Oslonjen na lijevu ruku na samoj ivici stola, pisac zamišlja kako napisati priču. Do sada ih je mnogo napisao, ali ova mora biti bolja od svih, mislio je. Dugo je razmišljao o tome. Želio je napraviti nešto nečuveno do tada. Ni sam nije znao kako mu je došla ideja da glavna ličnost njegove priče bude još nerođeno dijete – fetus.
Bit će to senzacija, mislio je. Onda je dugo zamišljao žene sa velikim stomacima, gledao ih kako stoje pred njim i okreću se, smiješe se, nekad su zgrčene od bola, osmijeh im se na trenutak sledi na licu i pogled im se izgubi negdje u daljini, daleko u budućnosti u kojoj će živjeti njihovo još nerođeno dijete.
Pisac je zatim izučavao medicinske udžbenike i enciklopedije; dugo bi okretao listove i čitao. Najviše se zadržavao na crtežima iz knjiga, a mnogo mu je pomogla i Ana, kćerka njegova direktora, inače odlična studentica medicine. Čuvši od oca za njegove planove da napiše dotad nečuvenu priču, ona mu je ponudila pomoć i dugo mu jedne noći pričala o fetusu. On je sjedio i gledao je netremice, ponekad bi nešto zabilježio na razbacanim papirima, koji su odavali piščevu muku.
Ana je bila zanesena pričom o fetusu pa je po nekoliko puta ponavljala iste stvari, jer joj se činilo da je pisac zainteresiran toliko da želi upamtiti svaku riječ. Kad je završila priču o osobinama i ponašanju fetusa u svakom mjesecu, onda je ponovo pričala o nastanku fetusa. Bila je uzbuđenja, često bi rukama prešla po svojim bedrima, onda bi svoju ruku stavila na srce, pošto joj se činilo da jače kuca. Pisac je i dalje samo posmatrao razbacane papire po stolu i katkad bi nešto zabilježio.
Poslije Aninog odlaska u dvadeset i tri sata (Ana je pristojna djevojka i nije ostajala duže) pisac je opet bio u dilemi hoće li uspjeti. Sjetio se tada jednoga dobrog slikara koji je želio napraviti sliku na platnu dugom četiri stotine metara. Svi su bili zadivljeni takvim pothvatom, ali je slikar odustao ne desetom metru, kad je pomislio da treba naslikati još trideset devet puta toliko. Odlučio je da i on odustane. S tom mišlju je i zaspao.
Jutro je bilo kao i sva njegova dotadašnja jutra. Prvo bi ustao, sjedio malo, pregledao neku knjigu ili napisao pismo prijatelju, i onda, kad bi se sjetio da je jutro odmaklo, umio bi se.
U kancelariji su ga uvijek dočekivali osmjehujući se.
„Pisac je i noćas pravio neko remek-djelo“, rekla bi Dara blagajnica, namignuvši sekretarici Veri, i onda bi, kao ozbiljno, glasno pitala ko je dobio Nobelovu nagradu za književnost u prošloj godini.
Pisac se kao i obično samo osmjehivao i gledao u papire na stolu. Poslije je na insistiranje Vere i Dare počeo da im priča kako je zamislio novu priču o fetusu. One su se u početku smijale, a onda bi značajno počele pogledavati niz svoje tijelo. Ponekad bi postavile neko pitanje u vezi s onim što su slušale, kao zar su djeca zaista takva prije nego što se rode, ili kako djeca mogu da misle kad još nisu rođena i slično. Kad je pisac stao, govorile su da nastavi, da priča još, da je priča zanimljiva. Pisac se osjećao ohrabrenim.
Po dolasku kući dugo bi sjedio za stolom i križao tekst priče. Kad se noć počela povlačiti pred talasima svjetlosti što su se valjali s istoka, legao je i zaspao. Ujutro, kao i obično subotom, probudio se kasno, uradio sve što se radi u takvim prilikama, i to onim obrnutim redom kao i dotad. Poslije je uzeo karticu od žiroračuna i svratio u banku. Blagajnica mu odbroja neki prispjeli honorar, ali mu ne htjede kazati odakle je novac poslat, pravdajući se da nema vremena i on izađe napolje, pljunu pred bankom i krenu ulicom sa rukama u džepovima, šutajući zgužvani papir ispred sebe. Onda, kao da se sjetio nečega, zastao je, uzeo papir i bacio ga u kantu za smeće na kojoj je pisalo: hvala što čuvate čistoću grada. Osmjehnuo se i produžio dalje. Na kraju ulice sreo je Anu. Pošli su zajedno.
Tri nedjelje poslije toga dobio je pismo od prijatelja, urednika u časopisu „Svezak“. Pisao mu je da pošalje neki novi rukopis. Mjesec dana poslije Ana je slučajno našla to pismo zabačeno u neke njegove papire i pročitala ga. Tog dana nije bila dobro. Osjećala je neku mučninu u stomaku i dugo je povraćala. Pisac je nalakćen sjedio za stolom. Pogled mu je mirovao na njenom stomaku. Fetus, mislio je, to je prava ličnost za priču. Sad ne smijem odustati. Tu priču moram završiti.
Ana je sutradan otišla ginekologu i sva zadihana vratila se u njegovu kancelariju.
„Kao što sam i mislila“, rekla je pokazujući na stomak.
On je zurio u neodređenu tačku u uglu kancelarije i ona je mislila da je nije čuo.
Da su Dara i Vera bile u kancelariji, pisac bi već sutradan izašao iz anonimnosti jer bi za njegovu vezu s Anom znalo pola grada. A priče se malo čitaju i ko zna hoće li iko u gradu vidjeti „Svezak“ osim njega i bibliotekarke iz gradske biblioteke, koja samo pročita naslove.
