Sanela Halković
BOGATI I ONI DRUGI
Naslonjene na proške drvene ograde, razgovarahu dvije komšinice. Jedna bijaše žena srednjih godina, blagih crta lica, crvene kose pokupljene šnalom. Dok je njena susjetka u poodmaklim godinama, al’ i onome ko je jednom pogleda, jasno je da je to nekada bila prava ljepotica. Sa debelom ogrlicom oko vrata, i sa previše prstenja na rukama pokazivala je svoj materijalni položaj.
Crvenokosa Dženita je bila majka dvoje djece, podstanar, nezaposlena, pa se i žali starijoj komšinici na svoje nedaće:
– Strah me i Enes će ostat bez posla, pričaju da u rudniku imaju viška radnika. Ne znam šta bismo poslije, i ovako jedva sastavljamo kraj s krajem. Uh, dal’ ću ja ikad imat svoju kuću.
– Polako, i ja nekad nisam imala, pa sad nam je, evo, Allah dž.š. dao sve. Juče mi došo Dinko iz Njemačke. Ne znam ni šta je sve donio. I posteljina i peškira, i odjeće. Meni evo opet kupio prsten. Danas otiš’o u prodavnicu pa kupio svega, puni mi frižideri. Raznih sokova, nekakih upakovanih sireva, čitav paket čokolada, gotovih kolača, već mesa, pršute i sudžuka, da ti ne pričam. Eto, kad se on sjetio da mi otud donese i sapune i šampone. Pa kad uđeš u kupatilo, to sve mirom miriše. Ada svašta na svijetu, eto! Stalno kupuje neka nova auta. Kad mi reče da je patike platio sto pedeset evri, ja se skameni. Žao mi što toliko troši. Evo sad opet odoše u Pazar na pijac, da kupuju haljine za vašar. A ne znam gdje više da složim tu odjeću, svi su mi ormari puni, a tek šta je obuće, sve novo a neće da nose, kažu nije moderno…
– E, bogomi je drugačije ko je u inostranstvu. Ovdje plate male, dok platimo kiriju i struju, za hranu malo i ostane. Sebi od odjeće ništa i ne kupujem, nosim ono što imam. A i djeci kupim samo ono što se mora. Sve se nadam doći će bolje vrijeme.
Dok one tako zanešene pričom, jedna svojom mukom, druga hvalisanjem, razgovaraju, prilazi im jedna uboga žena, mlada, sa djetetom pored sebe. Dijete trčkara za njom u nekakim velikim cipelama, koje šklamću za njim. Pocijepani i zakrpljeni prilaze komšinicama koje razgovaraju.
– Udijelite nešto sirotinji, tako vam Bog pomogo, s velike smo daljine došli od ljute nevolje. Djeca mi gladna i bosa. Ni hljeba nemamo kako treba. Smilujte se meni ubogoj, – molećivo s ispruženim dlanom govoraše ženama naslonjenim na ogradu.
– Vidiš kako si mlada, što ne ideš nešto da radiš nego tražiš. I ja bi išla da tražim kad bi mi ko dao. No su mi đeca otišla po Njemačkoj da zarađuju. Samo uzmete po jedno dijete u naručje, pa od kuće do kuće tražite. Prijaviću te ja u policiju što ideš po tuđim avlijama. – oštro siroticu iskritikova žena sa puno prstenja.
– Nemoj tako, grehota je i njenoj se torbi neko raduje, sigurno je negdje čekaju djeca nadajući se da će im šta lijepo isprositi i donijetii, – tiho, da je sirotica ne čuje, veli Dženita svojoj komšinici sa punim frižiderom.
– Sačekaj, sad ću ti ja nešto iznijeti. Hoćete li po jedan komad hljeba i sira, drugo nemam ništa. Daću ti i jedne patike, mom su sinu male, više ih ne nosi, – reče Dženita, ženi s djetetom, sve pazeći da je štogod ne uvrijedi.
– Daj šta bilo, oboje smo gladni! – odgovori joj ova, sve gledajući ženu sa debelom ogrlicom, koja i dalje stajaše naslonjena na ogradu, bojeći se da zaista ne pozove policiju. Jedva dočeka da uzme ono što im Dženita iznese iz kuće, blagosilja je, pogleda obje komšinice, pa reče:
– Ne mijesi pitu onaj ko ima, nego onaj ko je naučio! – i ode.
Sanela Halković (1971) novinarka iz Sjenice, radi za nekoliko medijskih kuća. Tekstove i kolumne objavljuje u više listova i časopisa. Autorka je zbirke pripovjedeka Jama, u kojima prvenstveno podiže glas protiv gladijatorkog svjetskog poretka, gdje vlada zakon jačeg.
Udata je i majka dvoje djece.
