— Tri miliona kvadratnih metara! Moj pašo, nije to malo. Sve to zatrovano. A svaki dan po četiri dženaze. Eee… I niko ništa. – upadljivo naglašavajući svaku riječ, koračajući u istom ritmu, žali se Adem saputniku sa kojim svakog jutra prelazi ustaljenu trasu od nekoliko kilometara.
— A znadeš i sam kako se narod radovo tim bombama. Sjećaš se kako bi svi hakli da gledaju kratere koje su ostavljale za sobom, k’o da su u bioskop išli! – nadoveza se Nusret.
— Jest vala, radovali se što se radovali. Miloševića ništa drugo nije moglo zaustaviti. Ko zna da li bi koje uho ostalo živo u Sjenici da ne bi tih kasetnih! – zadihan od brzog koračanja, zaustavljajući se da uzme vazduha, potvrdi Adem.
— Samo, đe se baš ovdje kod nas potrefi taj vojni aerodrom. Pa kad su gađali, što baš gađaše tim uranijumskim, što ne poslaše kake obične bombe. Otrovaše narod, sve mlado pomrije od one najgore bolesti. Ni luk jeli, ni luk mirisali, a opet mi nadrljasmo.
— Kažu, Norvežani će doć’ da ih očiste, velika para sad treba za to.
— Svi ćemo pomrijeti dok se taj belaj makne. Dvades’ godina se trujemo! – zaključi Adem.
Zaćutaše ulazeći u divnu borovu šumu. Visoki zeleni četinari, još su pamtili, kad je na svega nekoliko stotina metara, gotovo svakog dana, na pistu i hangare vojnog aeroddroma Dubinje, udaljenog svega nekoliko kilometara od Sjenice, padala kiša NATO bombi. Zemlja se tresla, koliko joj je teško bilo.
A eto ljudi opet tuda šetaju. Neki su od oštećenih hangara napravili torove, zagradili ih sa malo ogradice, te tu utjeraju ovce da ih ne bi svaku noć vraćali kući. Dolazi omladina, ljubavnici se sklone od tuđih očiju, neki krišom noću donose smeće, te prave deponije. Još tu, kažu, ima zarobljenih „migova“.
Grehota je, lijepa je i zelena ta zatrovana ravnica Vapskog polja i Dubinja, a ljudi pitomi, i nikakvu kavgu nisu započeli.
Sanela Halković (1971) novinarka i pisac iz Sjenice (Sandžak, Srbija). Autorica je brojnih novinarskih tekstova, TV i radio priloga, fotografija…
Piše prozu, nekad i u formi satire. Osnovna inspiracija joj je život običnog, takozvanog malog čovjeka. Objavila je zbirku kratkih priča „Jama“ posvećenu žrtvama genocida u Srebrenici (objavljena 2013. godine).
Na trećem međunarodnom konkursu časopisa Avlija iz Rožaja, nagrađena je njena priča „Boje tragova“, a na nedavno organizovanom književnom konkursu novopazarske Gradske biblioteke pobjedila je sa pričom „Čovjek bez lica“.
Živi i radi u Sjenici, udata je i majka dvoje djece.