Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

22. Maja 2013.

Sanela Halković: Kome uči tendže

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Sanela Halković

 

KOME UČI TENDŽE

 

U maloj čaršiji sa svega nekoliko mahala, koje se pješice obiđu za samo dva- tri sahata, svako, svakog, poznaje. Pa čak i ako se nisu zvanično upoznali, negdje su se bar sreli, na pijaci, roditeljskom sastanku, u nekoj čekaonici… Ako ništa drugo, a ono je neko za nekog čuo jer, taj, radi tu i tu, ili je on otac toga i toga, ili je uradio ono ili ovo…

E, kad’ u takvoj čaršiji na jednoj od četiri džamije, ili na sve četiri, zauči tendže[1], nekom rahmetliji, onda je ono za dušu onoga, kog su svi, na neki način, poznavali. Mahalama se brzo pronese vijest kome tendže uči.

Samo Oči koje iz daleka posmatraju ljude u čaršiji i koje mogu da uđu u njihova srca, znaju da svako, na svoj način sluša i doživljava tendže.

Kada se tog petka, sa sjeničkih džamija, tužno, bogobojažljivo i lijepo, oglasilo tendže, svi su bili u nekakvom poslu. Neki na svojim radnim mjestima, neki na ulici, u školi, dvorištu, u kući…

No, kakvim god poslom zaokupljeni bili, ono je stizalo do svačijeg uha, svačijeg srca i dodirivalo ih na različite načine.

Velike Oči, odlučiše da tog jutra, uđu u sva srca u čaršiji i vide kako je ko doživljavao tendže, šta je ko u tom momentu mislio, osjećao.

Ispred svoje kuće, u malom sokaku, igrahu se dvoje djece. Oni su crvenu loptu dodavali jedno drugom, poskakivali, povremeno se dovikujući. Djevojčica je imala dvije smeđe kike i širok osmjeh, dok je dječak bio sa kačketom na glavi. Kad je do njihovih ušiju stiglo tendže, gotovo da ga nisu ni čuli i dalje su se bezbrižno igrali.

Na građevinskoj skeli u drugoj mahali radila je grupa majstora. Hitali su da što prije dovrše započeti posao kako bi na vrijeme naplatili zarađeni novac i započeli novi posao. Oni su odlično čuli glas sa munara, al’ im se žurilo, nisu imali vremena da podignu ruke i prouče dovu za dušu onom koji je napustio ovaj dunjaluk, te se napraviše da ga ne čuju. Tako im bi lakše.

Mejra, kojoj se prije par godina utopio sin jedihnik bijaše u tom momentu u bašči, braše boraniju. Kad zauči tendže, nju nešto lednu oko srca, podsjeti je na njenu muku, čučnu i podiže ruke te nanijeti dovu najprije za dušu svog sina, a potom još jednu molitvu za onog ko je preselio sa ovog svijeta. Obuze je tuga koja se stalno vraćala ili nije ni odlazila. Ostavi i započeti posao pa sjede pod jabuku te poče da plače. Tako je uvijek kad čuje zvuk salavata sa munare.

Mehmedalija, već onekadrio sjedaše na pragu svoje trošne kuće, bijaše prema suncu okrenuo utrnule i reumom napunjene kosti, a drhtavim rukama držaše šolju toplog čaja, što mu je snaha bila tek donijela. Kad začu tendže, spusti šolju na drveni prag, podiže ruke i prouči Fatihu, nije jasno odredio da li je nanijetio za dušu rahmetlije ili je ustvari učio sam sebi. Bio je već jednom nogom u grobu, star i onekadrio smrti se bojao.

Kad god bi začuo da hodža sa munare uči za nečiju dušu, silno bi se potresao. Pitao se da li je on sljedeći, obuzimala ga je jeza i trudio se da zato što češće bude uz TV, pojačavajući ton do kraja, samo da ne čuje tendže, koje je upozoravalo da je smrt blizu.

Dvije su žene stajale na ulici kad se oglasi hodža, te jedna od njih upita onu drugu

– Ko li je ovo umro?

– Ne znam, al’ čuće se, svaki dan po neko umre, da Bog pomogne, – bio je to tekst, koji su kao naučen, izgovarale kad god bi začule tendže.

Istog momenta, njih dvije nastaviše započetu priču o pripremanju zimnice, ne misleći više o rahmetliji.

Eto, svako je čuo muezinov glas, neko nije mario, neko se uplašio, neko nasekirao… Oni pored čijih je domova smrt nedavno prolazila i dobro ih ujela za srce bili su svjesni kome tendže uči.

Oni oko čijeg se doma smrt nije motala, nisu mnogo marili ni za tendže ni za smrt, vjerujući da se  tragedija uvijek događa nekom drugom.

Smeškale se se Oči obilazeći mahale i gledajući kako je koga glas sa munara dodirivao.

Rijetko je ko shvaćao da se tendže ne uči ni ovom ni onom rahmetliji, ono uči svima nama!



[1] Tendže, salavat uči (melodičnim glasom izgovara) muezin sa munare rahmetliji (preminuloj osobi). Poslije tendže muezin glasno dvaput saopšti ime, ime oca i prezime preminule osobe. Još se saopšti i kada će se i gdje kopati preminula osoba.

 

Sanela Halković

Sanela Halković

Sanela Halković (1971) novinarka iz Sjenice, radi za nekoliko medijskih kuća. Tekstove i kolumne objavljuje u više listova i časopisa. Udata je i majka dvoje djece.

Nedavno je objavljena njena prva knjiga, zbirke pripovjedeka Jama, u kojoj autorka prati uglavnom teške sudbine svojih sunarodnika i sugrađana, preko čijih leđa se prelamaju ratovi i nemaštinja. Propali su svi pokušaji ovozemaljskih humanista da svijet učine prihvatljivijim mjestom za život, te je „Jama“ nastala kao lični bunt autorke protiv sadašnjeg gladijatorskog  poretka na planeti, u kom važi jedino zakon jačeg.

Knjigu možete poručiti na brojeve telefona: 064- 592-69-69 ili 020- 741-021, ili putem mejla: sanelahalkovic@hotmail.com

avlija.facebook (Custom)

Istaknuta slika: Kučanska (Stara) džamija u Rožajama, crtež Zoran Petrović, 1969.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Džeraldina Delić: Čovjek je hram (iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“)

Čovjek je hram priča iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“- autor Džeraldina Delić   Ljepota življenja je u različitostima i poštovanju različitosti. Mnogo je primjera, a jedan od njih je bijeli tanjir od porculana...
by Redakcija
0

 
 

Alija Nametak: Priča o arapskim bedelima u Bosni

Sejjid Emin Akkad je dolazio na godine u naš šeher, gdje je tražio da bude bedel za kakva umrlog bogataša, pa, iako nije nikad bio sâm, ako je bilo i drugih Arapa koji su tim poslom dolazili u Bosnu, on nije nikad ostao da...
by Redakcija
0

 
 

Ivana Đukić: Novi ”Kosač”

Ivana Đukić   Novi ,,Kosač”   Śedi tako u svojoj fotelji zavaljen/a, zagledan/a u budućnost kroz prozor svoje fancy kancelarije, i među mislima probira jednu: “Pa, možda ja i nijesam mašina! Možda i ja im...
by Redakcija
0

 

 

Milanka Kuzmić: Kako sam zavoljela školu

Миланка Кузмић КАКО САМ ЗАВОЉЕЛА ШКОЛУ Дошао је септембар а са њим и први дан школе. Док су друга дјеца радосно ишчекивала та...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Alen Talić: Zašto ja?

Alen Talić   Zašto ja?   Mrzim kada su mi misli jače od riječi. Teško je objasniti egzistenciju u četiri zida, ali ću pokušati da što bliže dočaram kako je zbog bolesti biti prisiljen provoditi život u kre...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

One Comment


  1. Avatar
    citalac

    Divna priča, sa jedne strane podseća na Hemingveja i Kome zvona zvone, a sa druge je, opet originalna i naša!



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona