Slobodan-Zoran Obradović
PUŠKOMET
Jesi li ikad osjetio, ili su te čula bar prevarila, da korak tvoj nikuda ne vodi? Težak si i u isto vrijeme lak kao da te nema. Ono što najviše nedostaje to je dah. Nema ni njega ili ga ima između dva pokušaja da progutaš osušenu pljuvačku. Nema ni riječi da izađu iz grla, neće – pretvaraju se u nerazgovjetno mumlanje i vraćaju se nazad dok čuješ eho sopstvenog glasa koji ne može vani. Ne, koraka nema, mozak pravi sliku koraka, ali koljeno posustaje, kleca izdajnički. Nema ni svjetla, zenice su raširene, ali ih ispunja tama. Nema ničega više, znaš, ali tebe nema da kažeš, da ispričaš kako si ostao bez koraka, svjetlosti, daha, riječi bez sebe…
Ležiš na zelenoj planinskoj kosi koju si bezboroj puta momački snažno gazio na putu ka vrhu, koji je i danas mirno čekao sa starim roditeljskim katunom da mu dođeš. Samo je jedan cvijet začuđen gledao kako si pao licem ka zemlji malo nakon što se prolomio prasak. Dijete nije stiglo da vidi. Nosio si oko vrata to maleno dijete – djevojčicu – koja je čula prasak negdje u daljini i tako mala poput jagnjeta u tvom naručju na toj planinskoj kosi drhtala kada je pala u travu tik uz tvoju glavu sa pogledom na tvoje otvorene oči u kojima se vidjela tama. Počela je da plače nesvjesna stvarnog događanja, plakala je za svjetlom koje se gasilo u tvojim raširenim zjenicama. Njene ruke je grijala tvoja vrela krv, koja je odnosila iz tebe tvoje korake, tvoj dah, svjetlo iz tvojih zjenica.
Daleko odatle na puškomet na suprotnoj planinskoj kosi jedna puška i jedne ruke, jedna ravnodušna tupava znatiželja, provjeravale su toga jutra da li je od planinske kose sa jedne strane do planinske kose na drugoj strani zaista puškomet.
– Ubio si čovjeka, nesretniče! – čuješ sebe kako pokušavaš da kažeš, da prolomiš sa kose na kosu, tom ravnodušnom znatiželjniku. Žao ti je zbog krvi na rukama malenog bića koje te grli, koje svojom ručicom na trenutak vraća svjetlo u zjenice.
Žao ti je što tog jutra između te dvije kose nije bilo bar za malo više, bar par centimetara više nego puškomet. Tih par centimetara su ti uzeli sve: dah, svjetlo, korak, tebe…
Mojoj majci, uplakanoj maloj djevojčici, čitav jedan ljudski vijek posle…
Iz knjige „ Neprilagođen“ objavljene 2012. godine IP „Grafokarton“ Prijepolje
Slobodan-Zoran Obradović
Slobodan- Zoran Obradović, rođen u Beranama 18. 03. 1962. godine. Osnovnu školu završio u Gusinju, Gimnaziju u Plavu a Ekonomski fakultet u Podgorici 1984. godine.
Objavio je knjige poezije i proze: „Korak po korak san po san“, „Neprilagođen“, knjigu poezije Tražim te, sonetni vijenac Jednom tako u vijeku biva i knjigu poezije za djecu „Rasteš kao da te za uši vuku“. Pokrenuo ideju za nastanak, i bio urednik zajedničkih knjiga više autoraStihom govorim 1 i Stihom govorim 2 u kojoj je objavio i svoje pjesme. U pripremi za štampu mu je roman „Blago Milonjića“ i knjiga proze Ovo ću da ti ispričam.
U 2012. godini zastupljen je u zbornicima sa književnih konkursa (Ćirilica zlatno slovo srpskog lica, 2012godina – Centar za kulturu Petrovac na Mlavi; Mi smo skupa i kad smo daleko, 2012. godina – Književni klub Duško Trifunović, Kikinda; Zaveštanja 2012 godina – Udruženja srpskih pisaca u Švajcarskoj, a na konkursu Olovko ne ćuti 2012.g. – Kulturnog centra Barajevo i Književnog kluba Jovan Dučić nagrađen u kategorijama: ljubavna poezija, kratka priča i u kategoriji poezija za djecu. Pohvala na konkursu USKORA, Beograd za sonet Sana na međunarodnom književnom konkursu „DRAGAN ŽIGIĆ“ za najbolja književna ostvarenja u 2012. godini. Nominacija za Antlogiju izdavačke kuće Skriptio u Ljubljani (najbolje kratke priče sa prostora bivše Jugoslavije). Pohvala Udruženja prosvetnih radnika i pisaca Makedonije, za knjigu Neprilagođen (2012. godina).
Član je više književnih klubova u zemlji i inostranstvu.
Živi i stvara u Bijelom Polju, Crna Gora.
Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/priroda-pejzazi/brdo-breg/slides/cetinari-na-ivici-brda.html
