Bio je kraj ljeta. Ruginske kruške – sjaj i bijeda Ruginca i Ruginčana – još su dozrijevale. Vjetar je raznosio njihov miris, a tada je i rijeka počela da se podebljava u svom koritu. Isprva plitka i gotovo presahnula, odjednom je počela da se rashlađuje, da joj narasta voda ka obalama i da na njima, zakašnjela, izrasta nova, mlada trava…
A prethodnog ljeta i mi smo u polju bili navrnuli kalem od ruginskih krušaka! Dva tamnozelena lastara prkosila su žitu u međi, Odževoj padini i našem ocu prijeteći mu da će ostati iza njega. Njega su već pritiskali crveni brijegovi zbog kojih se sve češće žalio: – Ovo modro parče neba što mi stoji nad glavom – govorio je – ja neću moći još dugo gledati! Ali, vi ste mladi i zdravi, i bit ćete živi, pa ćete se uvjeriti šta sam vam govorio!
Kada je najzad i Dragoljub otišao za Čapljinu da bi onamo gradio prugu, rijeka je strahovito dotekla!
Izlazili smo i noću da je gledamo kako će pronositi grad, i dugo smo je mutnu i nabujalu promatrali, ali osim nekog dušemeta, dviju ili triju vodeničnih greda i jednog nadutog prasenceta okruženog gomilom sitnih drva – ništa drugo nije pronijela!
Vraćajući se sa rijeke, osjetili smo na leđima studen vjetar koji je takođe duvao iz pravca Ruginca i koji je još jedanput do nas donio miris zrelog, opalog voća. Taj je hladan vjetar u naletu zbrisao ljeto i našeg oca koji je baš tada imao želju da zaspi i da se od nečega odmara, te da na sve nas pomalo već zaboravlja…
Ko kakvim čudom, ta mu se želja na kraju i ostvarila! Uspavao ga je onaj hladan vjetar sa rijeke i na oči mu navukao nesvakidašanji san. Zadrijemao je, a u snu ga pohodila majka-Gina! Ugledavši je u snu još izdaleka, osmjehnuo joj se i ponudio je ruginskim kruškama. „Da ih ja ne jedem!“ – odgovorila mu je, a zatim potražila tvrdu brijestovu metlu i njome počela da rastjeruje nevidljive ptice s očevog uzglavlja, govoreći mu:
– Sinko, ja ustani, bre, zarem ne vidiš da na tebe lete? Pomjeri se malo, mrdni s nečim da te vidim živ li si i da mi kažeš koja te muka muči?!…
Skočanjena u struku i sva crvena u licu boje hrđe, korila ga je i tražila od njega da progovori. A on – stidljiv kakav je bio – više joj se pravdao nego što je odgovarao. – Ah, mori! Zarem mene muka da muči? Ti si majka a ne ja i otkuda da ja to znam?
– Koje da ne znaš? – pitala ga je začuđeno i širom rastvarala svoje krupne oči. Snebivala se još neko vrijeme nad očevim uzglavljem, a onda je potražila i pronašla crvenu serdžadu i njome prekrila njegovo omršavjelo tijelo, i rekla: – Spavaj! Dabogda dušmani ovako spavali ko što ti spavaš!
Ponovila je to još jedanput i iza toga tri godine za redom plakala.
Za te tri godine kalemljene kruške u međi izrastoše za širinu hlada u ljetnje podne; minuše još tri godine i već se i napoličari osamostališe na zemlji; raspusti se i kolektiv i među prvima se vrati Giras Slupčanski… Dođe da se pokloni očevim sjenima i samo što uđe na vrata odmah iz džepa izvadi dvije zrele kruške!
Težak, tvrdokoran čovjek, sjedio je nepomično na malom tronošcu i ni riječ nije progovorio. Usta mu se nisu otvarala. Tek u neko doba spomenuo je oranje i upitao nas ko će nam orati zemlju?
Bilo nas je sramota da mu kažemo kako ćemo to biti mi sami, a kada smo mu na kraju ipak priznali, ponovo je zavukao ruku u džep i iz njega izvukao prašak protiv glavobolje!!!
Zatražio je i malo vode, i dok je ispijao, ruka mu je strahovito drhtala!
Progovorivši najzad, govorio je snagom ubjeđenja i uto se već spremao na odlazak.
Još dok ne bješe krenuo, na vratima se pojavi agronom Donča i suhoparnim glasom reče: – One što su bliže Slatini, uzet će Zadruga; ostale – bliže kućama – orat ćete sami, a na onima što su najdalje, zasadićemo Mičurinove kruške. Ja mislim da je tako najbolje!…
Reče to i popravi svoju rusu kosu koju je češljao naviše i koja ga nije slušala. Ne htjede ni kap rakije – toliko je bio zanijet idejom o sadnji Mičurinovih krušaka…
A majka-Gina je iza toga plakala još tri godine nastavljajući neprestano rastjerivati ptice sa očevog uzglavlja i ponavljajući kako one sigurno dolijeću sa konopljišta uz rijeku. Bile su ostale samo dvije, i obje su u okrvavljenim kljunovima držale po jedno okruglo olovo od crvene sačme!…
Noću bi pticama izrastalo novo, modro perje i one bi tada ličile na rajske ptice naslikane na jednoj od fresaka na zidu!
A na fresci, osim ktitora i žene mu, skrajnuto, u dnu se slike vidjelo i dijete, a odmah uz njega i mati mu – ktitorova kćerka, koja je, sagnuta, kupila suho, naplavljeno triješće na obali rijeke.
Nad svima njima, zavučeno ispod jedne od kosih greda i osvijetljeno svjetlošću sa ktitorovog svetačkog oreola, laštilo se nepomično orahovo lišće.
Zagledani u fresku na zidu, nastojali smo što prije zaspati osjećajući se poput krivaca koji su ispaštali zbog nekih svojih davnašnjih i prevelikih grijehova!!!
Jačince, 1988. godine.
