Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

28. Februara 2018.
 

Rizo Popara: Kahve

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Dogode se teške i nerodne godine, pa ljudi godinama pretresaju sjećanja na njih i muke koje su im zadale. – Ne ponovila se – ta bi se rečenica ponavljala, najprije, pa tek poslije počelo sa ogovaranjem te proklete godine. Ovdje ih je više nerodnih i teških, negoli ovih dobrih. Dobre se, obično, dugo pamte. Dobre su one kad ponese godina pa bude žita za familiju i trave za stoku, a ako rodi i miva to je za antrešalj. Teške godine su one kad se izbrišu koševi, naćve i kotarevi, a glad zavlada na svakom ćošku, pa se ne zna šta je gore, slušati hajvan kako riče, bleji ili mekeće ili gledati djecu kako se gladna uvijaju tražeći da nešto pojedu. Glave porodica obuzme muka i šetnja, a najčešće im je glava stisnuta i dlanovima i koljenima. U polusnu traže rješenja kako da spasu porodicu i hajvan da se suprostave silama koje su ih tu prikovale i drže ih u bijedi i neizvjesnosti. Radni su ovo ljudu, uvijek su na livadi, u njivi i bašti, uvijek pored stoke, ali kakve koristi kad je zapisano da godina neće biti rodna. Nema se gdje zaraditi, tu kod dvojice, trojice gazda traži se spas. A oni čekaju ovakve godine da jadnim ljudima ogule kožu. Za krošnju truhle slame mora mu se kositi čitav dan na julijskim žegama. Ni kod drugih nije bolje, ako se zajmi novac, zajmi se uz velike kamate, pa ljudi padaju u još dublje siromaštvo.
Krenu jadni ljudi u svijet, obično u rano proljeće, sa zavežljajem u kojem je malo duhana i malo odjeće, da traže dževap za muke koje su ih spopale. Od hrane ne nose ništa, obično nemaju ili to što imaju ostavljaju djeci kako bi za dan dva spasila goli džan. Kad se malo poodmaknu od kuća dođe im lakše, jer ih druge muke spopadnu, a onaj urnebes od doma malo utihne. Pređu tako dugačak put, dok ne našu bilo kakav posao. A oni posao ne biraju, rade šta im se ponudi. Prve zarađene pare nose kući da prikupe pomalo brašna i soli, a hajvan izgone po proplancima i šumarcima da se snađe i nekako preživi do prve trave i šumskog lista.
Na selu Zminac živjaše Šerif, čestita i radna starina, ali ga godine i posna zemlja, udruženi, guše već duže vrijeme. Nije znao kako da im se suprostavi i kako da ih pobijedi. Imao je nešto kućice na jednom brežuljku ispod koje se pružala strma njiva. Bila je toliko strma pa se činilo, kada se gleda sa suprotne strane, da je okačena o neki klin od kuće. Ako bi se štogod otkotrljalo niz tu njivu, nije se isplatilo ići i tražiti to što je nestalo. Jedino bi žene trčale za klupčetom prediva ako krene niz tu strminu. Njiva je uvijek zasijavana ječmom. Ječam je kako-tako rađao i nije izdavao puno, ali nije bilo dovoljno da prehrani djecu i jednu kravu koju je hranio ječmenom slamom. Oko same kuće je bilo malo ravnice i jedna velika jabuka, pašinka. Pod njom je sjedela Šerifova porodica više negli u kući, od ranog proljeća da kasne jeseni. Sa sjeverne strane bijaše groblje od kojeg ga odvajaše široki put kojim je prolazio narod goneći krupnu i sitnu stoku, naročito subotom kad se hrlilo i hitalo u Akovo na pijac. Od kiša i prolaženja put je bio udubljen poput nekog klanca. Sa gornje strane puta grljala je pitka voda niz drvenu česmu i punila drveno korito. Korito je bilo od drveta stare trešnje, posječene poodavno u jednom vakufu i služilo je da se napoji stoka i da žene operu čamašire. Ako su krajevi korita bili suhi, lijepo je bilo sjesti i slušati kako voda grgolji i puni korito, a ono prelijeva i blago miluje oble strane korita. To je bio čest prizor da zasjednu starci koji se vraćaju iz čaršije da tu odmore, osvježe se vodom i zapale po neku cigaretu. One, koje je dobro poznavao Šerif je zvao pred svoju kuću, poturao im šiljtat da sjednu, a kasnije sklepa i nekoliko klupa, pa su ljudi i nepozvani ulazili i odmarali na njima. Bilo je to najzgodnije mjesto da ljudi predahnu poslije umora uz strmi Zminac, da prikupe malo snage i nastave do svojih kuća po susjednim selima. Bog ga je pogledao što mu takva voda bijaše na pet metara od kuće i što mu tako važan put prolazi ispod strehe. Nijesu Šerif i žena mu mogli gledati niz nos, a da ne počaste te koji sjede u njihovoj avliji, ako ničim drugim a ono barem svježe natočenom vodom iz testije. A bilo je tu i soka od kleke, sirćeta od šljiva, suha voća, ponekad i vruća hljeba, kuhana ili pečena krompira i mlada sira. Kad to uze maha ljudi se uzeše upamet, pa počeše ponešto odvajati i ostavljati Šerifu usputno pri odlasku u čaršiju, da im se nađe kada se budu vraćali.. Ostavljali su po flašu mlijeka, kanticu sira, srču surutke, poneki orah ili kesu kahve zvane divka. Bilo je tako i za Šerifa i musafire. Dovoljna je bila i čaša hladne vode i odmor na klupi u hladovini. Voda jeste bila i hladna i pitka, ali na nezgodnom mjestu. Izvirala je tačno ispod jednog groba, koji je bio natvešen nad njom kao kakav stražar. Mnogi su zazirali od groblja iznad česme i nijesu je htjeli piti. Radije bi u Šerifovoj avliji popili čašu te iste vode. Jednog dana Šerifu neko predloži da napravi još koju klupu i neki sto i da počne naplaćivati kahvu po kahvu onima koji nikad ništa ne donose, a stalno se goste. Posluša Šerif savjet i poče nekako stidljivo naplaćivati kahve, a ostalo ne, a i kahve nekako onako “koliko daš”, “koliko ti nije žao” i sve nekako tako. Bitno je da ga krenu i da ljudi svikoše da više nema ničega džabe. Ko nije htio ili nije imao da plati ostajao je pored česme da se rashladi i odmori sačekujući one koji se goste. Pored česme su ostajala i djeca koja su pomagala odraslima da gone stoku na pijac. Tako to mjesto ni krivo ni dužno prozvaše Kahve. Razmućenom modrom zemljom u vodi, jedno Šerifovo dijete napisa “Kahve” na zidu kuće sa vidljive strane. Kuća prizemljuša oblijepljena blatom i okrečena u bijelo, pokrivena počađalom slamom, posta mehana na ovom putu, koji nije ni carski ni kraljevski, već sirotinjski kojim su seljaci prosipali svoje vrijeme, mladost i snagu. Trajalo je to godinama, Šerif odavno ne služi nikoga, a ni žena mu, oni muhabete sa musafirima a djeca donose kahve, čajeve i sokove od ružice. Proču se to mjesto na sve strane, pa kad čuješ tu riječ misliš da je to prava mehana na nekom carskom drumu. A situacija je bila sasvim drugačija, taj kućerak postade poznat samo zbog pogodnog mjesta gdje je narodu ponestajalo snage i trebalo odmora i po lijepoj Šerifovoj kćeri koja je služila kahve. Nije ta takozvana mehana radila svakog dana tako kao subotom, jer subota je bila pazarni dan u Akovu. Bilo kako bilo, Šerif je bio zadovoljan, njegova familija zadovoljna, počeli da kuhaju i pravu kahvu, da sipaju i pokoju čašicu rakije meraklijama, a njih je u ovim krajevima bilo uvijek, napretek. Bilo je i onih mlađih koji su svraćali zbog njegove kćerke Merime, koja zaista bijaše lijepa. Obukla bi kat od kumaža pa bi šuškanjem dimija zanosila pamet momcima. Njima merak da je gladaju iako im se kahva i ne pije, mada ih ona ničim nije izazivala. Njeno je bilo da ih posluži i ništa više, a njen brat Smail je sve naplaćivao, jer se bolje razumio u pare i računicu. Stara i dobra Šerifova žena bi svake subote imala spremljenih gurabija i harčalija i dijelila ih je djeci, koja bi se natikala oko korita. Izlomila bi gurabiju na sitnije komadiće i stavila u jedan sahan pa nosila od djeteta do djeteta:
– De uzmi sinko! Ne valja da gledaš, muško si. A čiji si ti? Vala su ti i babo i majka dobri. Bićeš ti i bolji od njih samo da si živ i zdrav.
Djeca bi se nećkala na početku, ali bi se brzo predomislila i uzimala po parče gurabije ili po jednu harčaliju, zavisi šta je Šerifovica nudila. To su uvijek bili dječaci koji su spretniji da pomognu oko stoke, a tolikog uzrasta ženska djeca se ne vode niz tolika sela. Ženskoj djeci je mjesto pored majke da uče kućne poslove, a ne da gone stoku na pijace.
I taman kad posao krenu i poče donositi korist, gosti orijediše. Otvoriše se stočne pijace po selima, proradiše autobusi, narod izgubi potrebu za čaršijom. Stari putevi počeše zarastati u travu. Rijetko je ko navraćao kod Šerifa na kahvu, a i on sam skloni klupe i stolove da ne truhnu. Nije se nadao boljim vremenima na ovoj vjetrometini niti je mogao bilo šta drugo smisliti na ovom mjestu. Ono postade mrtvo za sva vremena. Prodade Šerif, iznenada, to malo zemlje i kućicu jednom rođaku i ode za Konjaru. Za to novca tamo kupi dva hektera zemlje od nekakvog Pešterca koji ode za Anadoliju. Pešterac je u Anadoliji dobio džabe zemlju, a ovo novca od Šerifa će mu poslužiti da plati put. Zemlja je bila pored rijeke Pčinje, pa Šerif poče i pirinač da uzgaja. Krenu ga nafaka kakvu nije ni očekivao, sinovi rade i zemlju i na nekoj farmi, a kćerka mu se dobro udomi za nekog Turkušu.
Želja me povuče poslije mnogo godina da prođem tim putem kojim sam prolazio kao dječak sa majkom, a kiša me natjera da se sklonim u taj ostatak od kuće. Na vrhu kuće ostalo malo te truhle slame koju vjetar nije mogao da savlada i otpuha, pomislih da će me zaštititi maker malo, jer je to ostatak od dobrog Šerifa. Kiša me poče zasipati sa strana i ja tom skloništu ne vidjeh, naročitog, haira. Shvatih da je sve prošlo, da ništa nije kako je bilo, pred oči mi slike povezanih i natovarenih konja koji hržu, krava koje riču za teladima koja su prodata i već poklana od gradske gospode, ovaca koje bleje i slika Šerifove kćerke jedinice koja dijeli kahve. Tada kada sam svraćao imao sam samo jednu želju, da porastem i da počnem da pijem kahvu al’ da mi je ona donese. Ja stasah, ona ode, njenu kahvu ne popih. I dok budem živio ostaće mi nepoznat ukus njene kahve. Vidim da me taj ostatak krova slabo ili gotovo nikako ne štiti, izađoh, okrenuh se još jednom da budem siguran da me niko ne prati i pođoh svojoj kući. Nema ni Šerifovice sa gurabijama i harčalijama, nema nikoga osim mene, koga još uvijek vežu uspomene za prošla vremena. Kao da malo kiša uminu, ali počeše da sijevaju munje i udaraju gromovi po okolnim brdima. Jedna munja sijevnu i začu se strašna grmljavina iz ostatka te Šerifove kućice. Bi mi žao što tu pred mojim očima nestade cijela jedna priča iz prošlosti, ali i milo što na vrijeme napustih to mjesto gdje sam zauvijek mogao ostati i preći u uspomenu.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

PREDSTAVLJENA KNJIGA “NOMAD NA ŠTIKLAMA” SANJE RADULOVIĆ

Knjiga “Nomad na štiklama” autorice Sanje Radulović iz Doboja promovisana je u Narodnoj biblioteci “Branko Radičević” u Derventi – pišu Posavskenovosti.com Radulovićeva je rekla da je djelo p...
by Redakcija
0

 
 

8. konkurs časopisa ”Avlija” za najbolju kratku priču i pjesmu za 2018. godinu

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA iz Rožaja raspisala je 8. međunarodni konkurs/natječaj za najbolju neobjavljenu kratku priču i pjesmu u regionu za 2018. godinu. Konkurs je otvoren od 1...
by Redakcija
 

 
 

Jovanka Božić: Antifašistički spomenici u Valjevu (FOTO)

Fotografije snimila profesor sociologije Jovanka Božić (1953) Valjevo. Bavi se poezijom, prozom, slikarstvom. Dobitnica nagrada za književno stvaralaštvo. Zastupljena u antologijama, zbornicima. Objavljuje u listovima i ča...
by Redakcija
0

 

 

Zlatno pero: Međunarodni konkurs za ljubavnu prozu i poeziju

Naš i vaš književni klub “Zlatno pero” Knjaževac raspisuje još jedan, VI Međunarodni književni konkurs, a tema je slobodna. Konkurs je otvoren do 31. decembra 2018. godine do kada su i uplate za knjige. Štam...
by Redakcija
 

 
 

Mersiha Džafić: Isprati me

Mersiha Džafić   Isprati me   Isprati me Po nestanku ezana, nebu usta vezana. Kome li bašluci smorni Sklope krila Duž oteđalenog leakrila?   Isprati me Užitkom r’ječi zasebne Brokate stižu spaljene....
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona