Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

15. Aprila 2013.

Rešad Kadić: Posljednji zapis Mula-Mustafe Bašeskije

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Rešad Kadić

 

POSLJEDNJI ZAPIS MULA MUSTAFE BAŠESKIJE

(Odlomak iz pripovijetke)

 

Mula Mustafa je podobro poranio. Mjesecima je čekao i maštao o tome. Još od onoga dana kad su ga donijeli iz čaršije kući. Znao je šta se oko njega zbiva, ali sobom nije mogao. Čitava desna strana bila mu se oduzela. I usta mu se iskrivila. Mogao je govoriti, ali nekako tvrdo, baš kao tuđim jezikom. Pojedine slogove i riječi nikako nije mogao izgovoriti.

– Vela havle, gube mi se harfovi! – razmišljao je upirući oči u šiše, a ruke mu požutjele i otanjile poput oklagija.

Noću mu je bivalo još teže. Pritisne ga nekakva mora i mrak, pa mu se čini izludjeće. A kad počne svanjivati, i njemu se malo razgali.

– Hoću li, Allahu moj, još ikada moći sići u dućan i ikada išta zapisati? – s tugom je pomišljao na svoj dućančić dolje kraj Begovih hala i na onaj požutjeli tefter u koji je tolike godine zapisivao sve što se zbivalo u Šeheru. I dobro i zlo, i pošteno i nepošteno, i veselo i neveselo. Nek’ ostane i nek’ se zna i pamti – običavao je počesto sam sebi reći kad bi završio zapis i zaklopio tefter.

Kad je nastalo proljeće i kad mu je Hadži Avdaga počeo da pušta pijavice, a on mogao da miče desnom stranom a zatim da sjeda na dušek i da pomalo ustaje, tvrdo se ponadao da mu se nafaka još nije ukinula. I dok su mu se gladne pijavice pripijale uz mršave noge, Mula Mustafa bi poluglasno razmišljao: ’’Allahu alemu, ja kako li će biti u crnoj zemlji kad navali i crv i mrav?!’’…

Skoro čitavo ljeto proveo je sjedeći u avliji i dočekujući ponekog ahbaba, ili bi se zabavljao sa starim lugastim mačkom koji bi pospano otvarao oči i kao zamišljen čovjek gledao u Mula Mustafu. Ponekad bi, opet, satima pratio let pčela i hod mrava, njihove susrete, dodire i sporazume, pa bi onda sam sa sobom govorio: ’’Allahu moj, golem li si!’’.

I tako, malo po malo, napokon se osovio na noge i ustao. Bio je u stanju da sam sebi hizmet čini i da se kreće.

Sad je stajao na kameriji i pogledom upijao dan. Sve što je gledao činilo mu se toliko lijepo, da je izgledalo kao nestvarno. I da nije bilo onog dalekog i neodređenog šuma satkanog od toliko glasova i zvukova što su dopirali odozdo iz čaršije, pa se stapali i brujali kao dalek i nevidljiv roj, povjerovao bi da on to sanja.

Pred njim, iza nakrivljenog avlijskog kalkana, lijepo se vidjela široka Lugavijina avlija. Duž zidova rasli su bujni šimširi slični ogromnim zelenim loptama, a stara, lisnata loza bila je prekrila više od pola avlije. Svud okolo, po kao sir bijeloj kaldrmi, treperili su zeleni jezici kalopera. Pa cvijeće! Cvijeće svih vrsta i boja. Od zagasito crvenih karanfila, do krupnih, kao od kadife izrezanih glavica careva oka. A na sredini avlije šeftelija, puna rumenožutih plodova nakićenih po onisku i slabašnu stablu.

I sunce. Blistavo, nasmijano, široko, zasljepljujuće!

I sve to pred Mula Mustafinim očima radosno treperi i podrhtava, zajedno s veličanstvenim džamijskim jablanom što tiho šumi kraj stare Buzadži Hadži Hasanove džamije. Njegove džamije! Bože, koliko je puta stao u njen mihrab! Da Bog kabul učini i u sevab upiše! Ko zna hoće li ikada više moći stati pred džemat ili se uspeti na ćurs? – s tugom pomisli Mula Mustafa.

Najednom se štrecnu. Jedna sjena promače avlijom i zastade kraj kafeza na zidu.

– Almasa! – šapnu Mula Mustafa i isteže vrat.

Čuvena sarajevska ljepotica Almasa Lugavijina, sva u bjelini osim crvenkastog jelečića prošaranog zlatnom žicom, zastade pred kafezom držeći ibrik u ruci. Stajala je i slušala. A na otvorenim vratima kafeza jedna kumrija je mehko pjevala. I lagahno se njihala. Smeđa ptičja glavica sa crnim prstenom oko vrata čas se dizala, čas spuštala. Bilo je u toj slici neke zastrašujuće ljepote.

– Šejtane, nalet te bilo! – trže se Mula Mustafa i okrenu glavu. Hitro zategnu svoje tanko i olinjalo džube, pa se oprezno spusti niz basamake i krenu preko avlije.

– Babo, ti baš ode?! – viknu nevjesta za njim.

– Odoh jah – odgovori on i s bismillom izađe na sokak.

Silazeći niz mahalu susrete nekoliko prijatelja i komšija koji mu priđoše i ispitaše ga za zdravlje.

– Dobro ako Bog da, dobro! – odgovarao je mula Mustafa, a svaki od tih susreta činio mu se kao poseban događaj. Čak i sama mahala, pa i svaka kuća, izgledali su mu drukčije i veselije nego obično. Pred džamijom i džamijskom česmom podugo je postajao i razgledao ih sa svih strana. Da se nije bojao hladnog kamena, najrađe bi sjeo uz česmu i osejrio kako voda izbija i otiče u bistru, kao ruka debelu mlazu.

Nakon što je pred džamijskim haremom proučio fatihu i duboko uzdahnuo, polahko pođe. Učini mu se da mu je džuba postala mnogo duža nego prije. Belćim se srastam – pmisli i obazrije se oko sebe.

Kad siđe u čaršiju, dočekaše ga vreva, šarenilo i glasovi. To ga malo zbuni, kao da je prvi put među svjetinjom. Mjeseci ležanja i tišine bili su ga odvikli od čaršijske vreve. Sad je prolazio široko otvorenih očiju. Poznavao je svaki dućan i svaki lik. Na sve strane su vješte majstorske ruke hitro ukivale i prošivale, a svud o ćefencima visjela je nanizana roba: oble crvene i žute firale, mehke i lahke mestve, nježno žuti tomaci, crveni opanci, silahi i bensilahi, bisage i šarpelji, pletene kandžije i kuburlije, sedla i nanule, i napokon lahke ženske papučice, zaokrugljene i ljupke poput golubica. Ekmeščije i salepčije, prodavaoci nane i buze, ulični trgovci škembeta, utrobe i druge mačje hrane, glasno su se nadvikivali, a živa rijeka konjanika i pješaka, pomiješanih vjera i staleža, od građana do seljaka, od bogatije obučenih aga do srebrenokose uleme, crnih đakona i hitrih fratara kuljala je čaršijom, nestajala u sporednim sokacima, hanovima, trgovinama i kahvama.

Nekoliko ahbaba i poznanika istrčaše pred Mula Mustafu, pozdraviše ga i zahvališe Bogu što je ustao na noge i sišao.

Kad ga sve to zamori, Mula Mustafa se vrati i skrenu u harem Begove džamije, pa utonuvši u tišinu i hlad velikih i lisnatih stabala, nejednom se osjeti smireniji i lahkši.

Priđe Gazijinu turbetu i prouči fatihu, pa po staroj navici proviri u unutrašnjost turbeta. Začudo, kad god bi ugledao nadgrobnu kuburu s ogromnim kaukom na bašluku, uvijek bi osjetio dostojanstvo i veličinu čak i mrtvog Gazije.

– Blago li se njemu! – šapnu sam sebi i pođe niz harem.

– Mula Mustafa, stander! – viknu neko za njim.

On se okrenu i ugleda Asimagu Očaktana  kako mu dolazi u susret,

– Nuto sad! – pomisli on u čudu. Očaktane nije trpio kao što ih nisu trpjele ni mnoge Sarajlije, jer su davali novac na kamatu i bezdušno se bogatili. Loza im je već bila otanjila, pa je Asimaga bio među posljednjim Očaktanima. Nije bio bolji ni gori od ostalih, a Mula Mustafa ga je poznavao po tome što mu je neke godine jedincu sinu ispisao tarih na nišanu, za šta ga je Očaktan baš fukarski nagradio. Bilo mu je došlo da vrati hediju, ali se onda sjetio da je smrt po srijedi, pa ušutio i prešao preko toga.

Čuo sam da si bio hasta? – unese mu se Očaktan u lice, i Mula Mustafa prvi put vidje da mu je preko desnog oka navučena mrena. Glava mu je bila tanka i duga baš kao u konja, a brada prorijeđena i drhtava kao svrakin rep.

– Pa, elhamdulillah, sad sam dobro! – reče Mula Mustafa i pređe rukom preko brade.

– Bilo te kucnulo? – raspitivao se Očaktan.

Mula Mustafa ušutje. Uhvati ga nekakva huja, ali se suzdrža.

Očaktan se oprezno obazrije i turi ruku u čakšire, pa gurnu zatvorenu šaku u džep Mula Mustafine džube.

– Na, nek’ti se nađe!

Čulo se kako novac zazveča.

Uz Mula Mustafu liznu plamen.

– Afedersum, ja tome nisam muhtač! Ja ne primam!

Kad to reče, najednom mu pred oči izađe đevđir pun žuta kravljeg masla i velika drvena kutija poravnjena pirinčom što ih je maločas gledao u Ablakovu dućanu, okićenu nizovima osušene bamlje koje se nije ko zna otkad okusio. Pa i pilava i mnogo čega, jer se uvijek, a pogotovo posljednjih mjeseci baš potanko živjelo.

– Neka čoj’če, uzmi kad ti dajem!

I dok se on snađe, Očaktan se okrenu i ode. Mula Mustafi ne ostade ništa drugo već da okrene prema dućanu, ne usuđujući se da stavi ruku u džep.

– Allahu dragi, šta li mu bi?! – razmišljao je usput.

– Mašallah, Mula Mustafa, mašallah! – prekide ga u mislima Husein Kilo, koji je povazdan sjedio na džamijskim sofama, čekajući i čuvajući mejite i uvijek kandišući na ćufuriju.

Mula Mustafa mu odzdravi, ispita se s njim i usput upita šta ima nova, a Kilo poče da tuži:

– Ama ništa, br’te, ništa, Boga mi! Ako ćeš mi vjerovati, i svijet nakako slabo umire! Razišlo se po selima, pa ako ko i umre, to je obična fukara.

Mula Mustafa zagrabi u džap, napipa Očaktanove pare, pa i ne gledajući šta je i koliko je, spusti ih Kili u šaku.

– Na, ovo ti je od Asimage Očaktana. Dao mi je da ti dadnem. Ako živ budeš pa dočekaš da ga snesu pred džamiju, prouči mu štogod pri dušu. Sevab ti je…

Pa i ne čakajući šta će Kilo, brže bolje se okrenu i pođe u dućan.

Kad skide katanac i uđe, dočeka ga zadah memle i ustajalosti. Od zelenog papira izrezane zvijezde i mjesec, kojima je poodavno okitio unutrašnjost dućana, bili su požutjeli i na mnogo mjesta su visjeli sa već opučenih zidova. Sve ostalo bilo je na svom mjestu: niska sećija zastrta komadom izblijedele čohe, pred njom peštahta i na njoj divit, kitabi i tefteri, a u udubini u zidu plitak tas i na njemu hrpica akči što ih je svakodnevno ostavljao za dućansku kiriju.

Mula Mustafa sjede na sećiju i odahnu od umora. Učini mu se da godinama nije zavirio u dućan. Sve mu je bilo poznato, a sve opet drago i novo. Pruži ruku pa dohvati tefter i strese prašinu s njega. Onda ga otvori i poče da čita. Pažljivo je čitao bilješku po bilješku, ali mu se sada, nakon duga ležanja i nepisanja činilo kao da čita tuđe riječi, čiji mu je prizvuk bio odnekle poznat.

-Jah, ovako će neko jednoga dana, kad mene više ne bude, čitati šta sam ja pisao – pomisli s tugom i ostavi tefter. Onda izvadi tespih i poče da uči. Činio je to polahko i smireno. Zrno po zrno, riječ po riječ, dok mu ruka ne klonu, a usne prestadoše da šapuću…

Kad se trže i pribra, osjeti da je gladan. Opet se sjeti bamlje iz Ablakova dućana i sam se sebi potiho nasmija. Onda pogleda na tas sa kirijom pa se diže. Priđe zidu i sasvim ozbiljno, kako je to mnogo puta i prije činio, otpoče svoj neobični dijalog:

– Selamun alejkum, Gazi Husrevbeže! – reče smjerno, baš kao da stoji pred živim Gazijom.

– Alejkumu selam, Mula Mustafa! Merhaba ti. Kako si, je li ti bolje?

– Allahu šućur, dobro je. Dobro ako Bog da! Već, htio sam nešto…

– Hajrullah, reci slobodno, da čujem!

– Ma eto, malo me stid, Gazija. A nešto bih te zamolio…

– Bujrum, brate! Šta te ima biti stid? Ti si moj, reci!

-Ma eto, otanjilo se, moj lijepi Gazija! A nije ni čudo, kad se mjesecima nije ništa radilo. A i sin mi, Mustafa, ima svojih briga. Nije da me nije pazio, ali šta se može na britvi, pogotovu kad mu je kuća puna čeljadi? Već, htio sam da te zamolim da mi uzajmiš koju akču od kirije. A ja ću to pošteno vratiti, vjeruj se!…

– Ama, Mula Mustafa! Uzmi, brate, slobodno! Pa kad vratiš!

Mula Mustafa istrese tas u šaku, prebroja akče i okrenu se zidu.

– Dva groša i deset akči! I velika ti fala, dragi moj Gazija. Neka ti dragi Allah lijepi džennet da! A ja ću, neka znaš, pošteno vratiti k’o što sam i dosad vraćao.

Posjedio je još neko vrijeme nepomičan i zagledan u zelenom bojom ispisanu levhu iznad vrata, pa dohvati tefter i previ ga preko koljena. Zareza trstiku, pa nakon što ju je zamočio u murećef poče da piše. Kako je pisao, sve se više zanosio, dok je trstika jedva čujno klizila po papiru.

Isprva je pisao polahko, a zatim sve brže. Misli su mu navirale i utapale se u sitne harfove koji su se nizali i kitili jedan uz drugi. Tu i tamo, jedva čujna škripa trstike nadjačala bi njegov šapat, kojim je Mula Mustafa poluglasno izricao pojedine misli.

– Evo me – pisao je – s Božijom pomoći opet u svom dućanu. Onaj, koji me je dao na ovaj prolazni svijet, ostavio mi je da još poživim, premda sam ponekad mislio da mi je došao vakti-sahat.

Za ovo vrijeme dok sam bolovao, nastojao sam da zavirim i s one druge strane, jer insan, dok je zdrav, obično živi samo za dunjaluk, a malo za ahiret. Zbog toga se mnogi zaboravi, jer živeći samo za dunjaluk – a dunjalučke oči su gladne dunjaluka – izgubi dušu, pa hoda dunjalukom i bez srca i bez duše. Takvi su kao bačen kamen: na koga nalete, teško se njemu!

Ja sam, koliko ja znam – a Allah to najbolje zna, nastojao da svoj život uskladim  Njegovim zakonima i da ga ljudski proživim. Hvala Allahu koji me uputi na pravi put!

Opet, koliko ja znam, nikome zla uradio nisam, a onoliko koliko mi je dato pameti i snage, nastojao sam da na hair i svoj i drugih okrenem. Po mome kontu jedna je stvar u životu najpreča i ponajglavnija: ne čini zla, da te zlo ne stigne! Vjeruj i boj se Boga, On će te voditi i od zla čuvati! Ima još mnogo drugih stvari, ali ovo je ponajglavnije.

Nafaka mi je, Bogu šućur, bila onolika kolika je trebala da bude. Bog najbolje zna šta kome treba. Jer, šta ga znaš, da sam imao više, možda bih se osilio, a ljudska sila i zulum koji iz nje izbija, najgora su stvar na svijetu! Ja sam se u svom životu mnogo takvih nagledao. I eno ih, mnogima se ni za trag ne zna, a ako ih neko i spomene, po zlu ih spomene. Teško njima! Neka im se Milosnik smiluje! Koliko je takvih ova zemlja i dunjaluk zapamtio! A zar im je to trebalo? Šta ćeš, mnogi se umisle pa kažu: ’’Ja, pa ja! Sve je na dunjaluku za mene i zbog mene!’’. Jest, sve je za insana, ali kako? Na Božije zadovoljstvo, a to će reći ljudski i pravedno: Zato, kad takvi umiru, samo buhe pobjegnu s njih. A oni hudi mislili: dunjaluk će poslije njih nestati!

Koliko se meni čini i koliko ja mogu da dokučim, najviše dunjalučkog zla potječe od ljudske gladi za dunjalukom i od ljudske sebičnosti. Jednima je malo zemlje, kuća, dućana, robe, stoke i zlata; drugima je malo vlasti nad ljudima i zemljama, pa ih to neprestano tjera na novu glad i na nove nepravde i grijehe, koje čine i nad sobom i nad drugima.

Koliko sam se puta zamislio nad nekima i nekima dok su ih onako gole, zamotane u ćefin, spuštali u kabur. Eh, moj žalosni brate – mislio sam tad – a šta sad?… Baška ono što te čeka, a baška ono što si iza sebe ostavio među ljudima i po čemu će te oni spominjati. Hajvan ugine i zla iza sebe ne ostavi, a što da ga ti ostavljaš? Otimao si se za mal i za vlast, činio zulum i nepravde, žalostio i rasplakivao druge, Božije zakone gazio, a nisi, jadan ne bio, znao, da ni te firale što su ti na nogama, ni to oko što ti je u glavi, nisu tvoji! Jah!, vidjećeš kad ti oči počnu pucati u kaburu! Prosjak umre, pa i iza njega nešto ostane, a ti se bojao da ti ne bude malo. Eto ti sad! Jednom sam od nekog učenog stranjskog hodže na vazu slušao kako je bogati i moćni vladar Omer ibni Abdul-Aziz tražio da mu poslije smrti ne zamotavaju ruku. Kad su ga u čudu upitali zbog čega to, kažu da je rekao: ’’Neka ljudi vide da ništa od čitava svog bogatstva nisam mogao ponijeti’’… Ko je pametan, razumjeće.

Ja sam svake noći, Allah mi je svedok, pod jorganom sviđao svoje račune i kontao šta sam za dana uradio i poradio, i šta je od toga dobro i korisno i po mene i po druge, a šta nije. Jer, ako ćemo pravo, ima stvari koje insan i od sebe krije, a nekamoli da ih pred drugima kazuje. Zbog toga i treba sam sa sobom sviđati račune. Zato, kad dobro svidim šta sam za dana uradio, pomislio ili poželjeo pa rastavim pljevu od žita, onda zamolim Allaha da mi oprosti sve što je bilo ružno, tobe dođem i šehadet potegnem. Mnogo sam puta zaplakao i jastuk suzama natopio. Jer, insan je insan, i crn i bijel, ni melek ni šejtan, pa začas pogriješi. Allah ga je takva stvorio i zadužio ga da se bori protiv zla i u sebi i oko sebe. I što god više zla prignječi i iz svog srca iščupa, Bogu je draži i bliži. A i sebi je onda miliji, a i život mu je draži i veseliji. Insan je sebi najbolji sudac. Baška je ono što pred ljudima izigravaš, a baška ono što sam o sebi znaš i pod jorganom o sebi misliš.

Koliko sam puta čuo kako za nekoga, kažu: ’’Blago njemu, nema mu sreće na daleko!’’ a jadna ti je njegova sreća! Ogradio se malom, i to mu je sve! A kad dobro skontaš, onda vidiš da samo jedan ručak možeš ručati i u jednu postelju leći. Po meni je sreća nešto drugo: kad sam ja u sebi skladan, čist i pravedan; kad pošteno živim i radim, kad na mene niko ne uzdiše niti prstom upire; kad se veselim zori i beharu, a smiren liježem iza jacije, znajući da Onaj koji je iznad zemlje i nebesa zna za mene i vodi računa o meni – eto, to je moja sreća.

Bog me je dao merhametli, hvala mu na tome daru! Kad god vidim da nekoga gone, ja Boga molim i za njega i za one što ga gone. Jer, ko zna da li je taj kriv i jesu li gonioci u pravu? Treba, brate, praštati! Kako ćeš se nadati i od Allaha milost tražiti, kad sam nisi milostiv? Čovjek je i prema hajvanu dužan da bude milostiv, a nekamoli prema insanu!

I još sam nešto htio da kažem. Nikada se u životu ne treba za nešta previše otimati, a niti se od nečega premnogo braniti. Ne zna se, po Bogu si brat, na šta sve to može izaći. Zato uradi onako kako ti pamet i srce kazuje i kako si dužan da učiniš, pa onda reci: ’’Allahu, ako je hairli neka i bude, a ako nije, neka i ne bude!’’ imao sam ja u životu stvari za koje sam vruće želio da se pošto-poto dogode, a poslije, kad nije bilo tako, zahvaljivao sam Bogu što je drukčije ispalo. Ima ih koji povazdan Bogu dove upućuju, i kad bi Bog sve te njihove dove uslišao, dunjaluka bi odavno nestalo! Vjeruj se da je tako!

Već, kako god skontam, čini mi se da nisam duga vijeka, da se je i moje primaklo. Godine su tu, a i ozajifilo se. Insan to počne predosjećati i spremati se. Bog je, belćim, dao insanu da to osjeti. Sve ima svoj vakat i On najbolje zna kad je čemu vakat. Jer, ni velika starost nije lahka. Najgore je što ti pomru akrani, pa ostaneš sam. Onda se u dušu uvuku tuga i osamljenost, pa ti je još teže. Pa još kad onemoćaš i na tuđi hizmet spadneš! Sreća je što insan, dok je mlad, mnogo toga ne zna, jer ne bi valjalo da zna. Život bi mu onemilio. Usahnuo bi prije nego što procvjeta. Ovako, sve u svoj vakat!

Ja se smrti ne bojim, jer to je kapija kroz koju se prolazi u drugi život. Samo se bojim da ta kapija ne bude tijesna, pa da se ne napatim prolazeći! Zato sam uvijek molio Boga da me sačuva od duga loša i teška bola. A smrti se, dina mi, ne plašim, jer Allah je vrelo milosti i dobrote i na Njegov poziv svako će se morati odazvati. On najbolje zna kakav sam bio i šta sam ovdje na dunjaluku radio, znajući da On sve vidi, čuje i zna. Allahu šućur što nisam od onih koji misle: kad te zemlja zaspe, sve je svršeno, ko će te onda proživjeti? A ja kažem: Onaj koji te je i prvi put oživio! Zar i voćka svake zime ne zamre, a na proljeće opet oživi i obehara?

Ja se Allahovoj milosti tvrdo nadam i u nju neizrecivo vjerujem. Za one koji su u Njega vjerovali i po Njegovim zakonima se ravnali, Allah dž. š. je u Kur’anu rekao: ’’Za njih nema straha i oni ne treba da se žaloste’’!… zato smiren čekam svoju smrtnu čašu koja nikoga nije mašila niti će mašiti. Smrt će svi okusiti…

Mnogo toga bih još imao i želio da napišem, ali ne znam kako. Misao mi je bistra i duboka, ali riječ je mehka i plitka, pa nikako da iskažem ono što bih želio.

Allahu moj, mislim se nešto: hoće li neko jednoga dana čitati ovaj moj tefter i ove moje zapise? I šta li će reći? Hoće li ljudi tada biti bolji, pravedniji i pametniji, ili će se motati po dunjaluku kao što se i danas motaju i uvijek nešto tražiti, samo na krivoj strani!

Na tom mjestu Mula Mustafa duboko uzdahnu i nehotice dopisa:

– Eh, Allahu moj, al’ sam umoran!…

Iza toga klonu i zaspa na sećiji. Trstika mu ispade iz ruke i preko otvorenog teftera otkotrlja se na pod. Ostadoše ispisani reci, ali tako drhtavo i nečitko napisani, da ih niko kasnije nije mogao pročitati…



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Milanka Kuzmić: Kako sam zavoljela školu

Миланка Кузмић КАКО САМ ЗАВОЉЕЛА ШКОЛУ Дошао је септембар а са њим и први дан школе. Док су друга дјеца радосно ишчекивала та...
by Redakcija
0

 
 

Alen Talić: Zašto ja?

Alen Talić   Zašto ja?   Mrzim kada su mi misli jače od riječi. Teško je objasniti egzistenciju u četiri zida, ali ću pokušati da što bliže dočaram kako je zbog bolesti biti prisiljen provoditi život u kre...
by Redakcija
0

 
 

Marija Juračić: Jedro na horizontu

Marija Juračić   Jedro na horizontu   Kiši. Tebi se fućka. Sjediš na provi i igraš se krilom galeba. Ne vidi te pa me gleda sumnjičavo kao da mu ja neprekidno podižem jedno krilo. Činjenica da si umro ne sprj...
by Redakcija
0

 

 

Ivana Đukić: Jutro

Ivana Đukić   Jutro   U manastiru Sv. Petra Cetinjskog, na Cetinju, svještenik je živo objašnjavao jednom pridošlici kako je operacijom izliječio hemoroide. Nešto malo niže, komunalni radnik je živo čačkao...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Ivana Đukić: Gostoprimstvo

Ivana Đukić   GOSTOPRIMSTVO   Na Nikoljdan ljetnji, Cetinjski manastir, 2019.   Zvuk grebanja poda prekinu naglim ulaskom: ,,Majko, imamo goste!“ Žena usta brzinom svjetlosti i pokupi špahtlu sa ostalim rekvizi...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona