Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

30. Jula 2013.
 

Ševko Kadrić: Sinija

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ševko Kadrić

 

SINIJA

 

Sjedim u kafani na Melevongs trgu u Malmeu i pijem prvu jutarnju kafu pokušavajući da pročitam novine. Gledam kako vjetar sa prvim pahuljicama razgoni ljude sa pijace. Novine mogu pričekati za kasnije ali prvi snijeg ne može, pomislih priželjkujući vijesnike zime i Nove godine. U tom iščekivanju krenem pogledom po sali kad mi neko maše iz drugog dijela kafane. Zapazih dvije gospođe u žučnu razgovoru, kod jedne ruka podignuta na pozdrav. Otpozdravih prebirajući po glavi poznate likove, njen nigdje ne nađoh, nastavih se radovati pahuljicama.

– Pardon, Vi mene ne poznate, ali ja poznam vas, kaže mi kasnije ispraćajući kolegicu do vrata tražeći da mi se pridruži na trenutak.

– Pitate se kako vas poznam, po pisanju, tačnije Odiseju s planine. Nisam mogla vjerovati da neko ispriča moju priču bez da sam mu je pričala.

– Interesantno, prepoznali ste se u priči?

– Skoro do sitnih detalja, neželjena trudnoća, bježanje u Švedsku… sve skoro sve.

– Pisci obično kažu da ni najmaštovitiji među nama ne može ispričati priču koja se već nekad i negdje nije dogodila.

– Da vam ne laskam više, ali moram pitati zašto neki od vas ne bi napisao priču «Sinija»?

– Želite li kafu? – upitah pokazujući stolicu pored a iznenadni susret mi se počeo dopadati.

– Pila sam, ali se ova ne propušta – kaže dok sam ja dizao ruku prema konobaru, zagledajući gospođu srednje visine, uredne kose, poželjna izgleda i naglašeno lijepih očiju.

– I baš «Sinija»? – podsjetih je na ideju o neispričanoj priči.

– Sinija kao simbol drugog i drugačijeg vremena, gdje se porodica okupljala oko okrugle i pune sinije, pobožno kleči okrenuta siniji i svi gledaju jedni druge. Jeste li vi jeli okupljeni oko sinije?, pita poput učiteljice.

– I jesam i nisam, pamtim i taj dio porodičnog objedovanja za sinijom, ali i za stolom koji više nije bio okrugao – pokušah da se našalim.

– Sinija je za mene svetinja, okrugla poput planete, mi oko nje kao u kolu, u sunčevu sistemu, jedni drugima u oči i dušu zagledani, objašnjava mi dok konobar stavlja kafu na stol. Pogled joj načas odleti nekud preko trga gdje je snijeg počeo u bijelo da oblači visoki spomenik od bronze. Isprepletena golišava ljudska tijela na rukama držala grad, sad i snijegom prekriven. Trže se iz onog pogleda za spomenik zalijepljena i poče da rovi po torbici tražeći olovku. Na salveti nacrta dvije kružnice. Oko prve je iscrtala nekoliko strijelica okrenutih prema kružnici. Od druge su strijelice bile okrenute vani, gubile se u bijelom prostoru.

– Razumiješ šta je razlika, ovdje su članovi porodice društvo, mali svijet za sebe, na drugoj ih nema, gube se kao kapljice u moru internet, mobil ili TV iluzija – objašnjava mi one kružnice i strijelice oko njih.

– Kad si stigla u Švedsku? Pokušah da joj misli vratim nama.

– Kad, kad? Ovdje sam ostarila, baš kao i tvoja Melli.

– Nisi mi rekla kako se ti zoveš?

– Emira, Emira sam ja, izvini ja počela priču kao da se znamo godinama, a i znamo. Mogla sam danima pitati Šveđane ili nekog od ovih naših mlađih, šta je sinija, niko ne bi znao, ti i ja znamo i ona je meni simbol tog vremena i našeg prostora – govori i ponovo odluta pogledom, ovog puta prema šoljici sa kafom. Prinese je ustima, ali ne pije, ćuti i miriše, trepće krupnim očima kao da putuje mirisom kafe ekspreso.

– Molim te, ko će mi objasniti kuda sve ovo ide, vi pisci vidite dalje od drugih, jer ste uz knjigu a ona je za mene sinija, gdje su ljudi još uvijek okrenuti jedni prema drugima. Ne čekajući da ja šta kažem nastavi.

– Vikend sam trebala provesti kod kćerke, pozvala me na ručak u subotu. U stanu ih je četvoro, da su živi i zdravi, djeca odrasla studiraju, njih dvoje zaposleni. Obradovala sam se stolu i ručku oko kog smo se svi okupili. Moja sreća nije dugo trajala iz unukove sobe se čuo zvuk SMS poruke. Skočio je kao da ga je vruća voda po golim nogama polila. Ubrzo se vratio, uzeo svoj tanjir i krenuo uz stepenice. Majka, vjerovatno zbog mene, ga je pokušala zaustaviti pitajući zar internet ne može čekati.

– Pusti dijete – usprotivio mu se otac prije nego je dijete išta progovorilo. Kćerka je pogledala jednog pa drugog, ja oborila pogled na tanjir. Poslije kafe i unuka je otišla u svoju sobu, zet sjeo za svoj kompjuter, kćerka se malo vrtila oko mene a onda i ona stavila u krilo onaj mali prenosni kompjuter i počela sa nekim da priča. Čula sam kako poznaniku u Australiji govori da joj je majka u gostima, čak je kameru okrenula i prema meni, ja sam nepoznatom mahnula rukom. Ubrzo sam čula i zeta kako priča na engleskom jeziku i dogovara susret za ljeto. Organizuj punici vikend u gostima, pusti ljeto zete, proljeće mi kroz glavu ali mu ništa ne rekoh.

Ako sam ja dobro razumjela njih četvoro su «pričali» svako sa nekim svojim po dalekom svijetu, ali nisu znali da pričaju jedno sa drugom. Vjerovatno je tako bilo i sa onima što su sa njima sa druge strane pričali. Ja kao da sam bila komšinica koja je došla da uzme žišku vatre i ode.

– Misliš da sam ostala da noćim? Moja kućica moja samoćica, pomislila sam i otišla kući i izmišljala poslove po stanu, rovila po knjigama, zalijevala cvijeće.

– Ali imaš prijateljicu, sreća je da čovjek ima s kim bar kafu popiti? – počeh je tješiti, vidim samoća joj dušu stegla ko ljuta paprika, iz nje izlazio glas dubok i tvrd što je oživljavao tugu zaključanu u njenoj duši.

– Izađemo ponekad, pričamo o onom što nam je zajedničko, požalim joj se ona me tješi a i svoje hvali. Njeni su u Kanadi, valjda ih se uželi pa izmišlja, umalo ne rekoh laže. Ja joj dođem kao neko ko joj daje ideju. Ako kažem da moji nemaju vremena za mene, ali ni za sebe, ona me počne uvjeravati da se njeni oko nje satraše. Vode je ovdje, vode je ondje, pričaju, druže se, unučadi joj se ko mačići po krilu motaju. Ko da ja tu sreću nisam svojim očima vidjela, kad su joj ovdje dolazili. Od jutra do mraka su lutali gradom tražeći zabave, kupovali, išli i do Kopenhagena, njoj diktirali šta da im spremi za večeru. Ona starija unuka kod nje ostala sedmicu duže. Po tri puta dnevno je trčala u internet kafić da se nekome javlja a SMS poruke i čučanje pred televizorom da i ne računam. Ispade da sam ja vještica što primjetim i ružim, ona anđeo što neće da vjeruje svojim očima.

– Čim si se bavila ovdje, šta si radila, završila?

Malo se zamislila a onda je počela da se naglas smije.

– Šta je? – upitah u čudu.

– Umalo ne rekoh, kad me onaj u Sarajevu sa trudnoćom zajebao a znam da vi pisci ne psujete – izgovori u prekidima i podrhtavanje od smijeha, pa nastavi.

– U Sarajevu sam bila počela studirati književnost, trudnoća, bježanje, rađanje… Ovdje, u tuđoj zemlji i tuđem jeziku nije bilo ništa od književnosti, sjetila sam se diplome iz srednje škole, išla na neke kurseve i skoro penziju zaradila u obdaništu.

– Imaš samo to jedno dijete što si iz Sarajeva donijela?

– Ovdje sam rodila još jedno, ali mi ga Amerikanka ukrala preko interneta. Samo se pokupio i otišao u bijeli svijet. Prije nego je tamo otišao nije je uživo ni vidio. Meni su poslali sliku sa vjenčanja, pišu da je i trudna, prošapta i ponovo mislima ode kroz prozor prema bjelini što je pokrila trg ispred kafane a onda nastavi:

– Pišu mi da bi bilo dobro da kupim kompjuter i kameru pa da se gledamo i pričamo. Ona moja prijateljica je kupila i kompjuter i kameru, uši mi je probila govoreći kako će se sa svojima gledati i pričati svako veče i samo se ućutala. Jedno vrijeme se vadila da joj je kompjuter pokvaren a onda mi priznala da to nije to, progovore po nekoliko rečenica i gotovo, ponestane im riječi, tema, interesa, šta li?

– Nemoj zaboraviti siniju, rekla mi je odlazeći. Ispratio sam je pogledom dok je iza nje ostajao trag na tek napadalom snijegu Melevongs trga u Malmeu. Onu salvetu sa dvije kružnice i strijelicama sam presavio i stavio u džep za uspomenu na siniju i neobičan susret.


Sinija – (u zapadnim dijelovima Bosne je nazivaju sofra) je drveni okrugli stolić kratkih nogu za objedovanje. Na njoj su se i jufke za pitu razvijale, ali i pita savijala. Poslije upotreba se sklanjala negdje gdje ne smeta a prostor dnevne sobe bi se koristio za nešto drugo.


 

Iz svijeta knjige: ”Galeb i druge priče”, Ševko Kadrić, Hamlet forlag, 2010.

Knjigu je moguće kupiti kod izdavača e-mail: hamlet.forlag@telia.com ili preko www.sevko.se

Istaknuta slika: Foto: Muzafer Luboder



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Džeraldina Delić: Čovjek je hram (iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“)

Čovjek je hram priča iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“- autor Džeraldina Delić   Ljepota življenja je u različitostima i poštovanju različitosti. Mnogo je primjera, a jedan od njih je bijeli tanjir od porculana...
by Redakcija
0

 
 

Draško Došljak: O knjizi Branke Bogavac ”Susret je najveći dar”

Prof. dr Draško Došljak   BRANKINA KNJIGA DUHOVNOG PUTOVANJA (Branka Bogavac: “Susret je najveći dar”, Narodna knjiga – MIBA books, 2019)   “Volim memoare, jer su u njima ljudi koji su postojali...
by Redakcija
0

 
 

Said Šteta: Vilenjak

Said Šteta   VILENJAK     Zavlačio je kratke prste ispod jastuka i pokupio sve uzdahe što je čuvala k’o perle crne tiho, koračao je na svojim  željama,  da ne bi šuškale ostavio je nade umjesto svile ...
by Redakcija
0

 

 

Božidar Proročić: Razgovor sa Brahom Adrovićem

RAZGOVOR O KULTURI SA BRAHOM ADROVIĆEM KNJIŽEVNIKOM IZ BERANA Razgovarao: Božidar Proročić Gospodine Adroviću, rođeni ste u Donjoj Vrbici, (Bihor) kraj iz kog su potekli mnogi poznati pisci. Šta je za Vas značila knjig...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Željko Sekulović: ”Treba mi riječ”

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE ŽELJKA SEKULOVIĆA ,,TREBA MI RIJEČ” Piše: Božidar Proročić Željko Sekulović je svojom prvom zbirkom poezije ,,Treba mi riječ” zakoračio u poetski svijet svojih misli i snoviđenja. Na samo...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona