Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

26. Februara 2019.

Vehbo Popara: Jabuke šarenike

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Naša kuća bila je sljubljena sa voćnjakom koji je štitio kuću od silnih pešterskih vjetrova što su znali pomahnitati s jeseni, čupati usamljene voćke, prevrtati stogove sijena, otkrivati kuće, staje i razbacivati sve ono što nije dobro pričvršćeno za zemlju. Najviše se šepurio i širio orah koji je svoje grane razbacivao na sve strane. Ostale voćke su se skromno podnosile i slagale, ne smetajući jedna drugoj. Bilo je karamanki, jarebasmi, pazarki, mednica, šljiva, a posebno su se isticale jabuke šarenike. Cvjetale su svake godine i mamile rojeve pčela u proljeće da su se ponašale kao ponosne nevjeste sa svojim duvacima. Miris se razlijegao baščom i punio kuću kada bi se otvorila vrata ili prozori. Taj divni miris ulazio je u našu dušu.
Svaka voćka je donosila plodove u onom vaktu koji je Bog odredio da obraduju insana. Mi, djeca smo se utrkivala da uberemo prve sazrele plodove, hvaleći se da smo bili prvi koji su kušali plodove. One su redom pristizale, a naša bika nas je tjerala da ih kupimo i da ih sklanjamo sa zemlje, govoreći da je grehota da se nafaka gazi. Brzo smo se zasićivali, šljiva, krušaka, jabuka jer kad bismo pogledali silinu naše bašče, znali smo da se moramo za svaku šljivu sagnuti bar jednom, ubaciti u bačvu ili svaku krušku pokupiti, narezati da se suše na sušnici. Počesto smo negodovali, krili se od naše bike da nas ne tjera i opominje. Znali smo se sklanjati od njenog pogleda, kunući ovoliki urod, zavidjevši onoj djeci koja nemaju bašču. Odlazili smo u podne, često krijući se od bike da pravimo jaz na seoskoj rijeci. Bilo nas je puno djece. Neko je nosio kamenje, neko busenje i jaz bi bio gotov za dan-dva. Često su nam stariji rušili sazidano jer smo im odvraćali seosku riječicu kojom su plavili vrtove i livade. Naša upornost bi se isplatila. U ljetnjim žegama smo se zahlađivali u jazu, a onda bi izgladnjeli pojeli sve što smo nosili sa sobom: voćke, hljeb, sir… no bilo bi nam to malo, tražili smo još. U blizini jaza se nalazila seoska vodenica i voćnjak uz nju, a vlasnik je bio neki Tršan ili Tršavko, kako su ga zvali. Ja ga nikad nisam vidio i ništa o njemu nisam znao. Ja najmlađi među djecom bio sam i najneiskusniji u dječijim vragolijama, lahko sam bio vrbovan za akciju. Pokazaše mi prstom na voćnjak uz vodenicu i tamo se ukazaše jabuke šarenike pa mi se njihov miris učini nekoliko puta jačim od mirisa mojih jabuka. Svi me osokoliše da ja trebam preskočiti plot i nabrati za sve, a da će me svi čekati kraj plota i čuvati stražu da neko ne naiđe. Naivno sebe ubijedih da je to veliki izazov za malog dječaka i da ću poslije biti važan među njima što sam ih nahranio jabukama šarenikama. Pri preskakanju mi je pomogao Ferkan, najstariji i najjači u družini koji je imao nabujale brčiće i po neku dlačicu po bradi.
Obretoh se licem u lice sa jabukom šarenikom, mami me svojim izgledom i mirisom. Zavrnuo sam svoju majicu i počeo da berem one najcrvenije sa poleglih grana, nemajući strpljenja da sačekam da probam ukus, zagrizoh jednu, a njeni sokovi se spustiše u grlo. Bio sam sav sretan što prvi kušam sokove ove jabuke šarenike dok drugi čekaju iza trnovitog plota. Tišina se slegla po voćnjaku, a ni iza plota se ne čuje niko. Zebnja od tišine me natjera da se okrenem prema plotu… Kao iz vedra neba insan ogromne visine i velike glave sa tršavom kosom stajao je ispred mene. Shvatih da je ovo Tršan. Držim jabuke u majici sa poluotvorenim ustima i ugrizom promrmljah:
– Nisam, neću više nikad…
Stiže me njegova džinovska ruka i ugrabi za uho. Krv mi se sledi, zadrhtaše nožice i pustih majicu sa onim jabukama. One rasplinuše po travi i suze mi krenuše kao znak da sam prevaren od družine i od žalosti za onim jabukama. Natresao se iznad mene galameći i psujući, drmusajući me za rame, valjda da mu kažem čiji sam i ko me je poslao u tuđe… Ništa nisam razabirao od silne dreke i straha koji mi je zatvorio sluh. Čuh samo:
– Objesit ću te za jabuku!
Povjerovao sam i u to. Dobih jedan snažan šamar po obrazu, padoh na travu pa se pridigoh da krenem bježati, ali izgubio sam pravac i nisam se snašao. On me ugrabi kao loptu i preturi preko plota. Razočaran u sebe i svoju neopreznost krenuh da tražim društvo, ali nikoga nije bilo. Družina se razbježala jer je sigurno poznavala Tršana od ranije. Žurio sam prema kući, jecajući sav povrijeđen, činilo mi se je da Tršan ide za mnom. Nisam osjećao uho, ni glad, ni obraz, samo sam osjećao gorčinu što mi se je bila nakupila u grlu. Prošao sam kroz svoju bašču i nisam htio pogledati ni jednu jabuku kao da iza svake stoji Tršan.
Noćima sam sanjao grdosiju od insana koji mi prinosi jabuku šareniku ustima, a onda je baci… Budio sam se sav znojav i zadihan kao da sam bježao pred najvećom zvjerkom.

Jabuke su cvjetale, rađale, padale, a ja sam osjećao neku gorčinu i nisu mi više mirisale… Ona stara jabuka u voćnjaku kraj seoske vodenice i dalje cvjeta, rađa, ali nema više Tršana da je brani, prepuštena je sama sebi. Nema više ni djece da joj kradu plodove. Vrijeme će je oboriti i ostat će samo njeni mirisi u nama koji smo je okusili…

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Redakcije časopisa ”Avlija” na odmoru od 1. do 31. maja 2019. godine

Čitajte, pišite, fotografišite, šaljite radove za objavljivanje na portalu avlije.me tek od 31. maja 2019. godine ______________________ Istaknuta slika: Fatima Ahmed Photography
by Redakcija
0

 
 

Braho Adrović: Presuda (Najbolja pjesma za 2018. godinu po izboru časopisa ”Avlija”)

Braho Adrović PRESUDA Zapamtiće zemlja,vazduh, voda Sve na svijetu ima svoju priču Trag će uvijek ostat od naroda Svi tragovi i tebe se tiču Kada dođe vrijeme i zanijeme ljudi I kamen će progovorit’ jasno Neki novi...
by Redakcija
0

 
 

Mustafa Smajlović: Majka (Najbolja priča za 2018. godinu po izboru časopisa ”Avlija”

– Majko, imaš da imaš sve što ti duša zaište. Ni ptičijeg mlijeka ti ne smije manjkati. Ti okom, ja ću skokom! – kazao je sin Muradif i pokazao majci Behari njenu sobu sa pogledom na veliki park u jednom od najlj...
by Redakcija
0

 

 

Konkurs za objavljivanje radova u 20. broju časopisa ”Avlija”

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme ”Avlija” iz Rožaja raspisala je međunarodni konkurs/natječaj za objavljivanje radova sa slobodnom temom za 20. broj časopisa ”Avlija”: poezija (do 5 pje...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Milenko Mišo Marić: Kuću kućom i avliju avlijom čine ljudi

KUĆU KUĆOM I AVLIJU AVLIJOM ČINE LJUDI Skoro četvrt vijeka je prošlo od rata u Bosni i Hercegovini, a kao da je to bilo juče, kao da još živimo u poslijeratnom, ili kako pjesnik Slobodan Ž. Obradović reče ‘‘prije...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona