunima sve moralo biti završeno, odlučio je ući.

Dok je ulazio u hodnik, pred velikim željeznim vratima, lijepo ukrašenim aluminijumskim lajsnama, dočekao ga je portir čiju će sliku dugo nositi u sjećanju: tragovi godina na malo naboranom licu, iznad visokog čela prosijeda kosa, smeđe-bijela, s jednim jasno uočljivim razdjeljkom ispod koga se svijetli tjeme, u ukočenom pogledu pritajena važnost, spremna da se u svakom trenutku ispriječi pred one koji nisu svjesni njezina prisustva, ispod plave nezakopčane košulje istaknut podvoljak u koji je srasla Adamova jabučica, na bijelom mantilu s džepovima velika i sjajna dugmad, od kojih je jedno nezakopčano pa se ispod mantila vide smeđi kaiš i izlizama crnosmeđa futrola s pištoljem, iz lijevoga gornjeg džepa, iznad pločice s imenom, viri hemijska olovka, na lijevoj ruci, ispod širokog rukava, vidi se sahat sa sjajnom metalnom narukvicom, ispeglane crne pantalone s nešto širim manžetnama, crne plitke cipele niskih đonova.

Prošavši pored njega, ušao je u dugi hodnik i stao pred otvorenim vratima ljekarske sobe. Ustala je doktorica Šamić, njegova poznanica iz studentskih dana, ljubazno se pozdravila s njim, rekla mu da je sve proteklo uredu, da će biti dobro i onda mu otvorila vrata sobe za intenzivnu njegu.

Dva su se pogleda srela negdje na sredini prostorije – u njezinu je bila molećivost, potištenost i neizvjesnost, u njegovu iznenađenje i sažaljenje, stopljeni jedno s drugim tako da se nije moglo razaznati šta preovlađuje. On je napravio dva koraka prema krevetu, ona se nije pomjerala. Sjenka drveta koje je doseglo do prozora bolničke sobe titrala je na krevetu, a jedna se grana pomjerala na njegovu licu, kao klatno, zaklanjajući i propuštajaući svjetlost naizmjenično. Usta su ostala poluotvorena kada je pošao nešto da kaže pa zastao u trenutku.

Njezin je pogled na trenutak zastao na blago nasmiješenom licu doktorice Šamić, a onda se polahko počeo spuštati naniže. Sjajila se zlatnožuta pločica na lijevom gornjem džepu njezina mantila, podignuta malo ukoso istaknutijim previtkom platna iznad lijeve sise, prsti desne ruke nervozno su gužvali vršak mantila koji je dosezao do koljena, okruglih, s bojom rastegnutih crnih hulahupki, koje su se ulijevale u crne lakirane plitke cipele s visokim potpeticama, veoma sužene u predjelu prstiju.

Soba se poče polahko oko nje okretati, bjelina mantila ispuni joj zjenice i oči joj zaiskriše. Teško se nešto nenadano stropošta u njezina osjećanja, trepnu nekoliko puta očima, pokušavajući se pribrati. Sjeti se svog prvog susreta s njim i priče koju joj je o tome pričao:

Prošla je pored njega lijepa djevojka, vitka, sa crnom kosom nemarno rasutom po ramenima, velikih krupnih očiju i dobrih sisa, tako je govorio, to nije mogao ne zapaziti. Nježno se lomila u struku kao da je pratila ritam zvuka potpetica po vrelom asfaltu. Okrenuo se: velike krupne oči gledale su za njim dok se njegov pogled stidljivo povlačio nazad, puzeći između prolaznika koji su upravo prelazili preko nedavno obilježenog pješačkog prijelaza.

I on je mislio o tome. Ljubičasti preljev boja njezine tanke haljine još se ljuljkao u njegovu pogledu dok je netremice gledao u ženu ispred sebe, i samu malo iznenađenu njegovom zbunjenošću.

Osjetivši smetnju u tišini koja se odjednom ispriječila između njih, doktorica Šamić je, pokušavajući vratiti ljubazni osmijeh na svoje lice, ispružila ruku prema stolici i pokazala mu da sjedne.

Oslonivši se desnom rukom o naslon drvene stolice i pomjerivši je malo unazad, sjeo je zbunjeno i pomalo nervozno; kružeći pogledom po prostoriji pokušavao je sakriti zbunjenost i neku nenadanu tremu koja ga je počela obuzimati, prvo blago, skoro neosjetno, poslije sve jače i tako uočljivo da je to morala uočiti i žena, koja ni sama u tim trenucima nije znala šta kazati.

Pojačano prisustvo svjetlosti u odnosu na tamni hodnik kroz koji je prošao navlažilo mu je oči pa ih je objema rukama protrljao, pritiskajući ih pri tome prstima tako jako da su ostali tragovi crvenila na podbuhlim i smežuranim podočnjacima.

Njezin se pogled zalijepio na izdignutoj zlatnožutoj pločici na lijevom gornjem džepu doktorice Šamić. Odbljesak s njega izazvan sunčevom zrakom koja se kroz granje drveća oko bolnice probila unutra zasija joj u očima i ona ih samo zatvori. Niz obraze su joj lijevale suze. Nije vidjela da je i on protrljao oči i pokrio ih rukama. Polahko je prišao krevetu, i suznih je očiju poljubio u obraz.

Iako navikla na slične situacije, i doktorica je djelovala zbunjeno. Neosjetno je mahnula desnom rukom i izašla iz sobe slegnuvši ramenima. On je ostao pored kreveta. Još uvijek je plakala. Držao ju je za desnu ruku i blago je trljao kao da je želio ubrzati njezin krvotok. Ostali su tako u tišini još nekoliko minuta i on joj je rekao da ne dozvoljavaju zadržavanje u sobi i da mora izaći. Ona nije rekla ništa. Lijevom je rukom prekrila oči i ostala u tom položaju i nakon što ju je ponovo poljubio i izašao iz sobe.

Napolju ga dočeka studen vjetar i on osjeti neku hladnu jezu, ubrzano hlupanje srca, dah koji mu u grlu zastaje. Naglo ga nešto pokrenu, trže se, skoči, i koristeći neku pritajenu snagu koja se odjednom probudi u njemu, potrča nizbrdicom. Situacija ga podsjeti na priču koju je nekad napisao i on je oživje pred svojim očima, ne znajući događa li se to Alihadaru iz njegove priče, ili njemu:

Dok je trčao prema gradu, vjetar mu je hladio prsa i vruće lice obliveno rumeni i orošeno znojem, a on je u sebi osjećao samo prazninu koja se širila i rasla, izdižući ga izvan stvarnosti pa mu se činilo da lebdi nad kućama i munarama sa kojih je jutros dok se penjao uzbrdicom slušao ezane.

Slučajni prolaznici gledali su ga sa čuđenjem dok ih je u širokom luku zaobilazio, nastojeći da ih ne dodirne. Šarenilo izloga lebdjelo je pred njim kad je silazeći sa trotoara prelazio ulicu izvan pješačkog prijelaza, dok ga je pratila škripa kočnica na vozilima koja su se naglo zaustavljala, neukusna dovikivanja vozača i začuđeni pogledi prolaznika od kojih su neki vrteći otvorenu šaku pored glave, sami sebi ili drugima htjeli dati do znanja da sa njim nije sve uredu. Ne obazirući se, on je i dalje trčao, ne osjećajući umor, samo mu je srce sve jače hlupalo da ga je mogao čuti.

Letjela je pored njega sjenka po staklima izloga, blijeda i iscrpljena pratila ga je po vrelom trotoaru sve dok ne jeknu iz sve snage i pade na asfalt. Pritrčaše prolaznici, neko viknu da se razmaknu, da ima zraka, a on sve vidi i čuje, samo nema dovoljno snage da ustane i ode. Disao je teško i s prekidima, znoj mu je curio niz cijelo tijelo i ulazio u oči, od čega je suzio i po čemu ljudi zaključiše da je bolestan. Ipak je skupio snage i ustao kad je popio čašu vode koju su mu iznijeli iz obližnje radnje, i prije nego se zvuk svirene bolničkih kola približio, on se počeo odmicati od grupe koja je bivala sve brojnija, prvo idući natraške da mu se ko ne približi, a zatim se okrenuo i tromim korakom skrenuo iza prve zgrade. Bezvoljno je koračao prema stanu, susrećući ljude koji su se osvrtali za njim. Pozdravilo ga je nekoliko poznanika iz susjednih stanova, čudeći se što ne odgovara, već se oborene glave, teško podižući noge penje uz stepenice koje su mu se činile strmije nego ikad.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Refik Bulić: Začarana rijeka

Jednom davno, tako davno da se i Beranov djed jedva sjeća toga vremena, tiho je tekla rijeka Toplica i pokretala desetak vodenica raspoređenih na nekoliko kilometara riječnog toka. Beranov djed se malo sjeća toga vremena, k...
by Redakcija
 

 
 

Mešino bockanje – aforizmi Mehmeda Meše Delića

*Puno studenata pada na ispitima. Proklete plave koverte… *Ko će kome nego svoj svome da dođe do – DIPLOME! *Omladina je naše najveće bogatstvo. Već nekoliko godina imamo dobar izvoz! *Odem na Zapad – sve mi paš...
by Redakcija
 

 
 

Denis Kožljan: ”Kino Bosna” Zlatka Lukićića

Kako odavno nisam čitala neki dobar i pametan prozni uradak, predstavljen na Digitalnim knjigama, a nešto malo bolje poznavajući autora Zlatka Lukića, odlučih da to ovog puta, bude roman, jedan iz njegove trilogije, naslov...
by Redakcija
 

 

 

Said Šteta: Odraz u očima

Već dugo imam potrebu da ovo  napišem. Nemam ja pravo misli držati u ropstvu. Jok! Ta  ja sam dovoljno rob. Neka! Znam kome robujem i nije mi teško. Samo Uzvišenom Gospodaru. Ahh, i te misli! Đahkad su na gomili složen...
by Redakcija
 

 
 

Ahmet Ademagić: Priča o prezimenu Bošnjak u Rožajama

Ahmet Ademagić   PRIČA O PREZIMENU BOŠNJAK U ROŽAJAMA   Život piše romane. Ljudske su sudbine nepredvidljive. Ovo je priča  jednoj takvoj ljudskoj sudbini. Ovo je priča o majčinom djedu a mome pradjedu. U Gl...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona