Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

21. Juna 2018.
 

Said Šteta: Amina ili melek

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ne znam, jesam li pored sebe imao meleka u ljudskom obliku ili dijete. Bila je blaga, i imala osmijeh za svakoga. Ne znam, da se ikad s nekim posvađala. Ili da nije govorila. Možda već sa petnaest godina, počela je obavljati pet dnevnih namaza. Bolovala je teško dvije godine, a nikada se nije požalila na svoje stanje. Kada bi je upitali, kako si Amina, uvijek je odgovarala, dobro elhamdulillah, iako je bila u teškim bolovima. Osoblje bolnice mi ispriča, da joj nikada niko nije pružio čašu vode, tabletu ili injekciju, a da se nije zahvalila, ili rekla, Allah te nagradio. Prije nego će  preseliti, rekla nam je: “Babo i mama, hvala vam za sve, pa se vidimo ako Bog da u džennetu, ali i vi se morate potruditi. Nastavite činiti dobra djela i nemojte puno griješiti. Ja ću vam sutra umrijeti! Halalim vam sve, ali i vi meni halalite ako sam vas kad uvrijedila.” Onda je izgovorila šehadet i zaspala. Ujutro mi je izdahnula na rukama.

Voljela je knjigu, i žudila za znanjem, ali je kist u njenoj ruci, ostavljao tragove najljepšeg proljeća. Nigdje više osmijeha, uzdaha i ushićenja, kao na njenim slikama. Možda samo na njenom licu!

Kažu da je znala naslikati sreću. Nekako najviše slikala je sreću, sve dok joj nije ponestalo boje.

Gledam poruku pisanu rukom oca Vedada, mog ratnog druga Vede, koji mi je u ratu poklonio prvu maskirnu košulju, izbušenu gelerima, sa strane, taman iznad pojasa. Bio je teško ranjen, ali ni tada nije prestao biti drug. Insan!

Košulju sam nosio do kraja rata i nebrojeno je puta natopio znojem, ali nisam krvlju. Poput hamajlije, kao da me je čuvala. Dvije krupne suze, kao grude snijega kotrljale su se niz drhtavo lice. Pa šta? Plakao sam i kao ratnik, kada je poginu moj drug Nećko, na polju pored magistrale, eno još one antene tamo stoje. Kliznuše pored usana pa se zaustaviše u prosijedoj bradi. Spremam se na dženazu. Sad će hadžija svratiti po mene, sto postotni ratni vojni invalid bez jedne ruke, vozeći onom drugom. Pričamo usput, jer mi je on i proslijedio ovu poruku. Znao je da neću ostati miran, a da ništa ne zapišem. Ali mu halalim!

Nakon podne namaza, ponijeli smo je na rukama, dolje do harema, nekih tristo metara od džamije. Ispod zelene čohe zaspala mladost. Kao ptić u gnijezdu kojem nije naraslo perje. Pa drugi odletješe, a ono osta. A svijeta puno, utrkuje se i mlado i staro da stane i na dlanovima osjeti tabut. U svakog zacaklio pogled. Babo Vedad drži tabut u dijelu stopala i korača. Umoren i blijed, kao nakon teške bitke, ali opet snažan da krene u neku novu, još težu bitku.

Redamo se u haremu iza mejtaša, na kojem je tabut, a zelena čoha stopila se sa zelenom travom. Smetovi pritišću našu lijevu stranu. U sred harema golubaju se trešnje, a gore više ruža. Crveni se, pa se učini, kako sa latica kaplje krv. Imam nas uputi da klanjamo, pa zatraži halala za Aminu. Bio sam na nebrojeno dženaza, ali ovako glasan odgovor, halalimo, još nisam čuo. Dok je govorio o Amini pored mene jecaj. Jedan, drugi, treći, redom. Mladići od jedva dvadeset godina, možda njeni vršnjaci, plaču.

Padaju suze i čini mi se šušte u zelenoj travi kao krupne kapi ljetne kiše. Pogledam nebo, kad ono sunce tjera veliki crni oblak. Obasja nas i ozari lica, dok je povjetarac nosio uzdahe. I jecaje isto!

Meni je njezin život i odlazak sa ovog svijeta, dao dodatnu snagu i uvjerenje da se u ime Allaha isplati biti dobar, i biti na putu dobra. Vrati mi se ova hadžijina rečenica, koju mi izgovori usput, pa još bolje razgledam tu mladost, sada suznih lica. Te suze, što su topile oči i umivale lice, poput behara onako s proljeća, ašićare su mirisale. Mirisale su na dobrotu!

Dok je još duša naše Amine putovala nebesima, da nađe mehku postelju, mekšu od  ovog dunjaluka, muški je svijet ispunjen tišinom napuštao harem. Zadnji su izašli dvojica imama, i babo Vedad. Onda se odnekud kao jato šarenih leptira, pojavi velika grupa djevojaka. Neke su nosile i cvijeće. Koračale su do Amininog mezara. Baš kao leptiri, razigrani u svom letu koji ne traje dugo. Tek treptaj oka! Razmašu se krilima kao da idu na svadbu, a ne u smrt koja im dođe prerano.

A šta je to smrt?

Ako joj se šareni leptiri toliko spremaju, dok rasipaju boje na kojima duga im zavidi. Ako joj kaplja rose požuruje, suncu se nudeći, da je osuši samo jedna zraka. Ako joj djevojka prilazi kao mihrabu, u kojem ostavlja dunjaluk i moli za ahiret, padajući Uzvišenom Gospodaru ponizno.

Šta je to smrt?

Procvala majska ruža sa opalim laticama, što označavaju prolaznost vremena. Ili nedozrela trešnja na koju crne ptice slijeću kljucajući zelen plod. Pobijelila usta postača što na dženazi korača sporo, nogama teškim poput olova, jer kušnju svojim očima gleda. Ili na stotine nevinih stopala što paze vlati trave da ne povrijede, dok žure prema tek zatrpanom kaburu, i na dlanovima nose dovu.

Smrt ne postoji!

Postoje samo odlasci, primijećeni dušom iskrenom. Jer samo je duša putnik. Tijelo se sjedini sa zemljom i vrati svom nastanku. Postoje susretanja za koja, jedino čista duša najljepšu odjeću oblači. Pa zamiriše baš kao ona majska ruža, pod suncem kojeg crni oblak otima u našim očima. Kratko, ali zapamćeno dugo. Ili možda trešnja nedozrela, što se nije sunca nagledala, pa zelena završi u kljunu crne ptice.

Zato ne govorite o smrti!

Bolje je pričati o susretanju. Tamo gore, možda čak iznad zvijezda, u polju pamuka, jedna će duša padati na sedždu i čekati. Strpljivo kao i ovdje na postelji zemaljskoj, gdje joj se mladost u travu saplela kao mali svitac u ljetnoj noći, pa pregori prije jutra. Ona će čekati! Da sretne majku svoju, da sretne oca, sestru, i prijatelje kojima nema broja.

Ali će najviše čekati jedno susretanje, strpljivo i više od strpljenja, jače nego što je iladž čekala. Čekat će Amina svoga Gospodara!

I kada vas put nanese podno Smetova u harem, tamo u ćošku ispod šljive požegače, ugledat ćete jednu ružu. Eno, još je u pupoljku, a džennetom miriše!



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

UNIVERZITET ”HADŽI ZEKA” PEĆ: Upis studenata i na bosanskom jeziku

Prijemni ispit na bosanskom jeziku će se održati 25. 07. 2018. prema sljedećem rasporedu: Fakultet biznisa 25. 07. 2018 u 09:00 časova i Fakultet za menadžment u turizmu, hotelijerstvu i okoliša 25. 07. 2018. u 12:00 č...
by Redakcija
 

 
 

Refik Bulić: ISPOVIJEST SELIMA SMAJKIĆA, PISARA KADIJE LUKAVIČKOG

Svakoga dana pohodim ovo mjesto, kao da me čudne neke sile njemu privlače. Rijeka je ova postala neodvojiva od mojih misli. Visoka stijena nad rijekom se izdigla, pod njom voda se pjeni, poskakuje, u njoj zrake se lome sunče...
by Redakcija
 

 
 

Dušan Dojčinović: Bajram komšija Miraleme

Dušan Dojčinović     BAJRAM KOŠIJA MIRALEME     Bajram komšija Miraleme Neka ti poslije, posnog ramazana, Kuća uvjek bude, puna djece Ni pusta, ni sama.   Neka ti se odžakom, dim ko’ Bajrak vij...
by Redakcija
 

 

 

Vek od objavljivanja novele „Amerikanka“ Jelene J. Dimitrijević

U Ediciji „Riznica“, dr Ana Stjelja priredila je i objavila novo reizdanje srpske književnice Jelene J. Dimitrijević (1862  ̶  1945)  ̶  novelu „Amerikanka“ i to povodom  jubileja – 100 godina od prvog izdanj...
by Redakcija
 

 
 

Historija Foče : ŠEJHU-L-ISLAM MUSTAFA-EF. BALI-ZADE (BALIĆ)

2006. godine Preporod je objavio članak pod naslovom ”Bošnjaci su imali dva šejhu-l-islama!”. Predstavili su, kod nas, potpuno zaboravljenog Bošnjaka šejhu-l-islama Mustafa-efendiju, sina Sulejmanova, sina Jusufova, Ba...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona