Sovjeta Grubešić
RAZGOVOR SMRTOUGODNI
Kartamo se Smrt i Ja.
– Ti si Ona – pitam je.
– Aha – odgovara.
– Pa da – kaže se: …ova smrt…, a ne ovaj smrt! – zaključujem i dijelim karte. Vrag mi ne da mira, pa zapitkujem dalje:
– Jesu li sve smrti Ona ili ima i njih?
– Nijedna smrt nije ista – kratko reče .
– A možeš li ti biti kao onaj Đo, Đžek ili kako već, Blek? – gnjavim. – O, prelijepi Bred!
– Nisam još apdejtovana – nervozno se trgne.
– Možda ti je pao fajervol – cerekam se.
– Pripazi da ti ne dođe fajer – sikće iz crne rupe u kapuljači – i kakva ti je to muzika. Galama, režanje. Nemaš nešto fino, lagano, šlagerski.
-Fuj, ne slušam te šitove. Samo jaku mjuzu. Izgleda da ti nisi Smrt nego Smart. Negdje si izgubila slovo a. Pametnica. Prije nego nastavimo da te pitam, nisi došla po mene nego kod mene, jel? – vrlo uglađeno se smješkam.
– Aha – reče.
– O zašto nisi Đo? – kažem s uzdahom.
– Nemoj da te đointiram sad kad odlučujem o sljedećoj karti, pa da tvoja baljezganja riješim rastafarijanski, Hej Đoooooo..! Ključni je trenutak! – raspomami se .
– Ključ? Tko je rekao ključ? – začuje se u sobi. – I kakva je to laganica od muzike. Dosta mi je harfi i orgulja. Daj, imaš li Ramštajna? – začu se gromki glas.
– Tko je sad ovo? Imaš li ti brata, švalera, komšiju? – zacvilim Smrti.
– Ključar!!! Spasavaj se od te dosade!!! – prigušeno odgovara. – Gdje mi je gavran? Gdje si ostavila moju kosu?
U svjetlosnom orealu, sjeda u stolicu lijep lik. Oko njega lepršaju krilca.
– Moje ključeve nećeš spremati. Ne vjerujem ja nikome. Nego, ako ti nećeš, mogu ja završiti partiju mjesto tebe, a djevojko? – pita slobodno, naširoko.
– Samo izvoli – galantno se nakloni Smrt, a meni prošapta: – Pazi, vara, uzduž i poprijeko.
– Čuo sam te. JA to nikada ne radim! Ova krilca okolo izigravaju klimu. Vrućina pritisla – pobuni se Ključar.
– Kad je već riječ o vrućini – okrenuh se Smrti – možeš li mi usput pokositi travnjak?
– Kakav crni travnjak, sve sprženo. Ove godine smo malo zalijevali. Znate li, cure da na ozonsku rupu najviše djeluje vodena para? Pa nismo ludi da sami sebi naudimo. Što veća rupa, bliži smo vama.
A odstojanja između nas i vas mora biti. Kad legende padnu, pada i vlast. Gdje je taj Ramštaj – zaurla. – Dokle ću čekati?
– Odoh, s ovim nam nema života – zacvili Smrt.
