Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

26. Marta 2014.
 

Sande Dodevski: Kona

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Prošle noći, u nedoba, sinula je nasrijed polja bjeličasta svjetlost iz rastvorene kupole od nekog finog, kristalnog praha, i zamirisale procvjetale bulke – na hiljade njih…

I baš tada, dok se to odigravalo, izdahnula je Kona koja se ovog posljednjeg ljeta tek bješe zadjevojčila…

Ilinka, mati joj, prolila je na milione krvavih suza, ali joj to ništa nije pomoglo! Planine na istoku – modrikaste planine po kojima se hvatala plavičasta izmaglica, ostale su zauvijek nijeme.

A sve se to zbilo na sam dan Makavejskog praznika, onda kada i konačno prestaje ljeto i nastupaju okraćali predjesenji dani u kojima na gumnu izrastaju nove, mlade trave koje nikada ne stignu da oklasaju… Večernji svici uz kanal uz rijeku poplašili su konja, konj je povukao Konu i vukao je uzduž kanala i na kraju je  svu krvavu dovukao do livada na obali rijeke…

Tako se, eto, dogodilo da je sve bilo pogođeno kao u znak začetka nečeg novog u vremenu u kome je trebalo da uslijede neki drugi, posve novi zakoni! I sve to da se baš Ilinki desi, njoj, koja ni do tada nije bila  previše sretne ruke. I prije toga su je djeca – obijesna i zlurada djeca – dozivala povikom preko rijeke:  – Oj, luda Ilinke! Vanko ti spava kraj jaza, idi da ga tražiš!

Oplićala voda u rijeci i lagani povjetarac nad njom raznosili su dječije glasove sve do naspram novoizgrađene pruge koju su još Bugari  trasirali. Trasa pruge je bila prava i urezivala se kroz brežuljke i brijegove, premošćavala bezimene suhodoline, uvijek zdesna ostavljajući plodnu riječnu zemlju, a sa lijeve strane požutjelo i sasušeno polje načičkano dračom, glogovima i divljim kruškama. Ispod jedne od tih krušaka (zvali su je Čulja kruška!) u vrijeme rata strijeljana je prva Vankova žena zbog toga što je navodno bila partizanska kurirka – žena upisane ljepote, zdrava i mlada i iznad svega dobra.

U blizini Čulje kruške od tada niko nije smio da zanoći. Vanko je, međutim, i na tom mjestu mogao mirno da zaspi, i to ne jednom! Možda je upravo na taj način prkosio sudbini ili ga je na to tjerala prevelika tuga za rano izgubljenom ženom kakvu više nije mogao naći?!…

Kasnije mu je Ilinka odnekud sama došla. Stigla je skupa s pezovskim drvarima; ljudi su je bili posadili uvrh natovarenih kola, a ona, šćućurena među tankim oblicama grabovine i cerovine – ličila je na nedoraslu, zelenu žunu koja isto tako prije vremena zaliježe na istim takvim, zelenim jajima.

Istovarivši drva sa prepunih kola, istovarili su i nju, Ilinku. Drvari su potom produžili dalje svi ćutljivi kao jedan, a Ilinka je ostala sama na seoskoj utrini. Čekala je da je neko uzme ili otjera, ili da uradi ma što samo da više ne bude sama.

Neko ko je tada vidio, sjetio se Vanka i tako je započeo njihov zajednički život u kome nikada dva dobra sastaviti! Srećom, rat je već bio završio i Bugari su pred kraj rata postali prijatelji, ali Čulju krušku su i dalje svi izbjegavali. Obnovljena je ubrzo i vodenica gazda-Lopara i još jednom, nanovo, prozvana Loparskom i u njoj je konačno Vanko po nalogu Narodnog odbora dobio svoje utočište. Jaz i rijeka  postali su njegov drugi dom, a Ilinka se ponadala kako će napokon i sama postati domaćica. I, stvarno, iz ničega stvori se nešto! Osvanu jednog jutra otršeno gumno, izvi se dim nad dotle zapuštenom furunom i sve tako dok najzad ne zaplaka djetešce, sitno i crno kao glogov plod koga je s jeseni spržila slana…

– Kćerka li je, što li je?! – izrugivao se Vanko, a u ruci mu se presijavao riječni krap sa krljuštima nalik na kukuruzno zrnevlje. „E, jeste kćerka!“ – ponavljao je šapatom i pri tom mislio na svoju prvu ženu. Ta njegova prva žena – da je kojim slučajem bila živa – rodila bi mu zmaja… ali, i ovako je dobro, ili ipak možda nije?!

Tištilo ga je nešto u grudima, u grlu mu se stezao nevidljivi obruč i nimalo mu nije bilo pravo. Tada se u njemu i rodila ideja da posiječe Čulju krušku. Da je otrsi i da ni korijen od nje ne ostane. Ali, kruška nije rasla na njegovom niti na zadružnom zemljištu već u Aritonovoj njivi, a Ariton je opet  sa polovinom sela bio u zavadi?!… Zamišljen, Vanko je dugo tražio moguće rješenje i u tom se premišljanju našlo mjesta i za Ilinku. Vaskrsnula mu je pred očima njezina gusta i raspletena kosa i čuo se njen glasan kikot i vrisak sa licem razvučenim u bezrazložni osmijeh, pa je sve to Vanka načas dovelo u očaj iz kojega nije bilo izlaza. Bio je tu gdje jeste; vrtio se u krug poput ošamućenog pileta, gubio bespotrebno vrijeme, i – polako, polako ali sigurno rasla u njemu apatija, sve do trenutka u kome se nije otvoreno zapitao ima li uopšte smisla da o bilo čemu razmišlja?!… Iako mu je  na pragu bila tek  trideset i sedma godina života, osjećao  je poraz  od kojega se nikada više neće moći oporaviti…

Svu preostalu ljubav za životom nakon toga prenio je na vodenicu i na ribe koje su se praćakale u viru ispod vodeničnih čarkova. Bdijući u vodenici, čekao je da naiđu olujne noći u kojima će se prekinuti voda u vadi, a on sići sa upaljenim fenjerom ispod vodeničnog poda i onamo, osvijetlivši  mirnu površinu vode u viru, dugo, dugo  posmatrati i razgovarati sa ribama u njemu!

Ribe su u tim trenucima nepomično lebdjele na pola dubine i Vanko je s njima sklapao dugotrajna i čvrsta prijateljstva, te im nadijevao najrazličitija imena. Jednoj od njih, crnpurastoj i žgoljavoj mreni, dao je ime Kona – imao je, dakle, dvije Kone!?…

Prošao je najzad i taj nesretni Makavej. Ubrzo je stigla i jesen. U baštama kraj rijeke procvjetale su i prve crvene  georgine, a i rijeka je bila malčice prinadošla iza dugotrajnih vrućina i suša. Ležeći na travom obrasloj pješčanoj humci na uglu vodenice, ugledao je Vanko Ilinku kako mu se približava sa bijelom vunenom torbom  na leđima.Gledajući je izdaleka, ništa nije govorio niti pak mislio. Sjedeći na vrhu zatravljene humke posmatrao je vodu u rijeci i klonulo sunce nad njom koje se sve više crvenjelo. Ilinka mu se naglo približavala brzonogim hodom i kada je najzad zastala uz njega kao da mu je nešto htjela reći, ali se onda u zadnjem trenutku predomisli i samo spusti torbu na kao žad zelenu travu i odmah sjede uz Vanka. Dugo ga je gledala pravo u oči, pa se potom zagleda i u listove svojih bosih nogu na kojima su se vidjele krupne modrikaste vene i čvorovi  na njima i ona kao da je osluškivala tihe otkucaje bila u njima.

– Vanko! – glasno i naglo je rekla u jednom trenutku. – Vanko, Koni spomenik da podignemo, šta ti misliš o tome? –  upitala ga je silovito, a onda se odjednom poče glasno smijati uz kikotanje.

Vanko je sve vrijeme ćutao slušajući je sa nevjericom, čudno otresajući glavom!

Kada je na kraju Ilinka bez pozdrava otišla od njega, Vanko se izvrnu na leđa pa se zagleda u crvenilo na vodi nizvodno rijekom. Odbljesak sunca mu osvcijetli lice i na njemu se zakotrlja jedna veoma krupna suza!!!

Ilinka je u povratku ubrala iz bašti omanji naramak crvenih georgina, pa provlačeći se krišom kroz grobljansku kapiju, sve ih izručila na još uvijek svježu humku Koninog groba. Na izlasku iz groblja sačekala su je ona ista djeca što su je dozivala preko rijeke i Ilinka je primjetila kako svako od njih u ruci drži po jedan krupan cvijet koji joj putem bjehu ispali iz ruku. Djeca su čekala da Ilinka ode, a onda i ona krišom uđoše na groblje i na Konin grob zadjenuše po jednu crvenu georginu…

(Herceg Novi, 1994. godine.)

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sande Dodevski

Sande Dodevski, rođen 1947. godine u selu Jačince – Kumanovo, Makedonija.

Nakon završetka vojnopomorske škole  vanredbo studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom  i na Filozofskom fakultetu u Zadru  na odsjeku jugoslovenska književnost – filozofija…

Objavio zbirku kratkih priča »Kamen iz reke«. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa »Život«, lista »Pobjeda« i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu…

Objavljivao aktivno  u »Stvaranju«, »Mostovima«, Doclei« i »CKL-u«…

Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog na  sve »novonastale« jezike  i obrnuto.)

Član je Matice crnogorske od njenog osnivanja.

Živio u Herceg Novom, a trenutno u Đenoviću.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Džeraldina Delić: Čovjek je hram (iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“)

Čovjek je hram priča iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“- autor Džeraldina Delić   Ljepota življenja je u različitostima i poštovanju različitosti. Mnogo je primjera, a jedan od njih je bijeli tanjir od porculana...
by Redakcija
0

 
 

Alija Nametak: Priča o arapskim bedelima u Bosni

Sejjid Emin Akkad je dolazio na godine u naš šeher, gdje je tražio da bude bedel za kakva umrlog bogataša, pa, iako nije nikad bio sâm, ako je bilo i drugih Arapa koji su tim poslom dolazili u Bosnu, on nije nikad ostao da...
by Redakcija
0

 
 

Milanka Kuzmić: Kako sam zavoljela školu

Миланка Кузмић КАКО САМ ЗАВОЉЕЛА ШКОЛУ Дошао је септембар а са њим и први дан школе. Док су друга дјеца радосно ишчекивала та...
by Redakcija
0

 

 

Dragan M. Vugdelić: Na mrtvoj straži (III mjesto za najbolju priču na konkursu za pomirenje i mir)

Dragan M.Vugdelić NA MRTVOJ STRAŽI Po motivu A. Birsa Već su prošle dvije godine od kako je počelo suludo krvoproliće koje je svakodnevno ostavljalo duboke brazde, kako na zemlji tako i u dušama sva tri do tada bratska n...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Miro Radojević: Vojni poziv (II mjesto za najbolju priču na konkursu za pomirenje i mir)

Miro Radojević VOJNI POZIV 1981. godina. Virovitica, simpatični gradić na krovu Hrvatske, na rubu sjeverozapadne Slavonije. U njemu stara kasarna JNA „Nikola Miljanović – Karaula“, vojna pošta 8530. U njoj 288. mješ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona