Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

12. Jula 2014.
 

Sande Dodevski: Dvije kocke šećera

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

… Faruku Naliću, u 

znak zahvalnosti što

mi je poslao notes

za pisanje …!

 

 

Kažu, vrijeme liječi sve rane. Nije istina! Još to boli i još traje i mislim da nikada neće prestati boljeti…

Kopala je baštu i pjevala: „Djevojka je sokolu zulum učinila, zulum učinila, goru zapalila… / gorjela je gora i dva i tri dana, dok je dogorjela sokolu …!“

Na tom mjestu zastade, jer je neko bio pokucao na njena tajna vrata. Radi toga je i prekinula pjevanje, a ne zbog umora, jer se to čeljade umoriti nije znalo. Samo je svoju sjajnu, crnu kosu koja je ni onda nije slušala, zamahom glave zbacila s lica za vrat i iza ušiju, pa je potom, zagledana u zemlju crnicu dugo, dugo milovala iščupani busen trave!

Čitavu vječnost sam čekao da čujem nastavak pjesme, pošto se trave već i do tada bijah nagledao. I, eto, i ona je  izgleda  isto kao i ja voljela travu!? Svako ko u sebi posjeduje išta od ljepote  i dobrote trebalo bi da voli travu …  Ipak, njena pjesma mi je bila draža i od trave, ali je ona s pjevanjem otezala, a meni se nikuda posebno nije žurilo. Nestalan sam, međutim, bio u svojim osjećanjima: ili su me ona prestizala, ili sam, pak, ja njih preticao!

A i riječi iz pjesme koju je pjevala već sam i ranije slušao, no, ni izbliza sa takvim žarom kako ih je ona u pjevanju izgovarala. Kao da je zbilja goru palila i ova gorjela ne ni i dva i tri dana, nego  i dvadeset i trideset godina…

Za to bi vrijeme, međutim, sokolovo gnijezdo i sami soko u njemu skupa sa svojim sokolićima zasigurno već tristotinehiljada puta pogorjeli?!…

Možda je ona upravo zato rukom milovala iščupani busen trave, a pjevanje odgađala, jer pjevati se, ko hoće i umije, može uvijek!

A ona je zaista i voljela i znala pjevati, a pjesmu je prekinula samo zbog toga što je neko pokucao na njena tajna vrata od intime …

Čuvši na trenutak kucanje, i sam bijah zatečen – ko bi to mogao biti? Da nije neki đavo-šejtan-vrag, nečastivi… ili neka druga  još viša sila? Od ljudi svakako niko nije mogao biti, pošto se ona od njih nije bojala, jer im je redovito svojim krupnim, zelenim očima gledala pravo u njihove, i iz tih „njihovih očiju“ na svijetlost  dana izvlačila i onaj jedan jedini gram dobrote da bi im ga  iste sekunde od srca darivala dodajući mu i čitave pregršti svoje nikada dokraja udijeljene dobrote …

Mora da je i onom busenu trave udjeljivala  nešto od te svoje dobrote dok više nije pjevala. No, travi ništa nije govorila. Obje su ćutale: i ona, i trava! A onaj ko bijaše pokucao na njena vrata već je nekuda nestao.

Da li joj je bilo žao što je otišao i nije je sačekao, ili ga ona  možda ne bješe ni čula te mu stoga nije ni otvorila vrata – to nikada neću moći saznati!!!

Ostala je sama u bašti sa travom i sa mojim vječnim čekanjem da je čujem kada će ponovo zapjevati; kada će njene plamene riječi zaista goru zapaliti i odjeknuti nad mladim krompirima  čije se mlado lišće zalanilo poput žada i najviše mi ličilo  na „mrtvu žaru“, na „matičnjak“, pa čak i na običnu, pravu žaru-koprivu!

Čekat ću- rekoh sebi – koliko god bude trebalo, jer ja nisam onaj koji je samo pokucao na nečija vrata, pa poslije nestao…  Vala ću stvarno čekati i čekati pa mi makar i svi vozovi koje beskrajno volim zauvijek otišli u nepovrat, svejedno što mi je u dosadašnjem životu samo jedan  od njih otišao, a da se nikada više nije vratio…

I samo što to kazah, ugledah je u bašti kako i sama rukama maše za tim mojim izgubljenim vozom; maše silovito i po svaku cijenu  želi da ga vrati! Maše bijelim rupcem skinutim sa glave  i neposlušne joj kose, ali tako i toliko da me umalo strah nije uhvatio!…

I sa kolikom je samo snagom i željom  mahala, i koliko je  dugo čekala  taj moj nestali voz …!?

Mislio sam da će ga  stvarno vratiti i postaviti ga na nepostojećem kolosijeku pred baštom ispred koje se topio asfalt na suncu i blijedila nečija deka okačena na prozoru umjesto zastora…

Voz – ako ga ona i vrati, pomišljao sam –  moraće umjesto po šinama da vozi po onoj uzdužnoj, crvenoj traci na ćebetu – crvenoj traci, koja je takođe blijedila na suncu…!

Sjedio sam, dakle, i čekao da vidim šta će se desiti. Čekao  beskonačno dugo, a ona nikako da prestane mahati. I drva na kojima sam sjedio odrveniše podamnom gledajući u onaj njezin bijeli rubac kojim je mahala u potpunosti smetnuvši s uma svoje ranije pjevanje kome kao da se svaki trag bješe zametnuo …

Željela je pošto-poto da vrati moj izgubljeni voz, a onaj bijeli rubac joj je bio jedino sredstvo uz čiju ga je pomoć mogla dozvati, te se stoga  uskoro i cijela bašta zabijeli ne ostavljajući mi na vidiku ništa drugo osim te bjeline …

Ako kojim slučajem pjesma i izroni ispod te bjeline – hoće li biti ona ista koju je ranije pjevala? Neće li se u njoj ponešto izgubiti od  prijašnjeg žara u pjevanju?…   Hoće li imati  snage – ako tako nastavi – da je dovrši do kraja?…

Osim strijepnje da to više neće biti ista pjesma, u meni su se gomilale i sumnje i o drugim uzaludnostima s kojima se neminovno suočava svako živ! No, ona ni za te sumnje nije marila, i ja se nađoh u čudu i dilemi da li da je iznova zovem i kažem joj kako se moj nestali voz nikada više neće vratiti!  Nisam, međutim, imao srca da to učinim! …

Pustio sam je da maše za njim sve dok na kraju dan nije klonuo, a sunce zašlo za brda na zapadu. I dok je dan jenjavao nad baštom a ona, iako teška srca i sa suzama krupnijim i od grada, nevoljno  napuštala travu i zeleni krompir čije mi je lišće ličilo na sve što je zeleno – prolazila je kraj mene a da se nimalo nije stidila što je vidim kako plače. A onda se odjednom nasmija kroz plač i meni je bi žao te se umalo i sam ne rasplakah!…

I bih zaplakao što joj se nije ispunila želja da vrati moj izgubljeni voz što ga je, čini mi se, voljela više i od mene samog, da nisam znao da će mi i nakon plača ostati tuga …!

Plačući i smijući se u isto vrijeme, prošla je tik kraj mene i pored  onih naslaganih drva koja samo što nisu gorjela plamenom iz njene pjesme s početka – minula, i – uprkos plaču  i suzama – ispružila mi svoj bijeli rubac i u njemu, svezane u čvor –  d v i j e   k o c k e  š e ć e r a !!!

– Oooo, da zasladimo? – rekoh joj.

– De, ti imaš dobre zube. Uzmi! – reče.

– Kao ždrijebe? – rekoh.

– A, bome, nije ko, ždribe, već ko pravi čo’jek! De, uzmi!

Nutkala me je, a mene je bilo sramota da je upitam hoće li još  pjevati. Ona vječnost je i dalje  stajala  preda mnom i kao da me je iskušavala i kao da je htjela i sami život da mi uzme – jedan jedini život koji je dat čovjeku sada je, eto, stajao na klackalici: živjeti ga ili ga ne živjeti!?? …

I tek kad je ponovo rekla: „De, uzmi!“ – spomenuvši mi pri tom i ime – tek tada osjetih sve čari njene dobrote i svu veličinu  njenog bića koje je istovremeno i pjevalo i plakalo. Pjevalo, a da ni jednu jedinu riječ iz pjesme nikada više nije spomenula…

Godinama sam je čekao da je čujem da ponovo zapjeva u bašti ili pred avlijom, ili na bilo kom drugom pa makar i skrovitom mjestu, ali nikada i ništa! Ostade mi samo želja pusta, štono se kaže, i umrijet ću, čini mi se, a da je više neću čuti kako završava započetu pjesmu!? No, ona ne bi bila ona da mi i tu želju nije ispunila: čučnula je na tepihu ispred mene podavivši noge poda se, zabacila kosu sa čela i lica na zatiljak, i  –  počela je pjevati!

Pjevala je tiho, tiho i najtananije što se moglo! Slušao sam je plačući.

Sve je u tim trenucima u nama i oko nas ,gorjelo, i buktio je plamen u kojim bijahu upaljeni ćilimi i tepisi, pa čak i zidovi po kojima je ostajala samo gola garež ..

Plakao sam i kroz plač uspijevao da čujem riječi s kojima je soko proklinjao djevojku – riječi  koje su bile strašnije i od same pomisli na njhovo ostvarenje. Odjekivalo je: „Dugo djevovala, tiho  bolovala, čeda ne imala, ni rukom povela…!“

Soba oko nas bila je u plamenu i na naše su se oči na vatri u paramparčad lomili fildžani i gorjeli ćilimi! Kada je najzad splasnuo plamen i vatra se počela polagano sama od sebe gasiti, ona je – moja dobra vila – trkom pristavila džezvu na još uvijek vrelu ploču šporeta i začas nam skuhala novu kafu.

Upitala me je želim li je piti sa mlijekom ili običnu? Sa mlijekom – rekoh joj – ali samo malkice. Namjerno nisam govorio „malčice“, i kafu smo nakon toga dugo, dugo ispijali, a ja sam se i dalje snebivao da li da od nje zatražim da još jedanput otpjeva pjesmu.

Kakva je bila, sigurno bi mi i tu želju ispunila!

Umjesto što je ona tada nije otpjevala, evo je sada je pjevam kako znam i umijem, i još uvijek sjedim na drvima po kojima su već i gljive počele rasti… bukovače. Izrasla je pod drvima i neka tanka, blijeda trava koja se svojim ovršcima zavukla ispod grabovih oblica u grčevitoj potrazi za svijetlošću…

Kada sam se do sitosti ispjevao i isplakao gledajući u tu tankovijastu, izdžikljalu travu, krenuh u neodređenom pravcu sve vrijeme koreći sebe što toliko loše pjevam i zahvaljući se bogu što mi je dao mogućnost da nju slušam…

Krenuvši u neodređenom smjeru išao sam kuda su me noge same nosile, sve dok se odjednom ne nađoh kraj njenog bijelog nišana ispod kojeg još izdaleka ugledah – dvije kocke šećera!!! Ni kiše ni snijegovi ih ne bjehu rastopili. Bijeljele su se poput najbjeljeg kristala. Da! Bile su to one dvije kocke iz njenog rupca s kojim je mahala za mojim nestalim vozom – vozom, koji se nikada više nije vratio!!! Bilo mi je teško dok sam se saginjao i uzimao ih sa zemlje  dugo ih iza toga držeći na dlanu, sve dok se nisu počele rastapati! I- umjesto što ću ih pojesti- samo sam ušećerenim rukama obgrlio svoje obraze kao da se želim umiti ili kao da uzimam abdest?!…

U tom momentu nisam više plakao, a pjevati nikada nisam ni znao, nego sam se u djeliću sekunde okrenuo ustranu, i – na metar ili dva od njenog nišana – ugledao svoj mali, plavobijeli vozić kako  nepokretno stoji na mrtvom kolosjeku, a sa svih strana oko njega raste bujna, zelena trava…

Kao u snu, ili kao da buncam, odjeknula je u tom trenutku oko mene njezina pjesma, ali ovog puta sa drugačijim, izmijenjenim riječima. Ugledah je, učini mi se, kako sva u bijelom sjedi u kupeu mog vozića i kako pjeva još tananije nego dok sam je ranije slušao.

Glasno je ponavljala refren iz pjesme i pjevala: „ … Cvijetaj, ružo moja bijela! Cvijetaj, ružo mojaaa!“ Ponavljala je riječi kao da ih uči napamet, a ja sam je slušao stojeći i ćuteći. U jednom trenutku htjedoh prići i pokucati na vrata kupea u kom je pjevala, ali me ona u žaru pjesme sigurno ne bi čula!

Ostavio sam ih stoga  o b o j e, i još jedanput zaplakah, pa onda opet zaplakah, i – najzad, iako neznaveno, zapjevah kroz plač najtananije što sam ja mogao i umio!

Ostavih ih u nadi da će njeno pjevanje i pjesma vječno živjeti sa mojom tugom – jer onaj ko ne pjeva, plače i ne tuguje – taj više i nije među živima!



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Dr Suada A. Džogović: Ekonomski rast Turske – izazov za integraciju u EU (III dio)

Redakcija časopisa i portala Avlija u prethodna dva nastavaka objavila je djelove iz knjige ”Ekonomski rast Turske – izazovi za integraciju u EU” dr Suade A. Džogović, a slijedi Zaključak iz knjige:  ...
by Redakcija
 

 
 

Dr Suada A. Džogović: Ekonomski rast Turske – izazov za integraciju u EU (II dio)

Redakcija časopisa i portala Avlija će u nekoliko nastavaka objaviti djelove iz knjige ”Ekonomski rast Turske – izazovi za integraciju u EU” dr Suade A. Džogović   1.    Europske integracije – od...
by Redakcija
 

 
 

Asmir Glibanović: Ponavljanje završetka

Ponavljanje završetaka   Sjedio sam u polupraznom kafiću i čitao priču o selu koje je nestalo. Postalo, bilo i nestalo. To je sve. Glavni lik se neko vrijeme bori sa osjećajem nostalgije, popusti pod pritiskom, skupi ...
by Redakcija
 

 

 

Zerina Kulović: Bajkom ugašeni vrisak

Nasuprot male stolice u maloj čekaonici male privatne bolnice, nalazi se mala staklena kutija, a u njoj jedna velika riba, ni manje ni više nego riba čistač. Nikada ih nisam voljela promatrati dok se, poput zbunjenih, krupn...
by Redakcija
 

 
 

Dr Suada A. Džogović: Ekonomski rast Turske – izazov za integraciju u EU (I dio)

Redakcija časopisa i portala Avlija će u nekoliko nastavaka objaviti djelove iz knjige ”Ekonomski rast Turske – izazovi za integraciju u EU” dr Suade A. Džogović UVOD Već 50 godina Europska unija je geopo...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona