Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

26. Aprila 2013.

U susret 100. godišnjice rođenja Envera Čolakovića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Enver Čolaković

 

POŽAR U ČARŠIJI

(Odlomak iz romana „LEGENDA O ALI-PAŠI”, Autor: Enver Čolaković, Izdavač: Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1997. god.)

 

Toga petka Mehaga nije znao šta u svom dućanu radi. Zbunjen i zamišljen, jedva je odgovarao na pitanja mušterija. Nespretni šegrt Uzejr dva puta je nekažnjen prosuo iz kese mliva, trojici mušterija namjesto dvije junge masla i oku pirinča dao je jungu masla i dvije oke pirinča. Da je ikako mogao, Mehaga bi dućan zatvorio i, prvi put u svom čemernom životu, otišao hodži Junuzu u han Kolobaru, da mu ogleda i da okuša dim afijuna. Slušao je da čovjek ako samo dva-tri puta potegne iz hodža-Junusove nargile, ako popuši samo pola jedne gide, pada u neki polusan, odlazi u Džennet, nekako kao onaj Leptir ljeti na suncu… Ali, to zanosi pamet, isto kao i rakija, kao hamr ili ma koje drugo piće, a sve što zanosi pamet grjehota je. Sve što opija, haram je! Čak ako se čovjek previše zanese u svoju sreću, pa povjeruje da je veći nego što jeste, da leti u oblacima, i to je već haram! I to vrlo težak haram. Znao je Mehaga za onaj ljetošnji ders muftije Skopljaka. Znao je da je hamr najgori! Gori od zinaluka, od ubojstva, od laži i kjufura. Muftija je govorio kako je Iblis u nekakvoj okladi pobijedio učena hodžu, pa je on morao izabrati jedan grijeh. Iblis, nalet ga bilo, predložio je tri grijeha hodži na izbor. Ili da ubije dijete u kolijevci, ili da obljubi jedinicu svoga susjeda, ili da popije velik bokal hamra. Hodža je razmišljao koji li je grijeh od ta tri najmanji, i došao do zaključka da popije hamr. „Tim ću“, mislio je, „samo sebi naškoditi“, ali se prevario, jer mu je žestoko piće zanijelo pamet i razbudilo nefs, pa je onako pijan otišao da obljubi susjedu jedinicu, ali mu je dijete, koje je u kolijevci plakalo, smetalo uživanje, pa ga zadavio. Još je, poslije obljube, željan da dalje pije, ukrao i nekom gostioničaru puna tri bureta hamra… Uh! U gluho bilo! Baš je to nasihatli!… A afijun je kao i piće!… A i dućan je svetinja, ljudskog života treći direk… Iz njega se idara vadi, u njemu je cijela sermija, zato je Mehaga ostao u svom bakaluku sve do akšama. Jedva je dočekao da mujezin oglasi molitvu, ili Ibrahim bin Jusuf sa sahat-kule objavi trubljom vrijeme zatvaranja čaršije.

Pognut, željan da ga niko ne susretne, žurio je Mehaga niz čaršiju prema Esadaginoj aščinici.

Poslije večere, da bi izbjegli pred svijetom razgovore o njegovoj nesreći, Mehaga pozva Ali-hodžu da se vrate u dućan i mirno odluče šta će i kako će govoriti kod Ismeta.

Kako je hladnoća bila vrlo jaka, to su u magazi stalno gorjele četiri velike mangale razgorjelog drvenog uglja prekrivenog lugom da se „mrazli“ roba ne promrzne.

– Raščeprkaj malo tu vatru, hodža, da pristavimo džezvu.

– Bogme, opasno je. More iskra skočiti.

– Ama ne budi dijete, kad pođemo, prigrnut ćemo.

Već je jacija bila davno prošla kad se Mehaga odluči da pođe. Na razgrnut žar u mangali zaboravili su, a to je izazvalo požar koji je tek na četiri sata po jaciji primijetio pasvandžija, a koji je sat kasnije ugrabio velik dio Mehagina imetka.

Već na sat-dva poslije jacije nikoga na čaršiji nije bilo te mrazne noći osim čuvara i zaptije, koji su zakukuljeni u kožne ogrtače tapkajući promrzlim nogama i hučući u prste šetali okolo po svojim područjima. Vatra je, dakle, nesmetano harala. A ona je ustrajna, podmukla, baš kao i bol, baš kao i čežnja… Počinje tinjanjem najmanje, skoro nevidljive žeravice, zahvati najprije ćilim ili vreću, ili ma šta u blizini, pa klizi podmuklo ka gredi, uhvati tako tavanicu ili pod, pa se naglo razbješnjava i kad postane vidljiva, već je moćna kao bujica koja nosi sve, već je nesavladiva! A i bol je takva: bilo duševna, bilo tjelesna: počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do teškog oboljenja ili do potpune duševne potištenosti. A i čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup…

Zato se i veli: bol peče, a čežnja ispeče.

Kada su žutocrveni plameni jezici dostigli visinu munare Baš-čaršijske džamije, kad je crni dim zagrlio crnilo noćnog neba, već se u čaršiji okupilo mnogo poluobučenih ljudi s đugumima, bardacima, kačicama i raznim posudama vode. Pokušali su, uzalud, da ugase oganj. Pokušavali kao i liječnik protiv bolesti, kao utjeha protiv čežnje!

Ulje, maslo, kahva i mnogi drugi dijelovi Mehagine sermije, njegova dugogodišnjeg rada i znoja, topili se i pretvarali začas u crvene jezičce velike zmije, koja nad zaspalim šeherom paluca i ujeda sve nove i nove dućančiće, sve nove i nove krovčiće susjednih magaza… Stradali su te noći i dućan sarača Huseina i kahva derviš-Mustafina i još nekoliko krovova…

Na uglu Bezerđana, peti iza Mehagina dućana, bio je u to doba i mali uski dućančić hadži-Idriza kalajdžije. Fukara je hadži-Idriz bio. Za svojih osamdesetak godina, od kojih je preko pedeset kuckao u ibrike i topi kalaj, stekao je tek toliko da ode na hadž i kupi kućicu. Već skoro obnevidio, on je jedva toliko zarađivao da se prehrani. A bio je sam na svijetu. Bez igdje ikoga svog. Žena mu umrla, poroda nije nikad ni imao.

„Jangija, najljući kadija!“

„Jangija, šejtanska kandžija!“… i mnoge druge po­slovice o vatri paštali su okupljeni ljudi hučući u promrzle prste i tapajući u nanulama, firalama ili u samim vunenim čarapama, nedovoljno odjeveni i strepeći od zime, od jeze prizora i straha za svoje iii prijateljske magaze.

Kada je i hadži-Idrizov dućan došao u opasnost od vatre, pošla svjetina da i njega obije, naravno u nazočnosti pasvandžije i zaptije, pa da robu iznese na sokak, kako su s okolnim dućanima već bili uradili. A niko, pa ni okorjeli kradljivac ne bi uzeo ma šta iz takvog dućana, jer opljačkati pogorelca, to ni lopovi nisu u ono doba radili… A robu treba iznijeti, neka šteta bude barem manja…

Mračan čaršijski sokak, osvijetljen plamenom i još sa nekoliko fenjera, koje su ljudi od kuće bili ponijeli, bio je pretrpan što poizbacanom robom poslaganom na brzu ruku do dućana preko puta, što zaptijom, znati­željnicima i dobrovoljnim vatrogascima. Baš kad je svjetina pošla da obije starčev dućan, ovaj se tiskao među njom i vikao.

– Ne otvarajte! Ostavite!

Veličanstven je u tom času izgledao taj pogrbljeni sjedobradi starčić pod šarenom ahmedijom. Mnoštvo se pred njim s poštovanjem sklanjalo praveći mu put, i on se brzo našao pred svojom magazom.

– Eh tako, nek ono samo gori… Jangija… šejtanska kandžija!… I jangiju Bog daje!… Šta hadži-Idriz pošteno zaradi, s halalom steče, neće izgorjeti! Što meni Bog ne sačuva, beli vala, ni svijet mi sačuvati neće!… Već vi haj’te tamo gasite Mehaginu magazu!

Neki mu odobravali, neki mu se izrugivali, neki ga samo gledali ne shvaćajući ga. Ali se niko nije više približavao njegovoj radionici. A on?

Stao pred dućan i pribrano, pobožno, podigao ruke nebu, kao pri dovi, pri završetku molitve, i tiho molio Boga da spasi svačije pravedno stečeno dobro, a oštećenima podari strpljivost…

Nekoliko starijih čaršinlija okupilo se oko njega, pa čučnulo u polukrug oslanjajući tijelo na čvornate štapove, koje su držali objema rukama, i šaptali. Govorili su o vatri koja je kraj njih bujala, rasla, otimala i vladala.

– Jangija, čisti mal. Ona ga, znate, braćo, opere od pohlepe, kojom je stjecan. Ima ljudi, pa pravo zećata ne dijele, vele, puno je od četeres groša jedan, a jangija im onda uzme sve… Jangija je i mjerilo sabura. Često izgori mal i najpravednijeg čovjeka; to ga Allah stavlja na kušnju, ispituje njegovu čvrstoću vjere, i blago onom koji može okabuliti i gledajući svoju robu u plamenu viknuti: „Hvala ti, veliki Allahu, i na ovoj milosti!“

– Eh, braćo, znate li vi da je u Imami Azama, velikog alima islamskog, izgorjelo jednom pola māla?… Ne znate?… Tuhaf!… Ovako ti je to bilo: imao on, br’te, mala, koliko ni jedan živ insan što nije imao, pa jednom dade Bog i njemu pola od tog jangija pojede. Došli mu javiti njegovi ahbabi snuždeni i plašeći se da ga od žalosti damla ne udari. Sve pazili kako će mu rijeti. A on? Ni čehre promijenio nije kad je čuo, ni čehre, kažem vam, nego samo pogledao u bradu svoju i uzviknuo: „Velikom Allahu šućur, a i vama, braćo, kad mi kazaste.“ Pa poslije nekoliko godina njemu dao Bog još veći imetak i on poslao karavanu od hiljadu deva kroz pustinju u trgovinu. Strahovao cijeli grad da mu tolike deve ne izjedu ljute životinje, kojih tamo oko Habeša svakakvih ima, to su vam, br’te, i arslani i hijene, a još više ih bilo strah vjetra što se samum zove, da ne zamete u pijesak cijelu karavanu. Helem šta da vam duljim, cijeli je šeher u strahu živio, osim njega, Imami Azama… Kad su došli haberdari i javili da je karavana sretno prispjela i da je on zaradio na tovare zlata, on opet pogledao niz bradu, pa kazao: „Velikom Allahu šućur, a i vama, braćo, koji mi kazaste.“ Onda se svijet začudio. Kô mali insani, bijedni insani, gladni robovi nefsa i šejtanske pohlepe! Pa jedan od njih upita Imami Azama: „Što si“, veli, „i onaj put, kad ti za jangiju javismo, i sad, prvo u svoju bradu pogledao?“ A on, braćo moja draga, ko pametan i evlijali čovjek, znate šta je odgovorio? Rekao je: „Pogledao sam da mi brada, ne daj Bože, ne bi zadrhtala kad mi javljate za tužnu ili radosnu dunjalučku vijest.“ Da mu brada ne zadršće od veselja ili tuge!… Brada, braćo!… Eh, onijeh vaktova i ljudi!…

Starci su kimali glavama, a hadži-Idriz još je stajao uzdignutih ruku i molio se Bogu. Onda se jedan iz skupine javi tiho i bojažljivo:

– A ja opet sluš’o da je Imami Azam bio papudžija.

– Nejse, koji je, da je. Taj, koji je tako umio svoje srce stegnuti, bio je velik, velik… Pa i hadži-Idriz…

Do pred samu zoru vatra je buktala, a onda je, kao i čovjek kad ga bolest ili čežnja posvema iscrpi, klonula, gaseći se opet polagahno, kako je i nastala, ostavljajući za sobom crnu pustoš, pepeo, zidine, iskrivljene posude, tenećeta, kazane i nekoliko opečenih čaršinlija, koji su joj se bili i suviše približili.

– Hvala Bogu, dobro je. Moglo je i gore biti, pa sva butum čaršija biti helać… – šaptali su ljudi razgledajući zgarište i razilazeći se.

I krov hadži-Idrizova dućana zahvatila vatra. Kroz tavanicu pala užarena daska i slupala i pokvarila jedan ibrik. Kada je tu štetu, tako neznatnu prema opasnosti, u kojoj se radionica nalazila, i prema štetama susjednih dućana, ugledao hadžija, pobožno se okrenuo nazočnim ljudima i svečano, mjereći svaku riječ, otpočeo:

– Eh, braćo, Allahova emera! Sile velikog Hazreti Raba! Ništa nekažnjeno ostati neće, ništa nenagrađeno!… To je nama, šućur Allahu, hiljadama puta i u Kur’anu azimušanu određeno. Vidite ovaj ibrik! To mi je kazna što sam prije, imao sigurno desetak godina, slagao nekoj ženi. Došla ona kupiti u mene nov ibrik, a ja im’o jedan koji sam već bio upotrebljavao za abdeste, pa joj ga pod nov prodao. Ali, velikom Allahu šućur, eto nakon deset godina došao je šejtan po svoje. Sav sjajući od zadovoljstva stari hadžija pokazivaše svima oštećeni ibrik.

Mehaga bakal za požar nije znao sve do osvita, kad je već bio ugašen. Tek tada mu jedan susjed došao kući, klepnuo o zvekir na kanatima i javio sluškinji, koja je otrčala i probudila hanumu.

Kada je žena uplašena i uzbuđena kazala svome mužu za tu veliku nesreću, on se samo blago nasmijao i procijedio:

– Zar i ta druga jangija?

– Kako druga? – upita Mehaginica strepeći da joj, meazalah, od ružne vijesti muž nije skrenuo s pameti.

– Eh, moja sijeda, dvije su nas noćas vatre ispekle!… Ama: Allah kjerim!

– Idi, bolan, poleti dolje u čaršiju!

– Da trčim?… Ženo, kamo ti pamet? Valja mi prije abdeset uzeti i sabah klanjati, Bogu se zahvaliti.

– Zahvaliti?! … Čuješ li, bolan ne bio, izgorio nam sav naš māl noćas!… Hej!

– Znam, ženo, čuo sam. Rekla si. – Sve tužno, ali mirno govori Mehaga. – I māl nam je otišao… Eh, Bog dao, Bog oduzeo! Hvala mu na daru, na zlu kao i na dobru. Ali, čini mi se, draga moja, mnogo, previše za jednu noć… Dvije vatre… Bože, daj mi sabura!

– Ama kakve dvije? Šta buncaš, pobogu? – vikala je sad već Fatima-hanuma u sav glas, a muž joj, uzimajući abdest, odgovori tiho:

– Dvije vatre, ženo. Izgorješe mi noćas i obraz i māl! Da Allah i dušmana od takvog taksirata sačuva!

 

enver colakovicEnver Čolaković je rođen u Budimpešti 27. V 1913. godine. U Sarajevu polazi u srednju školu, a završava je u Budimpešti gdje je 1932. godine upisao Tehničku visoku školu. U Budimpešti studira matematiku i fiziku, historiju u Zagrebu. Od 1939. godine stalno živi u Sara­jevu, a potom u Zagrebu. Prve stihove objavio je na mađarskom, a pisao je i na njemačkom. Od 1939. godine piše samo na hrvatskosrpskom / bosanskom jeziku. Puno je prevodio sa mađarskog i njemačkog jezika, objavljivao je i stručne tekstove iz fizike i matematike, a radio je kao profesor, kazališni redatelj, lektor, korektor i urednik. Najpoznatija djela su mu: LEGENDA O ALI-PAŠI, roman, IZABRANE PJESME, poezija, LOKLJANI, roman, itd. Samo zbog toga što mu je roman LEGENDA O ALI-PAŠI dobio prvu nagradu Matice hrvatske 1944. god., u vrijeme NDH, Enver Čolaković i njegova djela koja su puna ljubavi prema Bosni i islamu bila su zabranjena, nepoznata i nepoželjna. Tek padom komunizma, početkom 90-ih godina on je u Bosni nanovo otkriven, a roman LEGENDA O ALI-PAŠI je potpuno zasluženo ušao u obaveznu lektiru. Enver Čolaković je umro u Zagrebu 14. IV 1976. godine.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Emina Jusufović: Stjuardesa

Emina Jusufović   STJUARDESA . Lijepo je, kažu, kada se čovjek probudi rano ujutro pa se onako od srca nasmije. Hem, što je lijepo, a, hem, što je zdravo, kažu. Onako za dušu dobro dođe, pročisti te taj smijeh a d...
by Redakcija
0

 
 

Vlado Jović: Odgoj i higijena ruku obitelji Kulenović

Vlado Jović   ODGOJ I HIGIJENA RUKU OBITELJI KULENOVIĆ   Ademir Kulenović zvani Žmirke nemalo se iznenadio kada je od oca dobio šamarčinu zbog koje ne samo da mu se zamračilo pred očima, već je vidio i sve zv...
by Redakcija
0

 
 

Mirjana Štefanicki Antonić: Procvala samonikla bulka

Mirjana Štefanicki Antonić   PROCVALA SAMONIKLA BULKA     ,,Misli te uvek odvedu do mesta gde ti je srce ostalo.”   Fjodor Mihajlovič Dostojevski     Jutros mi je procvala, samonikla, crvena bulka, u žardinj...
by Redakcija
0

 

 

Beloruska narodna bajka Ivan Prelepi i knez Ladimir

ИВАН ПРЕЛЕПИ И КНЕЗ ЛАДИМИР Белоруска народна бајка   Извор: Златна птица: белоруске народне бајке / приредио и предговор на...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Diana Gluck: Bosa

Bilo  je to davne 1933/1934. godine kada je mala Bosa pohađala drugi razred osnovne škole. Poticala je iz jedne siromašne porodice. Bila je mala, krhka, zelenkastih očiju, nasmejanog lika, volela je knjigu, bila je dobar ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona