Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

2. Februara 2022.

Said Šteta: Koraci u vremenu

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Said Šteta

 

 

Koraci u vremenu

 

 

 

Poput ravnice njenog djetinjstva iz koje su je otjerale strahote rata, ostao joj ravan pogled kao zaštitni znak dok je koračala istom stranom ulice do posla i nazad, sve ove godine. Mladost u Sarajevu i ono što život k’o mutna voda donese, u gradu kojeg nikada nije mogla voljeti potpuno, nisu izbrisali sjaj u očima, na licu, u kosi boje zrelog žita. Često se prisjećala ubijanja na ulici u svom rodnom gradu za kojim je čeznula. Onako pred kamerama, svirepo, u glavu i s leđa samo zato što nose muslimansko ime. U nedostatku zavičaja odlazila je na mali kanal dva bloka zgrada zapadno od njene zgrade u kojoj je stanovala, i tamo šetala sa svojom kćerkom Esmom, koja više i nije bila tako mala ali je zauvijek ostala njena Esmica.

Istom ulicom u kojoj je stanovala Segmedina prolazio je Sejfulah. Odlazio je do džamije sa kojom je kao student pedagogije nekako rastao dok se gradila. Nakon napornog rada na “HECO” pijaci u boksovima kod svog zemljaka Hercegovca kojem je rat bio brat, smiraj bi nalazio na temeljima džamije. Od kada se otvorila njen je stalni gost. Jedno vrijeme je bio član hora u džamiji i kada bi učio ilahiju “Jahač hrabrosti” svi su plakali. Nije to mogao podnijeti i napustio je hor. Znao je sam u sobi istu učiti. Davno je završio studij, diplomirao desetkom. Nikada sa tom diplomom nije radio ni dana. Godine života i nesretne ljubavi kao da su pojeli skakavci. Navikao se na kolotečinu, pijaca, stan, džamija, pa obrnuto. Pomogao mu imam džamije da naslijedi mali stan. Sobicu sa kupatilom u prizemlju, iz kojeg se vidjela uska kriška neba, ali sunce nije tamo dolazilo. Neki dobri ljudi otišli u Ameriku pa da učine hair i tako bi nafaka da stan pripadne Sejfulahu.

Dok je prolazio drugom stranom ulice, još nespreman da se susretne licem u lice sa Segmedinom, gledao je u njen ulaz i tačno brojao sekunde kada će se otvoriti ulazna vrata zgrade. Ili bi zastao  na broju dvadeset i čekao. Otvaranje vrata i njeni koraci niz nekoliko stepenica pa ravno ulicom. Onda bi ujednačio korak sa njenim, zamišljajući da idu ruku pod ruku a ne na dvije strane ulice i još u suprotnom smjeru. Ali i to je susret! Tješio se mislima da otjera one ružne koje su znale remetiti njegove snove sa kojima se srodio.

A ona, na leđima je nosila hiljadu tereta. Od kada joj otac preseli na ljepši svijet, nosila je makar još toliko. Koračala je sitnim ali žurnim korakom stalno popravljajući šal na kojem su se ugnijezdili leptiri, da joj se bijeli vrat ne ugleda. Ni laganom povjetarcu nije dala da joj zaviri u njedra. Salijetali su je bogati i manje bogati, hijene u muškim cipelama ne bi li zub zadjenule u meso od kadife mekše. Ponekad bi samo prosula osmijeh kao bisere i ostavljala ih tako da se otimaju dok ih sakupljaju u prašini ljudske pohlepe.

Znao je Sejfulah da je ona iz nekog davnog sna. Što ju je više gledao prisjećao se i tog sna. Jednom u ratu ga odbacila detonacija maljutke što se zabila u grudobran, pa je dugo sa svojim drugovima, tim dječacima rata, ostao zatrpan zemljom u stanju bez svijesti. U tom stanju mrtvila koračao je poljem koje bješe bijelo kao da su samo tratinčice cvale. Hvatao je leptire! Skoro na kraju polja gdje ga je umor savladao pa je usporio, u susret mu je trčala djevojka i ponavljala: “Leptiru moj!” Nestvarna ljepota koju je duša osjetila jer nisu mogle oči, niti srce što je na trenutak stalo, ispunila je njegovo biće. Kao da su mu novu krv pumpali, da mu ispuni i najtanju venu. Kada je došao svijesti otresajući zemlju sa uniforme, činilo se da je otresao i taj san ili priviđenje. Ubrzo je život sve potisnu u neku mračnu dubinu da mu se lijepo više ni u snu nije činilo dohvatljivim. A tragao je za lijepim neumorno i strpljivo. Osim strpljenja ništa drugo nije ni imao. I tako godinama!

Sada je gledao ženu iz tog polja bjeline. Istim je lahkim korakom dodirivala asfalt kao da na cvjetove tratinčice staje. Znao je krenuti i sahat ranije na namaz samo da podesi da je sretne. Ali dok su se mimoilazili oboje su obarali poglede, nespremni priznati sebi da su im duše prešle cestu izvan pješačkog prelaza i zagrlile se na trotoaru. Segmedina je bijelim prstima popravljala šal sa leptirima. Nije slutila da će baš jagodicama dodirnuti jednog leptira i tako u Sejfulahu probuditi zaspale derte, u tijelu odavno zarobljene, što se pritaje k’o lopovi za veliku pljačku. Ali oni nisu spremni krasti, već se dati u svojoj punoći iskrenoj.

U džepu kaputa Sejfulah protrlja jagodice pune ivera od drvenih gajbi na pijaci, pa nerado pruži korak dok je abdest još čuvao i zađe u džamijsku avliju.  Segmedina uđe u trolejbus, pa dvije stanice niže istrča i požuri u kancelariju koju je dijelila sa kolegama i kolegicama. Nije slutila da će na licu boje mjesečevog praha biti toliko rumenila, da se ispod kose nalik žitnici činilo kao makovi puni krvi.

Umoren od slaganja gajbi voća i povrća, Sejfulah je odlazio u svoj mali stan. Dok se prevrtao u krevetu da zaspi, mislima se vraćao na Segmedinu. Koliko ljepših, mlađih, u snazi, sa dobrim primanjima voze se ovim gradom? Ko sam ja da mislim kako baš mene gleda ispod oka. Da nisam postao sumnjiv? Da se nisam učinio k’o kakav nasilnik ne dao Bog? Zar u ovim godinama? Ma jok, nisam ja njoj zapeo za oko. To mi samoća izlizala snove i ostavila ih k’o praznu bojanku. A ja neuki slikar uzeo nejasno bojiti cvjetove i leptire. E moj Sejfulah, zar si se ponadao da će ti gorska vila pokucati na vrata, na koja ni prosjaci više ne kucaju? Iscrpljen brojnim pitanjima sa očima bez sna ustade da se umije. Dugo je gledao u malu krišku neba, toliko malu da na njoj ni zvijezde nije bilo. U bolnim jagodicama punim ivera od gajbi Sejfulah je nalazio sudbinu junaka iz romana kojeg je čuvao i rado mu se vraćao.

Gore u zgradi nasuprot, na zadnjem spratu u svojoj sobi sjedila je Segmedina. Nije mogla zaspati.

Ko zna ko je on? U ovom gradu završe mnogi samo da im se zametne trag. Stigli iz nedođije i tako žive brojeći udisaje i izdisaje. Možda je i on jedan od njih!? Da nije još neki gubitnik kojem treba rame na kojem će ostaviti sve svoje poraze? Uh, kud baš da mene sretne?

Misli su nadirale sve brže pa ona uze roman koji joj prijateljica pokloni za rođendan,  tek da otjera misli o Sejfulahu i malo se smiri. Otvori stranicu i dok je čitala površno, stupac u dnu joj zapeo za oko.

– Znala sam! U tvome odgovoru bezbroj je pitanja, na koja nećemo znati zajedno odgovoriti.

– Slažem se! Ali ako budemo znali zajedno tražiti odgovor, onda će i traganje biti kao leptira let. Iz šarenila misli sletimo u dolinu uzdaha, pa uzletimo na uzvišenje naših želja. Onda se prepustimo vjetru što ga rukama napravimo šireći ih u zagrljaj.”

Osmijeh se iznenada javi i ona zatvori knjigu pa se okrenu na jastuk da zaspi. Čistači su praznili kante za smeće i samo je ponavljano lupanje paralo tišinu. Na jastuku je prošaptala nešto kao nečije ime, ali nedovoljno jasno.

Dani, mjeseci, godine, prolazili su kao nepregledna kompozicija vagona što iz luke Ploče prođe cijelom Hercegovinom, pa  Bosnom, noseći teret sa kojim su poredili onaj svoj koji su osjećali na leđima. Sejfulah i Segmedina sretali su se nešto rjeđe ali u vremenu koje je proticalo izgledalo je kao tačno određeni susreti starih znanaca što dolaze sa dva kraja svijeta, samo da se sretnu. Susreti su bili utoliko drugačiji da je i Sejfulah koračao istom stranom nasuprot broja dvadeset i gore prema njenom ulazu na broju trinaest, da bi naglo skretao u pasaž i pored trolejbuske stanice u džamiju. U prolazu je jasno osjetio miris kose koja je plesala na vjetru i podsjećala da je i sama nekad u mladosti išla na časove plesa. Pogledi dva para očiju u kojima su se uzajamno kupali, vezivali su se kao pertle cipela u dječijim ludorijama. Dok bi se mimoilazili, činilo se da će se spotaknuti. Zarobljeni u vlastitim sudbinama, kao osuđenici teške robije u istoj tamnici, vezani lancima da se ni dotaknuti ne mogu, već samo čekati i čekati.  Još su pogledi kršili pravila tamnice i preskakali zidine da donesu udah ljubavi za dvije duše što se davno na trotoaru zagrliše. Da li je zagrljaj bio tamnica ili su iz tamnice vlastitih sudbina u tom zagrljaju osjećali slobodu afričkog revolucionara, nisu znali reći. Pitali su se odvojeno u svojim sobama samoće. Pitali i nastavljali korake života koji se već brojali na licu, u kosi. I na rukama plavičastih vena  čija osjetljivost na zimu bješe nekako ista.

Tri dana pred ramazan sreli su se baš kada je Sejfulah izlazio iz džamije na cestu a Segmedina se vraćala sa posla. Pogledi se zagrliše nešto čvršće nego ikad. Kao kandilji za iftar gorjela su dva para očiju koja nisu htjela ostariti. Razgovarali su kao da su sve ove godine samo razgovor dijelili, pa su tačno znali gdje će jedno zastati a drugo nastaviti. Sejfulah se naslonio na brezu i tako poravnao pogled u Segmedinine oči.

Gledali su se a da treptaj nisu napravili. Mogu li sve ove godine stati u jedan pogled? Pitali su se sada naglas i podrhtavali od želje da pogled ne prestane. Sunce što je davno zašlo ostavilo je rumeno nebo zapada i sve je izgledalo kao istok u rana jutra. Ono ne izlazi sa zapada, pomisli Sejfulah i zagleda se još više u Segmedinine oči. Ali zato izlazi iz duše! Toplina ga obuze i samo joj izusti: -Sunce duše moje!

Pruži joj ruke a ona pruži svoje. Hladni prsti se spleli kao loze bršljana na zidu da  sakriju njegovu hladinu i godine. Njene jagodice na njegovim bile su mehlem za svo ono što je nosio ispod kože. Ali i za samoću, jer je boljela isto. Raširi zjenice i pred sobom ugleda cvijet niknuo iz kamena pod suncem južnim da lijek bude. Segmedina uzdahnu duboko i prsa im se dodirnuše samo na trenutak. Gledala je oči kojima je vjerovala. Poput ratara što se zagledao u zlatno polje žita uvjeren da godina neće biti gladna. Čak je osjetila i svoju plodnu ravnicu i njene mirise davno zatrpane u sjećanju. Osjeti leptire razigrane poput mladosti. Izvan okova drhtavih prstiju duše su u zraku ispisivale najljepšu priču uvjeravajući ih u zajedničku slobodu. Kao leptir i cvijet, sudbinom vezani, makar to lijepo trajalo samo jedan dan, svjedočili su svojim koracima u vremenu.

Dva para ruku stajala su uporedo dlanovima okrenutim nebu i zahvaljivala Gospodaru. Iz malog podrumskog stana preko puta džamije noseći godine u zavežljaju izašla je samoća. Konačno poražena pred bedemom zagrljenih duša. U mali stan iz kojeg se vidi samo kriška neba uselilo se sunce. Da ostane i da grije…

 

                                                                                                                 

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Promocija ”Enciklopedije Bošnjaka” Nazifa Veledara u Goraždu

Naučnu, kulturnu, historiografsku i svaku drugu duhovnu djelatnost prati odgovarajuća leksikografija, u vidu leksikona, rječnika, enciklopedija i drugih sličnih priručnika, u kojima se prati spomenuta produkcija. Nažalost...
by Redakcija
0

 
 

Objavljen ”Kovid dnevnik jednog učitelja” Matije Zorića

Kovid dnevnik jednog učitelja Iz štampe je izašla knjiga pod nazivom Kovid dnevnik jednog učitelja, autora Matije Zorića. Izdavač je Prosvjetna zajednica Crne Gore, recenzent profesorica Senada Đešević. Kao prosvjetni ...
by Redakcija
0

 
 

Američka ambasada za razvoj slobode medija u Crnoj Gori

Američka ambasada u Crnoj Gori je podržala projekat NVO Avlija ”Ovo je Slobodna Crna Gora – mediji za građane” koji će se realizovati narednih godinu dana, medijski partner je Radiotelevizija Pljevlja. Op...
by Redakcija
0

 

 

Sačuvajmo energiju – zaštitimo prirodu

Ministarstvo kapitalnih investicija je podržalo šestomjesečni projekat ”Sačuvajmo energiju – zaštitimo prirodu” koji je kombinacija više akcija na edukaciji stanovništva o značaju očuvanja zdrave životne...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

12. konkurs časopisa ”Avlija” za najbolju kratku priču i pjesmu za 2022. godinu

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA iz Rožaja raspisala je 12. međunarodni konkurs/natječaj za najbolju neobjavljenu kratku priču i pjesmu u regionu za 2022. godinu. Konkurs je otvoren od 1...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange