Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

7. Septembra 2021.

Said Šteta: Klaun koji je zaplakao

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Said Šteta

 

KLAUN KOJI JE ZAPLAKAO

 

 

Nije on bio klaun kao oni što se viđaju u cirkusu i na dječijim zabavama. Onaj što se sakrije ispod maske od gumene loptice, koja je k’o bajagi nos, i još puno, puno boje na licu. Onaj klaun, što mu se naslika osmijeh i kada usta ne pomjera, on se kao smije. Ne, nije to taj.

Ovaj se rodio sa osmijehom. Na licu mu se urezala bora smijalica još dok je dječak bio. I onda, kada mu je ispao zub jedinica, pa ispod gornje usne ostavljao šupljinu, on je i tada nasmijavao drugu djecu. Ne, nisu mu se djeca smijala da bi se narugala, nego ih je uistinu potpuno nasmijavao da su mu zavidjeli. Dovoljno je bilo samo da progovori, a oni bi prasnuli u smijeh. Još kada bi na jezeru izronio, pa kroz onu šupljinu ispod gornje usne izbacio vodu, poput velikog kita kada izroni iz mora, djeca su vrištala ushićeno i tražila da im to sve ponovi.

Oni su se samo smijali i smijali, i tako trošili dan.

Kada je počeo rat, ni tada nije skidao osmijeh. Kao vojnik što nosi pušku o ramenu, klaun je na licu nosio osmijeh. S njim je pogađao svako lice koje se i na trenutak uozbilji. Prstima je potiskivao tugu gledajući ranjene drugove, ali je kući uvijek donosio osmijeh. Na ulici su ga samo takvog prepoznavali. Jednom je bio jako tužan.

Ali baš jako!

Na njegovoj uniformi ostalo je nekoliko kapi krvi od druga koji je poginuo. Izdahnuo je na njegovim rukama, a trebao se uskoro oženiti. Klaun je znao nasmijati njega i njegovu djevojku. Nekoliko dana bio je bez osmijeha, ali ne duže. Nastavio je koračati ulicama grada i poznanike nasmijati. Posebno je znao nasmijati djecu. Volio ih je, i djeca su voljela njega. Uzajamnost iskrenosti za koju nisu trebale maske, niti djeci, niti klaunu, bili su neraskidiva veza sa kojom je slikao osmijeh, šaren poput najljepše duge. Čak i odrasli što su na licu nosili ozbiljnost kao ožiljak proteklih godina, znali su mu doći po osmijeh. Klaun je dijelio osmijeh nepovratno.  Nije kao čiko u prodavnici zapisivao u teku. Ovome sam dao ovoliko, ovome onoliko. Ovaj mi je dužan, a ne vraća. Ne nikako! Ne bi sačekao ni riječ hvale, nego je nastavljao da još nekome pokloni osmijeh. Puno je tužnih lica na ovom svijetu, mislio je. Ako im ne poklonim osmijeh, zemljina kugla će jednog dana izgledati kao  suza.  Zastala u svemiru ljudske pakosti, čeka da se otkine. Da potone u more tuge koje je svakim danom povećavalo svoj nivo zbog pohlepe.

Prijetio je potop!

Zato je klaun ustajao sve ranije i ranije. Izlazio je na ulicu, prošetao bi do rijeke. Bacao mrvice hljeba patkama što bi se postrojile pored obale. I njima je poklanjao osmijeh. Njihovo kva-kva, i zaranjanje naglavačke u vodu, bio je znak da mu uzvraćaju. Onda bi šetao parkom. Sretao znance i  neznane koji su na licu poput dimnjačara, nosili tragove tuge. Ali dimnjačar je sa tim garavim tragom donosio sreću, a ovi su donosili tugu. Klaun je prilazio i davao im osmijeh. Prvo malo, onako da probaju. Zatim koju lijepu riječ, pa opet osmijeh. Onaj veliki! Ama da da im prekrije cijelo lice. Skroz!

Na kraju dana, pomalo umoran ali sretan vraćao se u svoj stan. Zatvarao vrata, jedna pa druga, spuštao metalne roletne na prozorima i puštao da ga zagrli tama. Iz duše je sve češće izvirala tuga.

Zar ovaj svijet ne zna za lijepo?

Hoće li se ljudi zaista prestati smijati?

Brinuo je i mislio, dok je listao slike ljudske zlobe, što su mu ostale u glavi. Razmišljao je, kako još može vratiti bar jedan osmijeh na lice, djetetu, ocu, majci. Ratniku što korača sa nogom punom olova. Beskućniku, što se u stijeni nastanio, i sa psima lutalicama spava. Kako pomoći starcu? Što ostade sam u zagrljaju dvije štake i jednim snopom zraka sunca, koje mu samo u određeni dio dana navrate kroz prozor. Zimi ne navraćaju nikako!

Nosio mu je osmijeh. Nekad i nije imao šta drugo dati. Starcu bi zaigrale bore na licu, oči zapalile plamen, pa je lice isprepleteno borama izgledalo kao paukova mreža u koju se uhvatila sreća i ostala  tamo da ga čini sretnim. Starac se smijao, a klaunu bi toplo oko srca, da ga samo očima milovao.

S godinama i klaun osjeti umor. Jednom tako dođe u stan, zatvori iza sebe jedna, pa druga, pa treća vrata. Potom zatvori prozor i spusti metalnu roletnu, jer je htio biti siguran da ga niko ne vidi. Niz lice kliznu vrela kap niz onu boru smijalicu. Bila je to krupna suza. Pekla je! Boljelo ga. Šutio je u polumraku sobe. Osjećao sa kao klaun koji je na lice stavio puno, puno boje, da bi to ličilo na osmijeh. Činilo mu se kako sad ta boja pada ispred njega, i ostavlja lice koje više nikoga neće znati nasmijati. Dugo je plakao u tišini svog stana i tako izbrisao je onu boru smijalicu sa kojom se rodio. Nije više bio klaun, samo je plakao i plakao dok su se licem ukazivale bore tuge.

I znate šta! Da sam sad dijete, eto baš to dijete koje čita ovu priču, lijepo bi raširio osmijeh kao mali ptić krila kada hoće da poleti i potražio ovog klauna. Uzeo ga za ruku i poklanjao mu osmjehe. Jedan, pa drugi, pa treći.  Dok mu se ne bi vratila ona bora smijalica na licu. Ni tad ga ne bih pustio. Neee! Nego bi krenuli zajedno, ovim svijetom da ga nasmijavamo. Da ova zemlja ponovo bude sretna. Onako okrugla kao zrela dinja, mirisna od sreće, a na njoj osmijeh, baš kao nekad davno na klaunovom licu, kada je znao sve nasmijati. Baš sve!

Djeco! Da sam ja sada dijete, nikad se ne bih prestao smijati. Eto, tebi u inat pakosni, sebični svijete.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Dr Asad Kalač: Pravilna ishrana i i fizička aktivnost su saveznici u prvenciji bolesti srca

Recite nam ukratko o sebi, školovanju opisu posla i sa kojim problemima se susrećete u radu a koji bi mogli da se prevaziđu kroz drugačiju organizaciju rada? Moje ime je Asad Kalač, specijalista Interne medicine u Domu zdr...
by Redakcija
0

 
 

Dragiša Eraković: Posađena priča

Драгиша Ераковић   ПОСАЂЕНА ПРИЧА   Нико не памти када је почело, а све је почело одавно. И траје генерацијама. Све најгоре ...
by Redakcija
0

 
 

Gordan K. Čampar: Braho Adrović – pjesnik vidljivih stihova

Gordan K. Čampar: BRAHO ADROVIĆ – PJESNIK VIDLJIVIH STIHOVA Braho, novinar u vječitoj potrazi za suštinom, temama koje su nesvakidašnje a tu blizu nas samo ih je potrebno uzjoguniti, pjesnik vidljivih riječi, bez mn...
by Redakcija
0

 

 

Sa promocije knjiga Hajrudina Lula Mekića ”Bijela kula” i ”Akovski šehidi”

Na promociji dvije knjige “Bijela kula” i ”Akovski šehidi” autora Hajrudina Lula Mekića održanoj 18. avgusta 2021. u velikoj sali Centra za kulturu u Bijelom Polju, govorila je književnica Šefka Beg...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE ,,ZEJNA” SULEJMANA-BEĆE KUJEVIĆA

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE ,,ZEJNA” SULEJMANA-BEĆE KUJEVIĆA   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   Kada dragi prijatelj objavi knjigu onda to predstavlja posebno zadovoljstvo. Sulejman-Beća Kujević direkt...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange