Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

24. Aprila 2013.

Sanela Halković: Jedan dan po bespuću

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Sanela Halković

 

JEDAN  DAN  PO  BESPUĆU

 

 

Nerado je Nusreta ustala iz toplog kreveta. Tek je sabah, čula je pjetlove. Priđe do prozora i pomjeri zar. Pogleda gore prema Šarskom kršu. Vjetar je odozgo nosio sitni, prhki snijeg, dizao ga visoko, kovitlao i razbacivo po Budakovcu. Nigdje žive duše, ni Milićani, u selu naspram njih ne bijahu ustali. U ovim vrletima sela leže na padinama brda, okrenuta jedna ka drugima, kao da se preslikavaju u ogledalu. Te svako od njih gleda u prozore i kotare onih drugih. Tamo sa Golije, sniježna mećava spustaše se na Krće i Crčevo. A svi izgleda bijahu utonuli u san, nigdje se niko ne vidi…

Baš joj je bilo teško poranit, jutarnja mučnina i tegoba za koju samo trudnice znaju, sve teže joj je padala. A i otežala je, bila je već u šestom mjesecu trudnoće. Bar je ona tako računala.

Doktoru nije ni išla, to joj je bilo drugo dijete, a i prvo je rodila kod kuće. Nije iz ovih vrleti lahko ni doći do doktora. Do velika zora teško mu se i nakanit. Daleko him i Sjenica i Pazar.

Pređe polahko kroz sobu da koga ne probudi. Niko i ne ču škripu rasušenih daski po podu. Otvori šporet, smederevac, pa natrpa suhih ljusaka što je sinoć unijela. Vatra planu, zatutnje. U stari plehani đugum s bismiletom, nasu vode iz balona, iz jedne kartonske kutije sa kredenca uze giljevskog čaja, pa dodade u đugum, te stavi na sred šporeta da se kuha.

Izađe u predsoblje te se malo umi i počešlja, pa zabradi šamiju, stavi preko nje još jedan debeli šal, dobro se utopli pa izađe iz kuće.

Napolju mraz, sve za oči štipa, a ni oči ne mogaše otvorit od snijega, nego polužmureći silazaše ka štali. Nigdje žive duše.

U štali bijaše toplo. Najprije odvoji dva-tri velika naramka sijena te baci volovima, položi i kravama, pa uze drvenu štruglju te priđe da ih pomuze. Voljela je da čuje kad prvi mlaz počne da udara o dno štruglje, pa se k’o neka muzika razliježe okolo.

Sve je mislila biće joj lijepši i zanimljiviji život kada se porodi. Od prvog dana ovoj se trudnoći radovala. Sve je rukama dodirivala stomak, da osjeti kako raste. Ko da je bila sigurna da nosi žensko. Željela je da rodi sebi jednu čoricu, da ima kome da se požali.

Sve je već smislila, i ime. Ako joj muž nije dao da sinu, prvencu, ona nađene ime, daće joj sad. Zvaće je Emina, po njenoj bijači. Ako ju je neko u životu štitio, to je bila ta snažna žena. Rano je ostala udovica s devetoro djece, pa je u kući ona bila i muško i žensko. Baratala je i sa sjekirom i sa kosom, komandovala i sinovima i snahama. I dan danas Nusreti je nedostajala njena ljubav.

Tako razmišljajući, završi sve poslove u štali. Sa punom štrugljom mlijeka uđe u predulaz male kuće u kojoj su živjeli.

Procijedi mlijeko, odvoji jedan mali dio da skuha, a ono preostalo usiri. Od pune vangle tijesta napravi male hljepčiće pa ih pokri da narastu prije nego li ih ispeče.

Svekrva se tek tada probudi, odmah za njom i svekar. Nusreta im pomože da se umiju, pa sve troje popiše ćaj. Anes je još spavao. Nije joj se dopadalo to moderno ime koje je njena svekrva odabrala za svog unuka, Nusretinog i Ibrovog sina. A bila je gotovo sigurna da se ni njemu samom kada odraste, to ime neće sviđati. No neka, može ga poslije i promijenit u neko ozbiljno muško ime, a ovom drugom đetetu, ona će nađenuti ime.

Djeca treba da imaju ozbiljna imena, mislila je ona, onakva kakvih se neće stidjeti kada odrastu. Dok su još mala, možeš ih zvati nekim nadimkom. Ali kada odrastu, pa izgovore svoje ime drugim ljudima, ono mora biti ozbiljno. Ono mora odvati osobine i karakter, imati značenje, podsjećati na neke dobre ljude istog imena. Trebalo bi tako djeci birati imena, da kada se nekom predstave, onaj drugi već po imenu može naslutiti o kakvom je čovjeku riječ. Imena bi morala da podsjećaju na tradiciju i na historiju, na običaje i na đedove.

Nije to Nusreta ni pokušavala da objasni svojim ukućanima. Muž joj, Ibro, nizašta na svijetu ne bi pokvario mamin hatar. Ako je ona rekla „Anes“, biće tako. Nije htio ni da čuje ženina nahođenja. S druge strane, svekrva je zapravo htjela da unese neku promjenu, novinu, nadajući se da će to njenom unuku donijeti i drugačiji život od ovog njihovog mučeničkog.

Trpjela je Nusreta sve to, sve nadajući se kakvim boljim vremenima. Ibro je radio po gradilištima u Beogradu. Planirali su da, kada uštede nešto novca, kupe plac u Sjenici, naprave svoju kuću, zaposle se tamo u nekoj fabrici ili krojačnici, pa da se kurtarišu ovijeh brda. Ona je više voljela peštersku ravnicu, prostarne pašnjake. Kad se tek udala i došla ovdje, gušila su je ova brda.

– Eno dolje u Ravan, snaho, ostadoše mi vila i grabulja, donesder ih bogoti! – reče joj svekar tek nekoliko dana pošto se udala i došla u ove strane.

– E, đe to ovdje vidiš ravan, nije mi jasno! Ovim stranama i koze jedva idu. – veli mu ona, začuđeno se okrećući oko sebe, jer je sa svih strana oko Budakovca bila strmina.

– Baš ti je nevolja snaho, taman tako. No mi po navici, onu malu livadu oko kruške zovemo ravan, opet je tu hič ravno. – nasmija se svekar i okrenu to na šalu.

Sve su se tome poslije smijali. I zaista Nusreta dugo nije mogla da se navikne na ove podgolijske vrleti. Gdje god krene mora il’ uzbrdo il’ nizbrdo. No šta će, od malena su je naučili da mora poštovat kuću u koju se uda. Ne rijetko se odivama u ovim krajevima govorilo „tu ti dom, tu ti grob“. Žene se do velika zora nisu odlučivale da ostave muža i djecu i vrate se u rod. To je bila „velika sramota“. Zato su radije sjedele kod muža, prihvatajući sve što se od njih traži.

Voda pred kućom him bijaše zaledila, pa se ona i svekar, čim popiše čaj, spremahu da sa Alijine česme donesu vode. Svake zime voda bi him zaledila. Tek kad dobro ugrije sunce krajem marta, početkom aprila, počeli bi najprije tanki točurci da izbijaju zvoneći od veliko drveno korito. A svi ukućani bi se jako obradovali tim tonovima. Jer teško je bilo živjeti bez vode. Kol’ko god da naneseš u balonima, kantama i đugumima, učas se potroši, ne možeš serbes ništa ni oprat.

Upreže svekar volove u saonice, a Nusreta iznese svakakvih sudova, lonce, vangle, plastično burence. Kad već idu, da donesu što više te životne tečenosti, cijenjene i čuvane u ovim domaćinstvima. Ona, ogrnuta dvijema pustećijama, sjede na velike drvene saonice, koje su im bile jedino prevozno sredstvo. A svekar joj Ramiz, uhvati volove za vezu, pa peške idaše ispred njih. Nije on žalio sebe i svoje noge, žao mu je bilo da krpa volove. I nije ih bez velika zora fatao u jular. Ove strme njive i livade mogao je obrađivat samo sa njima, ni drva iz šume ne bi mogo sagnat bez njih, zato ih je štedio više nego roblje u kući.

Čudila se Nusreta gledajući odozgo sa sanki kako volovi pomalo glavama guraju Ramiza, pomažući mu da izađe uz strminu ka Alijinoj kuću. Vjetar im tjera snijeg u lice, a mraz šiba po tijelu, ne pomažu ni vunene rukavice, prsti him se skočaniše.

Prtili su po snijegu, pazeći da se saonice ne prevrnu po strani. Na jedvite jade stigoše nekako do česme. Na njoj je voda bila jaka, pitka, najbolja od svih ovdašnjih vrela.

No sad je s velikom mukom, smrznutih ruku trebalo natočiti tolike balone i lonce, pa utovariti na saonice i sve putem paziti da se ne iskrenu i ne prospu. Pred kuću izađe Mujesira, otresita žena i vrijedna, svikla na ove teške životne uslove.

– Aman, doboga, smrzoste se! Hajte u kuću da se ugrijete. – veli him pa potrča da pomogne da se lakše probiju kroz snijeg do kuće.

– E, vala baš danas mrazovito, vedro, noćas će biti još hladnije! – brunda Ramiz skidajući gunj.

Uđoše u toplu, malu sobu. Posijedaše na kauč. Alija bijaše izašo da vidi stoku. Djece nisu imali. Mujesira poslovaše nešto oko šporeta, skuha kafu i donese po čašu hošafa.

– Što se veselice ne pripaziš, sandruga si, hoćeš na bolest da padneš. Ne smiješ da ozebeš ni da dižeš teško! – savjetuje ona Nusretu, jer je mnoga novorođenčad u selu prifatila. Bastalo je i sa travama da liječi. Od svukud su dolazili po njene meleme.

– Nemamo ni trohu vode, jutros sam zadnji balon potrošila, moradosmo da dođemo. Đavo ga izio i snijeg i zimu, baš se smrzosmo, a ne možeš nikud iz kuće izaći. – žali joj se ova.

– Da mi bi da malo kakve kuće u Sjenici napravimo, pa da se maknemo iz ovih brda. – jedva dočeka da priča o svojim planovima, puštajući mašti na volju.

Odmoriše se i okrijepiše, ne mogu se sad nakanit da krenu kući. Jedva se odvojiše od tople sobe, a bi him milo i da vide živa insana, već koliko dana nigdje žive duše nije bilo da otkud naiđe.

Voda u kantama bijaše već počela da hvata tanak led kad su ponovo krenuli. Opet isti put, opet ista muka. Ko bi rekao da je toliko napora potrebno da bi nanijeli vode za nekoliko dana. Za pranje veša i potiranje poda, Nusreta je topila snijeg u velikom loncu, da bi him, ono što donesu sa Alijine česme što duže trajalo. Nije se bilo lahko nakanit po ovoj zimi i snijegu poviše koljena, krenut na vrelo.

Duž cijelog puta niz dolinu i stare pčele, kako su zvali dvije dugačke livade, kojima su prolazili, ona je pridržavala posude sa vodom da se pljuskajući ne isprosipaju. Ramiz je opet išao ispred volova, ovaj put nizbrdo, što mu se po snijegu činjaše još teže nego prtiti put uzbrdo.

Stigoše pred kuću, Nusreta istovaraše kante i lonce sa vodom, a napunila ih do vrha, samo da što duže traje, teške ko tuč. Svekar skidaše jular sa volova kako bi ih smjestio u štalu.

Kako je sama podigla veliki, težak lonac, još onako noseća, ona osjeti jak bol preko leđa i podno stomaka. Jedva se nekako ispravi, al’ mrče joj svijest, sve joj crno pred oči, probi je hladan znoj. Uhvati se za kraj saonica, ništa svekru ne govori, sramota je. On se zabavio svojim poslom, ni nevidi šta se zbiva.

Onako bolesna malo poćuta, uhvati vazduha. Popusti je bol malo kasnije, čini joj se davraknu se malo. Čim joj laknu, nastavi svoj posao, unese svu vodu u predulaz, da ne zaledi. Pa uđe u sobu i sjede da malo otpuhne i da se ugrije. Svekrva već bijaše ispekla i hljeb i napravila masenicu razljevušu, koja se sinoć Nusreti bila prijela. Anes već uveliko bijaše ustao i slagaše šarene plastične kocke koje mu je Ibro proši put iz Beograda donio.

– Đe je Ramiz, hoćel’ skoro, da doručkujemo, da se masenica ne hladi? – govori svekrva postavljajući nasred sobe veliku drvenu sofru.

– Eto ga da zaveže volove u štalu i da him malo položi sijena, sa’će bezbeli doj! – sedaše Nusreta blizu šporeta, da se malo ugrije, puhaše u ozeble ukočene prste.

I ako su imali mali, rezbareni sto, oni su po navici uvijek jeli na sofri. Unosili su je za vrijeme obroka, pa bi je poslije očistili od troha i ostataka hrane, te bi je okačili na zid malog mračnog predulaza kuće. Na njoj je Nusreta mijesila pitu, koturaču, preko cijele sofre bi istanjila tijseto, pa ga onda redom savijala u kotur.

Nekad je za tom sofrom bilo i po četrnaest ropčadi, svi bi posijedali na pod oko nje, i za svakog je bilo mjesta. Sad oko ovolike sofre, nijh troje i Anes, koji nikad nije sjedeo nego je vazda skakutao oko njih.

Uđe i Ramiz u kuću, svekrva mu posu da opere ruke, te svi sjedoše da jedu. Masenica začinjena kajmakom, drhti u ruci, topi se u ustima. Puče ko na vrelo gvožđe, ne osta ni zalogaj. Sve to još zališe sa po čašom kisela mlijeka.

– Ell-hamdu lillahi! – prva sa sofre ustade Nusreta i ode napolje do poljske ćenife. Ne bi joj milo kad vidje na donjem vešu da krvari. Vrati se u kuću, uze iz kredenca svoje stvari, te ode da se presvuče, opet napolje, u sobi ne može od svekra. Poblijedela ko krpa.

– Vala majko, ja sam prokrvarila, bole me leđa ne mogu se pomjerit! – požali se svekrvi, kasnije nasamo.

– Uh, hajd hairli bilo, a to mi vala nije milo, strah me da se šta ne razboliš. Hajde idi lezi, odmori se, dako te prođe samo od sebe. – ni svekrva ne znavaše šta da čini. Ne daj Bože da se razboli kud bi po ovome jadu i snijegu, misljaše ona.

Gotovo je cijeli taj dan Nusreta prelježala, imala je bolove, te bi s vremena na vrijeme popila po neku tabletu da je malo muke uminu. Krvarenje nije prestajalo, činjaše joj se da sve više krvari. Već pred akšam vidi svekrva da nema boljitka, zabrinula se, ne zna šta da čini.

– Ujutru, akobogda, čim svane, nek Ramiz ufati volove, pa hajte za Sjenicu doktoru. Dobro ću te utoplit da ne ozebeš na sanke, pa polahko krenite, nekako ćete izaći do Golijskog puta.

– Eh, majko, valja dočekat sabah, nemam takata ni malo! – Jedva zboraše hasta.

– Predeveraj nekako noćas, ja ću siđet tu kod tebe. Daleko ovi doktori, a ko za inat ve’lki snijeg. – brinaše svekrva. Sve snahu tješi, a strah je, srce ne grije, boji se kako će sa saonicama izać uz ove strane, trebaju him dva cijela sahata, smrznut će se.

Tako zanoćiše. Vascijelu noć se Nusreta čas znojila, čas joj je bilo hladno. Ruke joj i noge ko led hladne, džaba ih je svekrva grijala rukama u vrućim krpama. Hem su je uhvatili bolovi, hem krvari, sve manje snage ima da zbori, jedva glavu ispravlja. Niko sem Anesa nije ni oka sklopio cijelu noć. Svekar leži, sramota ga da šta pita, al zaspat ni on ne može.

Dočekaše tako sabah. Čim se malo počelo razdanjivati, Ramiz izađe iz kuće da pripremi volove i sanke. A napolju mraz, ne možeš se za kvaku od kuće uhvatit, vedro a snijega dosta.

Da je imao kakav termometar, vidio bi da se tog jutra temperatura bila spustila na trideset sedam stepeni ispod nule. Volove je bio pokrio starim ćebadima, a on se već smrzao dok im je stavljao jular na vratove, a valja stić do doktora.

Za to vrijeme svekrva pripremaše Nusretu, pomože joj da se presvuče. Skuha joj čaja i posluži jednu gurabiju da se malo okrijepi.

Oko šporeta je grijala pustećije i jorgan da je zavije, da što duže griju njeno tijelo. Zabradi joj dobro glavu.

– Pomozi mi da priđem do Anesa, hoću da ga poljubim, neću ga dako probudit. – zamoli bolesnica. Saže se nad njegovim toplim licem, ovlaš ga poljubi u čelo, oči joj pune suza.

Sve  što je pripremila, svekrva iznese na snake, pa joj pomože da se popenje na vuneni dušek, koji je već Ramiz stavio na sanke. Nusreta ne mogaše na noge, zorom su je nekako ponijeli. Dobro je zaviše jorganom i pokriše pustećijama. Svekrva joj htjede skroz pokrit lice, da se ne mrzne, a ova joj ne dade.

– Neka majko, hoću malo da gledam nebo, vedro je ko džam, – veli.

– Hladno je, de pokri se moj rodo. – nagovaraše je svekrva prije no što su saonice krenule.

– Poslije će mi babo pomoći da se zavijem, neka me malo bogoti da vidim dana!

Krenuše! Svekrva za njima prosu čašu vode. Iznijela je iz kuće vode u maloj čašici, da je ne troši bez potrebe, samo da rad’ adeta, pospe za njima za hairli put.

Malo je ko mogao zamisliti muku ta dva putnika što se ka Šarskom kršu, uz srminu, kroz duboki snijeg i podgolijsko bespuće, polahko kretahu.

Ramiz je kao i uvijek vodio volove, teškom mukom i naporom prteći po snijegu. Umorio se, ozebo, ne može, a htio bi da poleti koliko mu se žuri. Al’ pusto, onekadrio je, ne ide brže. Svašta mu se po glavi vrzma. Samo da dođu do doktora. Sve se okreće, pogleduje snahu, a izjeda ga krivica, ko da je on kriv što živi u ovom bespuću, ko da je on kriv što nema šta bolje da ponudi snahi i unucima. Da je Bog d’o imao para da him da, pa da naprave kuću u Sjenici, da se maknu iz ovijeh strana… Sve ga putem bijahu spopale takve misli.

Nusreti bijaše teško, čini joj se iako idu polahko, cio joj se drob pomjera, ljulja. Još više krvari, loše joj, znoj je obliva, pa je hvata drhat. Ne može s mukom da se bori, no bi najradije zaspala, sve je nešto jače od nje tjeraše da sklopi oči i jednostavno zaspi, da ništa ne osjeća. Najprije je pokušavala da ostane budna, bojeći se da se ne smrzne ako zaspi.

A poslije, odluči da se preda snu, ili je to možda bila smrt. Svejedno, više se nije mogla boriti, nije imala takata. Samo je tiho, u sebi, uspjela da prouči šehade, i onda se prepustila olakšanju, išla je kroz mrak prema jasnoj bijeloj svjetlosti.

Tek kad je poslije dva sata pješačenja, Ramiz sa volovima stigao na Golijski put, i svratio pred Avdijinu kuću, misleći da tu uvede snahu, da se malo ugrije prije nego li nastave za Sjenicu, vide šta ga snađe.

Ibro je zakasnio na Nusretinu dženazu, jer mnogi putevi bijahu zavijani.

I hodža iz Poljane jedva je nekako stigao dolje u Budakovac. Bijaše tad jaka pešterska zima sa mnogo snijega i mraza. Svima onima koji su živjeli po bespuću, donijela je mnogo nevolja. Danima su bili odsječeni od svijeta, daleko od doktora i puteva.

– Žene koje umru od porođajnih muka, isto su što i šehidi! – čuo je dječak svoju nanu i Mujesiru kako tih dana govore o njegovoj majki. Tek će mnogo kasnije, Nusret, koji je dvadeset ljeta nosio ime Anes, shvatiti značenje tih riječi.

 

Sanela Halković (1971) novinarka iz Sjenice, radi za nekoliko medijskih kuća. Tekstove i kolumne objavljuje u više listova i časopisa. Autorka je zbirke pripovjedeka Jama, u kojima prvenstveno podiže glas protiv gladijatorkog svjetskog poretka, gdje vlada zakon jačeg.

Udata je i majka dvoje djece.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Željko Jovanović: Reč-dve o lošem položaju žena

Željko Jovanović   REČ-DVE O LOŠEM POLOŽAJU ŽENA   Majka je jednog dana zamolila oca da ubije muvu koja je glasno kružila oko trpezarijskog stola, na šta je otac rekao da nema potrebe s obzirom da će se njen ...
by Redakcija
 

 
 

Svetlana Radosavljević: Preobraženje

Субота, јутро ко и свако друго августовско. Свакодневни послови почели су уобичајено. Припреме за доручак и све остало, ништ...
by Redakcija
 

 
 

Sava Radulović: Molitva (iz neobjavljenog romana)

Мислим да не постоји нико на овом свијету да се бар једном није обратио Богу, макар у шали или од страха да га није дозвао. Њег...
by Redakcija
 

 

 

Jovan Jokić: Patike (iz neobjavljene zbirke priča “Samolepljive sličice”

Jovan Jokić   PATIKE   Bio je treći dan posjete Mostaru. Ako samo na trenutak izađemo iz ljušture prosječnosti -“grad ko grad”, ući ćemo u jedno izvanredno mjesto na Neretvi, čuveno po veličanstvenim pokl...
by Redakcija
 

 
 

Miroslav Stamenković: Miki

To mače, koje sam pripit ukrao sa terase kafane jednog prepodneva, i strpao ispod jakne bez mnogo razmišljanja, uneo sam u autobus i držao ga u ruci. Bilo je mirno, pa sam tada pomislio da su sve mačke takve. Jedna žena mi...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona

3 Comments


  1. Sjenicanka

    Osjećam potrebu da napišem par riječi o ovoj pripovetki, no ne mogu naći dovoljno dobre riječi da opišem utisak pod kojim sam trenutno. Čitajuci, plakala sam, jer znam da i sada u ovom modernom svijetu, naša žena sa Peštera živi ovakvim ili približno istim životom. Sjetim se svog djetinjstva, moje majke koja je skoro svakog dana pješačila par stotina metara od kuće do izvora i natrag, da bi donijela vodu za kućne potrebe. Još teže mi pada sjećanje na njene promrzle, ko krv crvene ruke kad bi se vratila kući noseći pun lonac oprane odjece, a koju je morala prati u hladnoj vodi a na mrazu na -30 stepeni. Hvala Allahu moja majka je još uvijek živa, sada kad može u rahatluku da živi, ostala je bez zdravlja. Hvala autorki što je na ovako živopisan način opisala život žene u selima Peštera, koje što zbog velike udaljenosti od grada, zavijanih puteva, zbog obaveza koje kao da se samo prenose iz dana u dan, ne mogu na vrijeme stići doktoru, pa na žalost neke završe svoj život tako mlade kao Nusreta…


  2. Sjenicanka

    …Ovu pripovetku bi svakako trebali pročitati svi koji otvore ovu stranicu kao i oni koji mogu doći do zbirke pripovedaka “JAMA”, a posebno bi je trebali pročitati oni kojima je teško ustati iz kreveta i u 8 ujutro, istuširati se toplom vodom, skuhati čaj sa vodom koje imamo u izobilju u našim kuhinjama, oni kojima je teško otići do prodavnice na par desetina metara od kuće u kojoj se uzme gotov hleb i sve što nam je potrebno za doručak, pa poslije doručka sudove ubaciti u mašinu za pranje pa i pored toga se čuju žalbe na takav život i te silne obaveze…


  3. Sjenicanka

    …Drage moje, život u gradu je pjesma u odnosu na život kojim žive naše sestre na selu, a neka od njih završi nekad svoj život tako mlada kao Nusreta jer doktoru nisu mogle stići na vrijeme što zbog vremenskih neprilika, zavijanog puta ili zbog previše obaveza. Hvala autorki ove pripovetke što je ovako živopisno opisala život naše žene na selu, želim joj puno uspjeha u daljem radu, da ispiše još puno ovako dobrih stranica i da od tih istih ima koristi pa i materijalne.



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona