Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

2. Maja 2013.

Sanela Halković: Iz sehare duše

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Sanela Halković

 

IZ  SEHARE  DUŠE

  

  Čudan je um ljudski. Zapamti po neku, naizgled, beznačajnu sitnicu, skloni je u neko ćoše duše, da čuči i čeka dok je sjećanje ne pozove. Onda se razleti pred očima, vrati nam neke stare zvuke, mirise, slike…

Zveckanje kašika dok se postavlja sofra, klepet naninih nanula ili miris pitaljki uz Ramazan.

Po avliji mog djetinjstva bila je kamena kaldrma. Đedo je bio stolar i na sve strane po staroj sjeničkoj mahali zavijao je jauk stolarskih mašina. Možda je to bio plač drveta koje je obrađivao.

I kao što pekari mirišu na brašno, on je mirisao na drvo. Šuške je bilo na sve strane, po maloj radionici, po dvorištu, u njegovoj kosi. Na desnoj ruci nije imao kažiprst, odnijela ga mašina. Nisam to doživljavala kao nedostatak, prosto je to za mene bila neizbježna osobina stolara.

Pravile su te ruke vrata i prozore, za kuće koje su bile kao ćorave bez njih, i razboje za tkanje, i male bešike, pa ih bojile u zeleno, da brže zaspi nečije čedo.

A za nanu je đedo pravio nanule. Drvene nanule sa kožnom kajasom. Bile su to najčudnije nanule na svijetu. Imale su male potpetice i na prstima i na peti. Ona ih je nosila po avliji i po mahalskoj džadi.

Klepet tih nanula po avlijskom kamenu, taj je zvuk, zvuk koji u sehari moje duše čuči i čeka da ga mislima pozovem.

Pustim ga nekad da se razleti, pa sam opet mala djevojčica što se mota oko nane. Ona je već starica, i samo su joj, još crne oči žive na uvehlom licu. Bijela šamija sa šarenim ojicama pokriva duge, sijede pletenice. Kao žive, oko njenih nogu igraju dimije.

A nanule na nogama udaraju o kamenu kaldrmu. Što više ona hita, to je zvuk življi. Pere ona tendžere i sahane na česmi, ide tamo amo, nosi đedu kahvu u fildžanu. Kao da ne čuje tu muziku, i ne sluti da u mojoj, maloj glavi odzvanja taj ritam njenih nogu. I samo čekam priliku da i ja uskočim u te nanule, pa da lupkam i kuckam po kamenu.

Đedo nikad nije napravio jedne male nanule, za mene. Nisam ni tražila, ni mislila nisam da bi i to moglo biti, očigledno ni on nije mislio da je to prikladna obuća za djevočicu. Ja sam samo voljela taj zvuk, koji je značio naninu blizinu.

I sad nekad na pijaci kupim drvene nanule, pa idem sjeničkim ulicama. Al’ znam, niti ih je đedo, rukama bez prsta pravio, niti zvuče kao u dvorištu mog djetinjstva. Pa mi žao.

Možda je to, ustvari, žalost za onima koji nas ostavljaju, ili samo žalost zbog sopstvene prolaznosti.

 

Sanela Halković (1971) novinarka iz Sjenice, radi za nekoliko medijskih kuća. Tekstove i kolumne objavljuje u više listova i časopisa. Udata je i majka dvoje djece.

Nedavno je objavljena njena prva knjiga, zbirke pripovjedeka Jama, u kojoj autorka prati uglavnom teške sudbine svojih sunarodnika i sugrađana, preko čijih leđa se prelamaju ratovi i nemaštinja. Propali su svi pokušaji ovozemaljskih humanista da svijet učine prihvatljivijim mjestom za život, te je „Jama“ nastala kao lični bunt autorke protiv sadašnjeg gladijatorskog  poretka na planeti, u kom važi jedino zakon jačeg.

Knjigu možete poručiti na brojeve telefona: 064- 592-69-69 ili 020- 741-021, ili putem mejla: sanelahalkovic@hotmail.com

Sanela Halkovic, JAMA, korica (Custom)



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Mehmed Meša Delić: Kurban treba biti lijep

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Mi smo ti uistinu, mnogo dobra dali. Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji. Onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati. (Kur’an, sura Kevser)   Uz moševačko pol...
by Redakcija
 

 
 

Refik Bulić: Priča o fetusu

Oslonjen na lijevu ruku na samoj ivici stola, pisac zamišlja kako napisati priču. Do sada ih je mnogo napisao, ali ova mora biti bolja od svih, mislio je. Dugo je razmišljao o tome. Želio je napraviti nešto nečuveno do ta...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: Ljepota grafita

„Idem ja, stara!“ povikao je Ivan i zalupio vratima. Sjurio se stepenicama s  petog kata na kojem su on i majka prije dva tjedna pronašli sklonište. Nije to bio pravi stan, više nekakav golubarnik ili zimski vrt koji je...
by Redakcija
 

 

 

ODLOMAK iz romana „Gdje ni ptice ne zalaze“ Adnana Sijarića

Krajem aprila nastade ljuta goveđa zima. Sjeverac je nanosio kišu, pa i snijeg s kišom… Grane drveća su se povijale do zemlje, a ljudi su se nanovo tome čudili – baš k’o i svake godine u ovo doba. Cijelu...
by Redakcija
 

 
 

Veljko Bosnić: Portreti dana koji je nestao ili je možda umoran (unutrašnja postava straha)

DAN KOJI ČEKA UMORAN POSVE     Umoran od dugačkog puta, sklopljenih putokaza i satom budilnika – posramljen kao i onaj prvi put koji sam osjetio kao nešto što ne smijem propustiti, omirisati i protrljati sve...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona

One Comment


  1. vahida musovic

    Lijep, opuštajući tekst. Vraća nas u doba rahatluka, na prag rodne kuće i majke na vratima. Nema više tog meraka, to samo u djetinjstvu proživljavamo. Valjda zbog sigurnosti, bezbrižnosti – svaki nam je doživljaj neponovljiv.
    I ja pamtim nanule ili nalune, bilo mi je nejasno šta je ispravno. Nana ih je nosila, a mi pomalo šetali po naninoj avliji. I još je moja nana voljela bozu. Često je uzimam i nosim kad idem kod mojih, ne bi li oživjela čaroliju djetinjstva.



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.


Konkursi regiona