Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

18. Aprila 2018.
 

Refik Bulić: Začarana rijeka

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Jednom davno, tako davno da se i Beranov djed jedva sjeća toga vremena, tiho je tekla rijeka Toplica i pokretala desetak vodenica raspoređenih na nekoliko kilometara riječnog toka. Beranov djed se malo sjeća toga vremena, kao kroz izmaglicu, ali priču zna jer priču i danas pričaju u Svojatu i okolini, dodajući joj i oduzimajući šta se kome svidi ili ne svidi.

Beran sjedi pored djeda i gleda mu pravo u oči i ruke, koje prave pokrete, dočaravajući pričanje. Pritom se pomiče s mjesta, trepćući očima i očekujući šta će se desiti. A djed priča:

»Niko danas ne bi rekao da je tu izvirala rijeka, velika rijeka, koja je u pola zime bila vruća. I niko ne bi rekao da je na toj rijeci bilo toliko vodenica. Niko od onih koji su živjeli prije, kad bi ponovo proživjeli, ne bi vjerovao da danas nema rijeke i da su nestale vodenice. A rijeka se preselila u grad. Otišla širokim cijevima ispod zemlje da poji žedne i čisti prljave. Nama su ostale uspomene.

Bijaše pored riječnog izvora širok vir oivičen zelenim listovima lokvanja, čije je dno bljeskalo na suncu i na mjesečini, jer je sve bilo posuto iskričavosjajnim kamenčićima crvene boje. Odmah ispod izvora, gdje se formiralo korito i rijeka počinjala teći, bila je vodenica Šutara. Ne znam otkud joj ime niti koliko je bila stara, ali u vremenu o kojemu ti pričam u njoj je vodeničar bio Jusuf, momčuljak, najamnik u bega Haruna, čija je vodenica bila.

Jusuf je stalno živio u vodenici, naviknut na buku vodeničkog kamena i na samoću. Noću bi ležao na tvrdom ležaju, napravljenom od dasaka, u sporednoj prostoriji vodenice, koja je napravljena baš zato da smanji buku i da ne bude mnogo brašnenog praha koji lebdi u zraku i zalazi u usta, u oči i nos. Pored njega je ležao mačak Cicko i lijeno predući, očima obilazio prostoriju od vrata prema niskom prozoru. Kroz otvor prozora bljeskala je voda na izvoru i mjesec se ogledao na njezinoj površini.

Zagledan kroz prozor nasuprot ležaju, Jusuf je provodio noći. Prethodno bi dobro zamandalio ulazna vrata na vodenici. Bilo ga je strah da bude sam noću. A sam je uvijek bio. Osim u danu kada su ljudi dolazili i donosili žito, ili odnosili brašno.

Jedne noći probudila ga je cika koja je nadjačala buku vodeničkog kamena. Glasovi i cika i vriskovi pomiješani s pjesmom i šumom vode, koja je u mlazu izlazila iz badnja i padala na točak koji je okretala.

Zamro je kreket žaba koje su do tada svake noći sa riječnih obala slale samo njima razumljive poruke.

Prestao je lavež psa Ljutka, koji je zavezan ispred vodenice uvijek lajao i na najmanji šum.

Umuknuo je ptičiji pjev koji je do tada svake noći uspavljivao Jusufa.

Uznemirio se mačak Cicko i duboko se uvukao pod Jusufov džemper.

Na izvoru se talasala voda, udarajući talasima o obale i lelujajući na svojoj površini široke listove lokvanja.

Ništa se drugo nije moglo vidjeti.

Odjednom je nestalo cike, vriskovi su se u kovitlacu počeli udaljavati prema brdima u okolini. Jeka nošena strašnim strujanjem vjetra bila je sve dalja i dalja, dok sasvim nije iščezla. Vodenični se kamen i dalje okretao, stvarajući zaglušujuću buku.

Jusuf je bio uplašen. Čekao je zoru. Kukurikanje pijetlova u daljini ohrabri ga i on se pomjeri. U iščekivanju je kroz prozor gledao u nebo, nadajući se da će zvijezde izgubiti sjaj.

Prve zrake sunca zatekoše ga na nogama i dočekaše na izlaznim vratima.

Pred vratima je ukočen ležao pas Ljutko, opruženih nogu i otvorenih očiju.

Na obali su se zelenjele nepomične žabe. Sa grana drveća visile su ptice, ne dajući znake života.

Uvehli listovi lokvanja nazirali su se na riječnom dnu.

Jusuf preblijedje i ne znajući šta da uradi potrča prema selu, ostavljajući iza sebe nekoliko kilometara prašnjavog puta.

Kad je zadihan došao do bega, ispričao mu je ovo što sam ja ispričao tebi. Beg ga je vratio nazad, ne vjerujući mu. Oni koji su ga vidjeli tada dok se vraćao prema rijeci, mislili su da mu je jedna polovina kose bijela od brašna.

Sutradan je prvi u vodenicu ušao Kahriman. Našao je Jusufa kako leži na daskama. Kosa mu je bila potpuno bijela.

„Ni brašno nije otresao s glave“, mislio je Kahriman gledajući u Jusufa, a kad je vidio ukočenog mačka pored njega, trgnuo se. Brzo je istrčao napolje i žurno se zaputio prema selu.

„To su vile“, govorilo se poslije u selu.

„To je začarana rijeka“, rekli su mještani poslije mnogo godina inžinjerima koji su htjeli da grade vodovod. Inžinjeri su se smijali, ne vjerujući u tu priču.

Ipak, čuo sam od jednog poznanika iz grada kako i sada u ljetnim noćima iz gradskih česmi ponekad odjekne vilinska cika.«



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Svetlana Radosavljević: Tačka na zidu

Светлана Радосављевић   Тачка на зиду     Негде, некада давно у далекој земљи некој живео писац један. За њега нису зна...
by Redakcija
 

 
 

Jelena Jevtić: Predstava života

Јелена Јевтић   ПРЕДСТАВА ЖИВОТА   Колико кошта клупа у парку? Је л` удобна? Каже онај господин да је ипак картон најудоб...
by Redakcija
 

 
 

Asmir Glibanović: Ponavljanje završetka

Ponavljanje završetaka   Sjedio sam u polupraznom kafiću i čitao priču o selu koje je nestalo. Postalo, bilo i nestalo. To je sve. Glavni lik se neko vrijeme bori sa osjećajem nostalgije, popusti pod pritiskom, skupi ...
by Redakcija
 

 

 

Zerina Kulović: Bajkom ugašeni vrisak

Nasuprot male stolice u maloj čekaonici male privatne bolnice, nalazi se mala staklena kutija, a u njoj jedna velika riba, ni manje ni više nego riba čistač. Nikada ih nisam voljela promatrati dok se, poput zbunjenih, krupn...
by Redakcija
 

 
 

Denis Kožljan: Zuhdija iz Dubice

Eh, tko je onda znao da ću upoznati jednog divnog čovjeka koji eto nije moje vjeroispovijesti, čak ni moj vršnjak. No, kako smo onda započeli zidati obiteljsku kuću, suprug i ja bili smo u svakodnevnoj potrazi za dobrim m...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona