Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

24. Marta 2013.

Sanela Halković: Krug

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

 Sanela Halković

 

KRUG

 

Fotelja. Meka, udobna, od zlatnožutog pliša sa naborima koje svi zovu „žabice“. Igrao sam se sa njima, pomerajući ih prstima tamo-ovamo. Ti nabori, mene, uopšte nisu podsjećali na žabe, ne znam zašto su im uopšte i dali to ime.

Naslon za glavu taman je odgovarao mojoj visini, naslonio sam se na njega zatiokom osjećajući prijatnu mekoću ispod. Prijalo mi je.

Tako sam i zamišljao radni prostor jednog psihijatra, čovjeka kom je stalo da pacijentu obezbijedi udoban kutak u kom će  se osjetiti kao neko koga su tu jedva čekali. Ta fotelja je trebalo da pruži utočište, kao kakva Nojeva barka, sigurna kuća ili nešto slično.

Sjećam se da sam, kao dječak, na jednoj žalosnoj vrbi, napravio za sebe jedno takvo mjesto za bjeg od ukućana, prijatelja, drugara, problema… Jednostavno sam na mjestu gdje su se račvale tri deblje grane, dugačkim, žilavim prućem ispleo nešto poput korpe za pijacu, samo malo veću, a onda sam sve to ojačao konopcem, onako kako to rade ptice praveći gnijezda.

Odlazio bih  u tu svoju „ložu“, tako sam je zvao, u trenutcima straha, tuge, osjećaja odbačenosti.

Kada su se moji roditelji razvodili, tražio sam utočište u loži. Ona je bila samo moja. U njoj sam mogao biti samo svoj. Nisam morao da se odlučujem između baba i majke, na šta su me oni, u haosu koji nastane pri razvodu braka, prisiljavali.

Satima bih tu sjedio, gledao nekad prema dole, ka zemlji, koja mi je izgledala uvijek isuviše komplikovana, obavezujuća, stalno je nešto trebalo uraditi, postići, odabrati, paziti, poštovati… Mnogo češće, međutim, gledao sam gore, ka nebu. Ono mi se uvijek činilo kao bolji izbor. Prostrano i mekano, bez gužve, bez obaveza. No, nije se svako mogao naći na nebu. Morao je čovjek u svojoj glavi donijeti takvu odluku. Trebalo je napraviti distancu od svega što ga vuče dole, spotiče, tjera i sabija u nekakve kalupe, stereotipe.

Doktor je ćutao. Sjedeo je preko puta mene. On doduše nije imao istu fotelju, jer kako bih se ja osjećao posebno i drugačije da je i on mogao sjedeti u takvoj fotelji.

Njegova stolica je bila od crnog skaja, onakva kakve viđamo svuda u kancelarijama, sa točkićima, na okretanje. Poslovna i službena, jer on i jeste bio na svom radnom mjestu.

Čekao je da ja počnem priču, odakle hoću i kada hoću. Bilo je i onih, rekao mi je on, koji čitavu prvu seansu ćute, neznajući odakle da krenu. Ni ja nisam znao kako da počnem. Njemu je, naravno, bilo svejedno, jer sam svaki naš satanak plaćao ja. Žurilo mi se da stignem do rješenja, al’ uopšte nije bilo jednostavno početi.

Bio sam u grču već neko vrijeme, sve me nešto stezalo, sve mi je bilo tijesno, nisam znao kuda ću! Da nije bilo posla koji sam godinama radio i veoma volio, otisnuo bih se na nebo i sve ostavio za sobom. Al’ sam stalno, zbog prirode svog zanata, morao biti sa ljudima, morao sam prisustvovati okupljanjima. Meni je ustvari prijalo druženje, želio sam da budem sa svima, ali to nije bilo moguće. Tako i počeh.

– Kažu mi da ne mogu sa svima! Moram, kažu da se odlučim sa kim ću. Ne možeš, vele, i tamo i amo. Kažu to sada ne može! Ili si sa nama ili si protiv nas! – pustih čitavu bujicu riječi koje su mi bile na srcu, a koje su mi tu i tamo upućivali prijatelji, poznanici, rođaci, komšije, zvaničnici…

– Dobro je, – veli mi doktor ko nekom djetetu kog preslušavaju je li dobro naučo zadatu lekciju – samo nastavi, pričaj sve što ti je na srcu, ne povezano ili povezano, samo pusti da sve izađe vani, – podstiče me da nastavim.

– Osjećam se kao na posmatranju. Ne mogu da dišem, guše me svi. Udaljio sam se od mnogih, inače meni, nekada dragih ljudi, – stadoh da uzmem vazduha. Ne umijem da opišem to što me tišti.

– Pitam se jesam li ja lud, pa ne vidim to nešto što je, eto, svima jasno sem meni. A ja nisam ni za koga sem za svoj narod koji je podijeljen i zbunjen! – uspio sam da kažem ono što me najviše boli.

– To shvaćaš previše lično, zar ne ? – doktor počinje da uviđa problem.

– Pa ja nemam nikog drugog sem tog mog naroda! I volim ga. Nisam ja neko ko idealizuje stvari, znam da ćete to pomisliti. Znam ja dobro sve njegove mane, i tačno na tas mogu da izvagam sve što je dobro i loše u njemu. Ono što je loše zapravo je bezazleno, mahalska ogovaranja, uski pogledi na svijet nekih pojedinaca. No, to je iznad svega namučen, napaćen narod, vazda proganjan, omalovažavan… Mnogi su ga vjetrovi šibali, krnjili od njega dio po dio… Rasut po svijetu, ko kad baciš šaku pirinča po livadi, pa ga više nikad ne možeš sakupiti… – zaćutah.

– Zar ne misliš da ljudi ne bi trebali da troše snagu na ono što ne mogu promjeniti? Uradi ono što možeš, pomogni onim čime raspolažeš! – veli doktor.

– Ne daju mi! Uvijek mi neko zemjeri! Ti si kažu, za one druge, čim čitaš ono što oni pišu i pomažeš im u tome! Kud god se okrenem, svi si se negdje svrstali, i to traže i od mene. Hm… –  stadoh tu. Mislim se kako li zvuči sve ovo što rekoh. I doktor će, kao ostali, misliti da pretjerujem il’ da sam lud. Što je najgore i sam to mislim, al’ nema tu pomoći.

– Stvar je u tome, – velim ja – što me gledaju ko da sam ih iznevjerio, izdao. Prije neki dan odoh na promociju jedne knjige. I po stilu i po sadržaju ona je zavređivala pažnju, i baš mi bi drago što se neko, eto, sjetio da se pozabavi tom temom. Uđoh u salu. Bijahu se već okupili, značajni ljudi. Atmosfera bijaše prijatna, naročito za mene, koji sam takve večeri doživljavao kao nešto sveto, jer izuzetno cijenim pisanu riječ. Priđe mi moj školski drug, inteligentan čovjek, mudrim sam ga smatrao.

– Ene, čudo si to ti došo ovdje, – veli mi on – jesi li to prešo kod nas? – Pita me sve tapšući me po leđima.

– Niti sam gdje odlazio, niti sam gdje prelazio! – Rekoh mu. Ono što sam ja u takvim trenutcima u sebi osjećao, zapravo je bio glavni problem zbog kog sam potražio pomoć psihijatra. Ja sam se snebivao, osjećao krivicu. Sam sebe sam preispitivao radim li nešto pogrešno! Da li sam možda stvarno iznevjerio te svoje prijatelje, ili one svoje prijatelje? Da li bih se i ja možda morao opredijeliti gdje ću? Da li je licemjerno biti i sa jednima i sa drugima? Ja sam ustvari imao problem sam sa sobom, osjećao sam se ko neki mekušac koji se ne može odlučiti.

– E, sve mi znamo! Bio si prije neko veče tamo sa njima, na onom predavanju o istoriji Sandžaka! – nastavi moj prijatelj, ko da me je uhvatio u nekoj krađi.

– Što da ne? Tema je bila zanimljiva i poučna, žao mi je što si to propustio. – rekoh mu.

– Tema jeste, i predavač je bio dobar, al’ neću da dođem kad oni organizuju! – Otresito i odlučno mi veli. Ostavi me, ko da sam mu nešto ozbiljno zgriješio, ode te se pridruži jednoj grupici u kojoj se nešto žučno raspravljalo. Ja ostadoh sam, i što je najgore od neprijatnih misli, koje probudi, taj moj prijatelj, u meni, nisam pažljivo pratio predstavljanje knjige, kom sam se već nekoliko hefti ranije, radovao. Sjetih se da mi se, i na pomenutom predavanju, jedan komšija, isto tako obratio, prebacujući mi nekakvu krivicu.

– E, neka si prešo kod nas, jesi li vidio i sam koja su ono paščad! S njima nema pomirenja! – reče mi umjesto bilo kakvog pozdrava. Kako su mi se u srce zabadale te riječi. Očekivao je da potvrdim te njegove riječi, ružne, neprimjerene riječi. Uvijek me je nanovo iznenenađivao način na koji su ti ljudi govorili jedni o drugima. Nalazili su najpogrdnije izraze jedni za druge. Nisam ih čuo da o dušmanima tako govore. Ko da su se takmičili ko će smisliti nižu, jadniju i bjedniju pogrdu.

– Oni su, dragi moj doktore, toliko zaokupljeni samom mržnjom da im je stvaranje razdora jedina zanimacija, – rekoh glasno ono što mi se vrzma po glavi.

– I kad bi ih po na osob pitali, šta je to što su im oni drugi toliko nažao učinili, dobili bi ste samo uopštene odgovore. Reći će, oni su izdajnici, plaćenici, prodane duše… Sve, samo neće navesti nijedan konkretan razlog, a kamoli činjenicu. – govorim sve brže i glasnije, padajući u vatru, vraća mi se svakodnevi nemir koji mi grči želudac i od kog mi trne prsti na rukama.

– Izbjegavaj takve skupove, idi tamo gdje ti prija, radi ono što te opušta. – Savjetuje me doktor, želeći da malo predahnem i spustim loptu. Al’ sad me ništa nije moglo zaustaviti, sad kad je muka samo sama kuljala iz mene.

– Pokušao sam. Ja volim sport, posjećujem utakmice, ski- takmičenja, karate natjecanja… Prošlog mjeseca su naši sportisti napravili sjajan uspjeh u mojoj omiljenoj disciplini. Priđoh da čestitam predsjedniku kluba, sa kojim se znam sa roditeljskih sastanaka jer nam djeca zajedno idu u školu. Samo što završih razgovor sa njim, priđe mi trener, sa kojim sam kao dijete igrao fudbal i osudi taj moj gest.

– Šta stojiš sa tim đubretom?! Što mene ne pitaš kom da čestitaš? On ti je sa njima! Upropastili su ovaj klub, to su, – veli – lopovi.

– Čestitam i tebi, to je zaista veliki uspjeh! – govorim mu ja, misleći da mu je zapravo krivo što nisam pohvalio njegov trud.

– Ma to su ljudi od najgore vrste! – Nastavlja on svoju političku kampanju, ne obazirući se na moju čestitku. On nije ni želeo da razgovaramo o fudbalu. Blatio je, kako reče, svoje političke protivnike i očekivao da ja to potvrdim. Kad vidje da ja ne učestvujem u ogovaranju, bi mu krivo, te reče da ih ja još podržavam.

– Svi koji postižu rezultate, zaslužuju čestitku. Ja ti ne gledam ko je u koj partiji, nek je smo dobar sportista. – opet sam morao da se branim, da se snebivam.

– Ti se, – veli on – kurvaš! Hoćeš na dvije stolice! Takvi kao ti su najgori! – okrenu mi leđa i ode.

– Da li, Vi doktore, razumijete kakav je to šamar za mene? Mene koji je u rascjepu između tih različitih struja, grupa, koje se ko kakve zmije šunjaju oko mog naroda, razvlačeći ga na razne strane. Bojim se, onekadriće ga te podjele. A opet svako od tih ljudi, koji su se negdje svrstali, tvrdi da se baš on bori za nekakav narodni interes! – rekoh tražeći način da objasnim svoju nevolju.

A on, moj narod, zbunjen i podijeljen, nije ni primijetio seme razdora i mržnje, koje je tu ostavljeno da klija, raste i širi se. Ko kad se debelo drvo razgrana u mnoštvo tankih grančica, pa svaka, nježna i slaba, džiklja na svoju stranu, te je vjetar lahko može slomiti. Plašim se da će, tako podijeljen, opet nespreman dočekati neku novu oluju, koja će ga dokrajčiti. Sve to, jasno vidim, al’ nemoćan sam da bilo šta uradim. I što je najgore, ne vidim da to može učiniti neko drugi.

Razmišljam tako, sam za sebe, dok doktor ćuti i čeka da čuje šta ću dalje reći. Ako mu kažem za te moje strepnje, znam, reći će da sam paranoičan, da pretjerujem, te da ja tu ništa ne mogu učiniti. Al’ ipak, ako ja ne pokušam da nešto promijenim, jer mislim da je uzaludno, i ako tako misle i svi ostali, onda ćemo svi zajedno biti odgovorni za svoj sopstveni nestanak.

Trebao bih,  sa njim govoriti baš o tim mojim najskrivenijim strahovima, al’ se bojim, da bih mogao ispasti smiješan u njegovim očima ili čak poremećen. A možda i jesam poremećen kad se nisam svrstao ni u jednu od grupa.

Shvatih da ja, ustvari ni sa kim nisam mogao podijeliti ta svoja razmišljanja, ja to čak ni sam sa sobom nisaam mogao glasno izgovoriti. Siguran sam da bi mnogi, možda čak i svi, čuvši ova moja razmišljanja, pokušavali da otkriju neki moj „skriveni cilj“. Znam da bi sumnjali u moju iskrenost, i da bi stalno vagali i merkali šta se to ustvari krije iza.

Danas je moderno da ljudi najprije imaju neki svoj, lični interes, koji kriju različitim tobože zalaginjama za dobrobit svog naroda, svog grada, sela, zaseoka. Toliko je to postalo uobičajena i svakidašnja pojava da je dovedena do stepena na kom se ona podrazumijeva, gdje se ona ne dovodi u pitanje.

Pojavi se, s vremena na vrijeme po neki vođa, predstavi se kao neko ko se bori za „nacionalni interes“, ljudi mu povjeruju, krenu za njim, bore se za njega, kad, on, vođa, čim dobije vlast, pomisli da je „nacionalni interes“, borba za njegov sopstveni imetak. Udruži se sa onima koje je do juče kritikovao, pa onda svi zajedno krenu da prave vile, kupuju stanove za sebe i svoju porodicu. Narod, tada, po ko zna koji put prevaren, podrži novog vođu, i sve ide opet iz početka.

E, zbog toga se ja stidim da pomenem tu svoju, iskrenu zebnju za sudbinu sopstvenog naroda. Ja ne želim ništa sem garancije da se neće ponoviti strahote ispričane na početku ove knjige. Ne želim ni ratove, ni bilo čija stradanja, ne želim da bilo ko nestane, jer ja volim ljude i život. Samo želim da nađem način na koji se oluje mogu spriječiti. Bojim se da su u  ovom svjetskom, gladijatorskom poretku, oni koji sami sebe ne mogu zaštiti, osuđeni na nestanak. A bilo je u čovječanskoj istoriji i takvih naroda, onih kojima se tuđom ili svojom sopstvenom krivicom zametnuo svaki trag. Tuđom, jer su ih poubijaliu jači, a svojom, jer nisu bili dovoljno mudri da na vrijeme uvide šta im se sprema.

Sjećam se kako, čitajući školsku lektiru, nisam kao mlad, uspijevao da shvatim muku jednog vladara zabrinutog za sudbinu sopstvenog naroda. Za mene je to tada bio samo domaći zadatak, te sam pred profesorom, o njemu govorio ko da ga razumijem. Tek danas, poslije mnogo godina shvatam snagu osjećaja koji se krio iza onog stiha: „Malo rukah, malena i snaga, jedna slamka među vihorove, sirak tužni bez nigdje nikoga“. Čudio sam se ranije, šta to moj profesor, vidi u tim riječima. A sad, jasno, sasvim jasno, kao na dlanu, vidim tok misli, zebnju i nemoć koja se krije iza njih.

K’o da nam je neko povjerio kofu nekakve dragocjene tečnosti, da je čuvamo i nosimo kroz vjekove, kroz trnje i šumu, ravnice i brda, a mi, ne znajući, tačan cilj zalutamo tu i tamo, pa se saplićemo, pa se vraćamo, pa jedni druge guramo, otimamo se o nju, jedan kaže ja bih je bolje nosio, drugi kaže ja bih manje tečnosti prosuo… Sve tako dok onu dragocjenu tečnost potpuno, zabavljeni nekim drugim stvarima, ne ispljuskamo i ne isprosipamo po putu. Pa tek na kraju shvatimo da više ne postoji razlog putovanja. E, toga se bojim, a proglasili bi me ludim, kad bih sve ovo nekome ispričao. Neći ni doktoru pričati o tome, odlučih.

– Ponekad ljudi traže odgovore u vjeri. Jesi li vjernik? – prekide doktor moje razmišljanje, vidjevši da sam odlutao u mislima.

– Jesam. No, ni tu mira nema od ovih koji se svrstavaju. Umro mi je otac prije osam mjeseci. Zvao sam na dženazu hodžu koji je oduvijek u našu kuću dolazio, koji me je vjenčao, učio nam mevlude i hatme. Za mene nije bilo ničeg logičnijeg nego da on klanja dženazu mom babu. U toj mojoj nesreći i žalosti, nisam ni pomišljao da će i to biti razlog da me opet neko proziva, svrsatava, da mi čak zamjera.

– Pošao sam bio na dženazu rahmetli Šahinu (mom ocu), – veli mi otac mog zeta – al’ kad vidoh da si zvao njihove hodže, ja se vratih s pola puta. Na hatar sam ti, evo u kuću došo, al nijesam htio njih da gledam na dženazi. – reče tonom čovjeka koji je bio potpuno siguran da je u pravu, kao da je moja krivica sasvim očigledna.

Krenuh da ustanem sa stolice, da ga izbacim iz kuće. Bijaše mi se, na trenutak, pomračila svijest, te nisam ništa vidio pred očima, samo osjetih kako mi je sva krv jurnula u glavu. Uhvati me za nadlakticu sestra jedihnica, koja ucvijeljena sjedaše pored mene. Ako joj sad uvrijedim svekra, ona će, jer sa njim u kući živi, ispaštati.

I on i muž, moje ponašanje zamjeriće njoj, ko da je ona, veselica nešto zgriješila. Jasno sam u njenim očima vidio molbu i strah.

Odustadoh od svoje namjere, samo prođoh pored njega i odoh nekim, demek poslom. E, to je bilo previše. To me je dotuklo.

– Od tada stalno klanjam kod kuće, jer ni klanjat s mirom ne mogu, a da me negdje ne svrastaju, da mi nešto ne zamjere. – rekoh doktoru zagledan u jednu tačku.

– Nema doktore, nijedne sfere života gdje podjela nije ušla pod kožu ljudi, i svako je svakom nešto kriv, i sve brat na brata kidiše. Odlučim, tako ponekad, da odustanem od svega, da se izolujem, izgubim među stranicama knjiga, da se družim sa oblacima i lastama. Al’ kako da takvima ostavim da vode ovaj narod. Ne znam, ne mogu da budem pametan. Znam i osjećam, međutim kako mi se ta nevolja skupila među plećkama pa me savija dolje ka zemlji. Nit mogu miran gledat’ kako svako na svoju stranu vuče, nit mogu okrenut’ leđa i otić’.

– Vidiš, mi doktori uvijek savjetujemo da se ljudi sa istim problemima druže. Organizujemo sesije za alkoholičare, naprimjer, ili one koji su ostali bez svojih najdražih. Oni imaju istu muku, pa im je lakše kad je jedni s drugima podijele. Siguran sam da ima i onih koje muči ista briga. Zašto sa njima ne razgovaraš, pa možda shvatite šta vam je činiti. – Predloži mi on, to rješenje.

– Kako ne uviđate da bi to stvorilo neke treće. Bila bi to još jedna podjela, i to ona za koju sam ja odgovoran.

– Al’ vi biste onda bili za jedinstvo. Ako mislite da je to nešto što najviše želite, onda morate tražiti način da to i postignete, – doktor misli da će mi tako pomoći.

– Pa i oni prvi i drugi, kažu da su za jedinstvo, možda to zaista i misle, al’ ipak stvaraju razdor. Sve izgleda kao priča bez kraja, bez rješenja. A vozovi prolaze, kazaljke se okreću i svakog dana neko, meni znan, napusti dunjaluk, u kofi je sve manje tečnosti i bojim se da je kasno, a nadam se da ipak nije.

– Ovako ćemo, – veli mi doktor, prekidajući me, – evo ti recept, uzmi ove tablete, opustiće te. Dođi kod mene, svrati češće, ne na seansu, već na razgovor. Jer i ja sam čovjek iz naroda, ovo što si mi danas ispričao i ono što nisi htio da ispričaš, a bilo ti je u glavi, to su i moje misli. Moja je nesreća ista ko tvoja, podijelićemo je, pa možda na dobro izađe!

Zaista sam, izlazeći iz ordinacije osjetio olakšanje, iako, naravno moju muku ništa do kraja života neće riješiti. Recept sam odmah bacio. Šta sam onda tražio od doktora? Valjda sam želio da neko zna, da nisam mogao ništa popraviti i ako sam želio. Trebao mi je osjećaj da sam bar nešto nekom rekao, da sam pokušao.

Poslušaću doktora, pomoći ću onako kako mogu, perom.

 

Sanela Halković (1971) novinarka iz Sjenice, radi za nekoliko medijskih kuća. Tekstove i kolumne objavljuje u više listova i časopisa. Autorka je zbirke pripovjedeka Jama, u kojima prvenstveno podiže glas protiv gladijatorkog svjetskog poretka, gdje vlada zakon jačeg.

Udata je i majka dvoje djece.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Redakcije časopisa ”Avlija” na odmoru od 1. do 31. maja 2019. godine

Čitajte, pišite, fotografišite, šaljite radove za objavljivanje na portalu avlije.me tek od 31. maja 2019. godine ______________________ Istaknuta slika: Fatima Ahmed Photography
by Redakcija
0

 
 

Braho Adrović: Presuda (Najbolja pjesma za 2018. godinu po izboru časopisa ”Avlija”)

Braho Adrović PRESUDA Zapamtiće zemlja,vazduh, voda Sve na svijetu ima svoju priču Trag će uvijek ostat od naroda Svi tragovi i tebe se tiču Kada dođe vrijeme i zanijeme ljudi I kamen će progovorit’ jasno Neki novi...
by Redakcija
0

 
 

Mustafa Smajlović: Majka (Najbolja priča za 2018. godinu po izboru časopisa ”Avlija”

– Majko, imaš da imaš sve što ti duša zaište. Ni ptičijeg mlijeka ti ne smije manjkati. Ti okom, ja ću skokom! – kazao je sin Muradif i pokazao majci Behari njenu sobu sa pogledom na veliki park u jednom od najlj...
by Redakcija
0

 

 

Konkurs za objavljivanje radova u 20. broju časopisa ”Avlija”

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme ”Avlija” iz Rožaja raspisala je međunarodni konkurs/natječaj za objavljivanje radova sa slobodnom temom za 20. broj časopisa ”Avlija”: poezija (do 5 pje...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Milenko Mišo Marić: Kuću kućom i avliju avlijom čine ljudi

KUĆU KUĆOM I AVLIJU AVLIJOM ČINE LJUDI Skoro četvrt vijeka je prošlo od rata u Bosni i Hercegovini, a kao da je to bilo juče, kao da još živimo u poslijeratnom, ili kako pjesnik Slobodan Ž. Obradović reče ‘‘prije...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

One Comment


  1. Citalac

    Slučajno ili namjerno, priča počinje riječju fotelja. Fotelja je uzrok bošnjačkih podjela!
    Dopada mi se!



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona